Uobličavanje ličnosti

Uobličavanje ličnosti

U svetoj nebeskoj vjeri islamu uobličavanje ličnosti i prihvatanje osobina koje su u saglasnosti s društvom započinje nadvladavanjem nagona i snagom vlastite samokontrole. Drugim riječima, adolescent koji želi izgraditi dostojnu ličnost i okititi se plemenitim moralnim vrlinama i ljudskim osobinama, prvo treba staviti pod kontrolu težnje duše i obuzdati svoje nagonske žudnje.

Ali, a.s., je rekao: “Suprotstavi se vlastitom nefsu i ustraj u tome. Druži se s učenima i učen budi.”[1]

Prezrene i nekarakterne osobe, koje pokorno robuju svojim strastima, neprestano su izložene prestupu i grijehu, nikada neće biti u stanju svoju ličnost oplemeniti uzvišenim ljudskim osobinama ni postati istaknuta ličnost, osim ako se oslobode okova zarobljeništva vlastitih nagona i nadvladaju vlastite težnje.

Osjećaj težnje za nadmoći jedna je od prirodnih, urođenih težnji mladih ljudi i jedan od temeljnih stubova njihova uzdizanja i napretka. Adolescenti s ciljem zadovoljavanja ove prirodne želje odabiru put junaka, oponašaju filmske zvijezde i slavne junake. Oni u borbi sa svojim sportskim protivnicima i u pobjedi na terenu traže potvrdu vlastite ličnosti i prevlasti, nesvjesni postojanja jednog snažnog unutrašnjeg protivnika, odnosno svoje buntovne duše sklone grijehu, i ne razmišljaju o nadvladavanju tog snažnog neprijatelja. Međutim, islam smatra da se prvi i najznačajniji znak snage i moći svake osobe ogleda u njenoj borbi protiv nagona i pobjedi nad prohtjevima duše. Kratko rečeno, u očima ljudi junak je ona osoba koja svojim junačkim podvizima uspije pobijediti druge ljude, dok je sa stanovišta islama to osoba koja svojom čeličnom voljom pobjedi svoju strast i svoje nagonske težnje i porive stavi pod nadzor.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nije snažan onaj čovjek koji pobijedi ljude, već je snažan čovjek koji pobjedi svoj nefs.”[2]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je također rekao: “Nije snažan onaj ko u hrvanju svoga protivnika baci na zemlju, već je snažan onaj ko se svlada u trenucima srdžbe.”[3]

Ali, a.s., je rekao: “Onaj ko savlada svoj nefs, postići će krajnji stepen snage i moći.”[4]

Božiji poslanik, s.a.v.a., prošao je pored skupine ljudi među kojima je bio jedan čovjek koji je dizao težak kamen zvan ‘Kamen najsnažnijih’ i svi su mu se čudili. Božiji poslanik reče: “Šta se događa?” Rekoše: “Jedan čovjek diže kamen koji zovu ‘Kamen najsnažnijih'”. Božiji poslanik reče: “Hoćete li da vas obavijestim o onome ko je snažniji od tog čovjeka? Čovjek kojeg psuju, a on to podnese i savlada svoj nefs, pobijedi svog šejtana i šejtana onog koji mu je opsovao.”[5]

Prema mišljenju cijenjenih islamskih predvodnika nadvladavanje neumjesnih nagonskih poriva i izbjegavanje nečistoće i grijeha nisu samo jasan dokaz čvrste odlučnosti i snage ljudske duše, nego su i izvor dostojanstva i ponosa čovjeka. Mladi ljudi koji žude za istinskom popularnošću svoju ličnost trebaju graditi na temeljima samokontrole i nadvladavanja prohtjeva duše te na taj način pripremiti uvjete za vječno dostojanstvo i sreću.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Onaj ko želi snagu bez porodice, bogatstvo bez imetka, veličanstvenost bez posjedovanja snage neka se premjesti iz poniženja činjenja grijeha i nepokornosti u snagu pokornosti Njemu.”[6]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Onaj ko ograniči svoju strast, uistinu je sačuvao svoju (duhovnu) vrijednost.”[7]

Adolescenti koji žele izgraditi svoju ličnost u skladu s uzvišenim islamskim učenjem i ukrasiti se plemenitim ljudskim osobinama, u prvom redu moraju obuzdati svoju ćudljivu dušu. Trebaju započeti samoizgradnju nadvladavanjem težnji vlastite duše, te koristiti vlastitu potrebu za nadmoći u suzbijanju i nadzoru nad svojim nagonskim željama.

Onaj koji nadvlada svoje tjelesne želje, stavi pod kontrolu vlastite nagone, uzde svoje nepokorne duše stavi u ruke razuma i bude sposoban sputati vlastite želje, posjeduje najuzvišeniju duhovnu vrijednost i svojstvo ličnosti. Takva osoba se kloni grijeha i nemorala i ne čini kriminal ni zločin. Takav čovjek, ukoliko se uspne na najviše naučne stepene ili bude obavljao najviše državne ili vojne funkcije, ili se, opet, nađe među najbogatijim privrednicima društva, ili uđe u skupinu nacionalnih heroja, odnosno, bez obzira na koji visoki položaj da se uspne – ne čini grijeh i ne napušta put čistote i vrline. On uvijek vlada svojom dušom i u skladu s društvenom sredinom slijedi ispravna načela morala i čovjekoljublja.

Zapovjednik pravovjernih, a.s., je rekao: “Onom ko razumu svome da prednost nad strastima svojim, djela i zalaganje će biti dobri i pohvalni.”[8]

Suprotno tome, onaj čovjek koji u zadovoljenu vlastitih nagonskih želja ne bude slušao glas razuma i vlastite koristi, svoju ćudljivu dušu ostavi slobodnom i prepusti je njegovim niskim željama, neprestano će biti na ivici zastranjenja i pada. Takva osoba je rob svojih strasti i užitka i neće okusiti slast slobode kao obilježja ljudske časti i dostojanstva, izvora njegove sreće i blaženstva.

Ali, a.s., je rekao: “Onoga ko pusti uzde svoga nefsa, nefs će odvesti putevima tame.”[9]

Ali, a.s., je, također, rekao: “Ko svoj nefs prepusti užicima bit će nesretan i daleko od Božijeg blagoslova.”[10]

Čovjek koji je rob strasti i koji se pokorava prohtjevima svoje duše nije u stanju izgraditi čestitu i vrijednu ličnost i postići visoke stepene ljudskog savršenstva. Ako takva osoba, pretpostavimo, bude uspješna u sticanju znanja i stekne imetak i bogatstvo, ili stigne do visokog položaja – pošto je rob svojih tjelesnih poriva – sve će to zloupotrijebiti u korist zadovoljavanja svojih niskih strasti, kretat će se suprotno vlastitom dobru, ali i koristima društva u cjelini, što će u konačnici uzrokovati njegovu sramotu i propast.

Ali, a.s., je rekao: “Ko se pokori svome nefsu u njegovim strastima, doista je potpomogao vlastito uništenje.”[11]

Nažalost, poriv samoljublja koji postoji u svim ljudima tamni je zastor koji uglavnom čovjeka sprječava da nepristrasno sagledava stvari i spoznaje istinu. Iz istog razloga oni koji slijede strasti, svoje loše i pokuđene težnje i sklonosti smatraju zakonitim, te s ciljem zadovoljavanja svojih tjelesnih želja čine nedolična djela, a potom ta neprimjerena djela promatraju očima svoje samoljubivosti i smatraju ih dobrim i lijepim, a da pritom uopće ne obraćaju pažnju na njihovu ogavnost i nečistoću.

Uzvišeni Bog, govoreći o ovoj skupini ljudi kaže:

…onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim…[12]

Ponekad su neispravne društvene metode i loše općeprihvaćene navike poput poročnosti, alkoholizma, kocke i sl., koje su manje-više postojale i postoje u svim narodima, uzrok zastranjenja i čine da u očima ljudi neprimjerene težnje postaju primjerenim, a nedolična djela doličnim, a posljedica toga bit će biti udaljenost ljudi od stvarne sreće i istinskog savršenstva.

[1] Gureru-l-hikem, str. 400.

[2] Madžmū'e-je varrām, tom 2, str. 10.

[3] Madžmū'e-je varrām, tom 1, str. 122.

[4] Gureru-l-hikem, str. 642.

[5] Madžmū'e-je varrām, tom 2, str. 10.

[6] Bihār, tom 15, dio 2, str. 164.

[7] Tuhafu-l-‘uqūl, str. 97.

[8] Gureru-l-hikem, str. 645.

[9] Gureru-l-hikem, str. 705.

[10] Gureru-l-hikem, str. 644.

[11] Gureru-l-hikem, str. 683.

[12] Fātir, 8.