Zuhejr ibn Kejn se priključuje Imamovoj karavani

Autor: Mustafa Kamali
Izvor: Sunce pod kopitama
Share

Zuhejr ibn Kejn se priključuje Imamovoj karavani

Zuhejr ibn el-Kajn[1] i skupina Kufljana koji su te godine obavili hadždž bili su na putu iz Mekke prema svom gradu. Kada su se približili karavanu imama Husejna koji je išao prema istom cilju, da se ne bi neposredno susreli s njim i bili pozvani da im se pridruže i pomognu, pokušali su držati određeno rastojanje i ne odmarati se na istom mjestu.

Jedan od njih prenosi sljedeće:

“U jednom od svratišta smo se bili zaustavili i ručali kada se pojavio čovjek kojeg je poslao imam Husejn. Nazvao je selam i rekao: ‘Zuhejre, Ebu Abdullah me poslao da te pozovem kod njega.’ Na te riječi zalogaji su nam ispali iz ruku i kao da nam je ptica na glavi ostali smo nepomični.

Delhem bint Emr, Zuhejrova supruga, rekla je Zuhejru:

‘Poslanikov sin je poslao nekog po tebe, a ti ne ideš. Subhanallah! Zašto ne ideš da vidiš šta kaže?’

Zuhejr je onda otišao kod njega i brzo se vratio sretan, radosnoga lica. Naredio je da se njegov šator i prtljag sakupe te ih odnio do blizine šatora imama Husejna. Ženi je rekao:

‘Ti si slobodna, idi svojim roditeljima jer ne želim da zbog mene dođe do tebe ništa osim dobra.’

Onda je rekao svojim prijateljima:

‘Ko god želi, može krenuti sa mnom, a inače, ovo je naše posljednje viđenje. Ispričat ću vam i jedan događaj. U ratu, u području Belendžer,[2] Svevišnji Allah nam se smilovao pobjedom i ogromnom količinom ratnog plijena. Selman el-Bahili[3] nas je pitao jesmo li sretni zbog pobjede kojom nas je Svevišnji Allah počastio i plijenom kojeg smo zadobili? Rekli smo da jesmo. On nam je na to uzvratio: ‘Kada doživite da sretnete mladiće iz Muhammedove porodice, trebate se više radovati borbi uz njih… i prepuštam vas Bogu.’”[4]

 


[1]Zuhejr ibn el-Kajn ibn el-Haris el-Bedželi (…–61. h. /…–681. god.) je bio jedan od najvećih arapskih junaka i učesnika u osvajačkim ratovima. Do susreta s imamom Husejnom na putu prema Kufi ubrajao se u podržavatelje Osmana. (Džemheretu ensabi-l-‘arab, str. 388 i El-Kamil, sv. 4, str. 42)

[2]Belendžer (Balanjar, Belenjer, Belendzher), grad koji se nalazio na zapadnoj obali Kaspijskog mora, na jugu Dagestana, između Derbenta u Azerbejdžanu i Samandara u Dagestanu. U 30. h. / 650. godini su ga osvojili muslimani.

[3]Selman ibn Rebi'e ibn Jezid el-Bahili, ne zna se godina njegovog rođenja, bio je jedan od ashaba i velikih vojskovođa. Bio je sudija u Iraku za vrijeme Omerovog hilafeta. U Osmanovom hilafetu postao je komandant osvajačke vojske u Armeniji, gdje je 30. hidžretske (650) godine poginuo. U knjigama Mu'džemu m-astu'džim (sv. 1, str. 276) i ElKamil (sv. 4, str. 42) ove riječi se pripisuju Selmanu el-Farsiju (…– 36 h. / 656. god.), velikom i poznatom Poslanikovom ashabu. S obzirom na mnogo sličnih izjava od njega o Ehli bejtu, vjerovatnija je predaja u Mu'džemu, a pošto je Selman el-Bahili bio komandant u osvajanju Belendžera, moguće je da su neki od historičara pogrešno pripisali ovu izjavu njemu. Allah najbolje zna.

[4]Taberi, sv. 5, str. 397; El-Kamil, sv. 4, str. 43; MektelulHusejn (Harezmi), sv. 1, str. 117.

  • 5 Septembra, 2019