Scroll to top
Podijeli

Znanosti koje je inicirao Kur’an



4. Februara 2019.

Nema sumnje da vjerske znanosti koje muslimani danas prakticiraju potječu još iz vremena dolaska poslanika i objave Časnog Kur’ana. Poslanikovi drugovi i neposredni sljedbenici prakticirali su ove znanosti još u prvom stoljeću po Hidžri, ali na nesistematičan način zbog toga što je postojala zabrana zapisivanja svih oblika znanja. Način prenošenja i poučavanja odvijao se putem pamćenja i usmenog preuzimanja izuzev jako malog broja zapisa u oblasti fikha – prava, tefsira – komentara i hadisa – tradicije.

Početkom drugog stoljeća kada je zabrana zapisivanja skinuta[1], muslimani su prvo počeli bilježiti hadis zatim i sve ostale grane znanosti i uspostavili originalan sistem obrazovanja i klasifikacije znanosti. Rezultat tog truda bili su znanost hadisa – tradicije i stručanjaci u toj oblasti, znanosti osnova prava apologetika i druge znanosti.

Čak i grčka filozofija, prevedena na arapski jezik, koja je dugo vremena zadržala grčku formu, pod uticajem sredine u potpunosti se promijenila i sadržinski i formalno. Najbolja potvrda za to je što ne nalazimo ni jedno filozofsko pitanje u teologiji, a koja su i danas u opticaju među muslimanima, a da njegovu osnovu i dokaz ne nalazimo pod krovom kur’anskih ajeta i hadisa.

Ova tvrdnja se također može primjeniti i na humanističke znanosti. Primjeri gramatike, sintakse, stilistike, semantike, retorike i upoće jezika i njegovih pravila, govore da je Božanski govor, hvale vrijedan i savršen sa ljepotom stila u stihu i prozi i sa najvišom jezičkom čistotom bio pokretač ljudi na izučavanje jezika i njegovih disciplina. Srca su bila privučena Božanskim Govorom, on je odredio tokove transcendentne spoznaje i pokrenuo na izučavanje formi savršenog stilskog izraza i onih slojeva tajni ispod njegovih rečenica i formi. Pod uticajem ovih činilaca nastale su pomenute jezičke znanosti.

Ibn Abbas je bio jedan od najvećih komentatora iz generacije Poslanikovih drugova. Dokazao se u komentiranju arapske poezije i naredio njeno sakupljanje i učenje. Rekao je: “Poezija je antologija Arapa.”

Ovolika pažnja i interesovanje utemeljili su arapsku prozu i pjesništvo koja je u djelu Halil bin Ahmed el-Farahidija, znalaca pjesništva iz Basre[2], dostigla najviši nivo. On je autor klasičnog djela “Kitab el-‘ajn” o jeziku u kojem je postavio znanost o leksikografiji i poetskoj metrici. Na isti način su i drugi znanstvenici ovim dvjema znanostima dali vrijedna djela.

Historijske znanosti su također izvedene iz hadisa – tradicije. U početku su to bila kazivanja i priče o poslanicima i narodima. Sve je počelo od biografije Muhammeda, s.a.v.a., zatim je slijedila historija pojave islama, a nakon toga opća historija svijeta. Djela historičara Et-Tabarija, El-Mas’udija, El-J’akubija i El-Vakidija predstavljaju izuzetnu historijsku vrijednost.

Sa sigurnošću možemo tvrditi da je Kur’an bio prvi pokretač muslimana na izučavanje racionalističkih znanosti, prirodnih i matematičkih. U početku se to odvijalo putem prevođenja i prenošenja sa drugih jezika, a potom su se muslimani osamostalili u njihovom prakticiranju i kreiranju i potvrdili u značajnim znanstvenim istraživanjima i otkrićima. U to vrijeme uz podršku muslimanskih vladara znanosti su prevođene sa grčkog, sirijanskog i indijskog jezika na arapski. Na taj način znanje i znanosti su bile na dohvatu ruke brojnih generacija muslimana. Proces utvrđivanja i primjene znanosti počeo se širiti sve dok nije postigao stupanj sigurne utemeljenosti i preciznosti. Islamska civilizacija koja je nakon Poslanikove smrti obuhvatila veliki dio naseljenog svijeta i u njemu imala apsolutnu prevlast, a proširila se do našeg doba u kome živi oko 600 miliona muslimana[3], samo je jedan od tragova Časnog Kur’ana.
(Želimo staviti do znanja da mi, šiije, permanentno oponiramo politici vladara i kraljeva kako bi bili obazrivi prema širenju vjerskog obrazovanja i potpunom slijeđenju islamskog prava. Vjerujemo da se svjetlo islama u tolikoj mjeri proširilo u svijetu zato što je ono sjaj Velikog Kur’ana.)

Neosporno je da će ova velika promjena, koja je samo jedna karika u svjetskim događanjima, direktno uticati na tokove u budućnosti. Otuda dolazi i uvjerenje da je jedan od činilaca kolosalnih znanstvenih promjena koje danas posmatramo uticaj Časnog Kur’ana.

[1] Prema većini historičara zabrana je ukinuta u vrijeme umevijskog halife Omera ibn Abdu-l-Aziza između 99. i 101. godine po Hidžri.

[2] Halil ibn Ahmed ebu ´Abdurrahman el-Farahidi, jedan od prvaka jezika i književnosti. Utemeljio je znanost o leksikografiji. Bio je učitelj gramatičaru Sibewejhu. Poznat je po jezičkom djelu “Oko”. Umro je u Basri 170 god. po Hidžri.

[3]Podaci o broju muslimana u svijetu koje autor ovdje koristi potječu iz sedamdesetih godina ovog vijeka.

Post a Comment

Povezani članci