Husejn, a.s., polazi na put spašavanja islama
Husejn, a.s., polazi na put spašavanja islama
Bio je 27. redžeb, kada je Husejn ibn Ali u pratnji svoje porodice, braće, sestara, velikog broja bližnje rodbine i prijatelja krenuo iz Medine prema Mekki.
Na odlasku je ostavio pismo kod svog brata, Muhammeda ibn Hanefije, i u njemu objasnio cilj svog odlaska:
“Ja ne odlazim iz Medine zbog samoživosti, da bih se proveo ili da bih pravio nered i nanosio nepravdu, već je moj cilj na ovom putovanju upućivanje na dobro i odvraćanje od zla. Moja želja je da ovim putem ispravim nerede u ummetu, oživim sunnet svoga djeda, Poslanika Božijeg, kao i put i način djelovanja moga oca, Alija ibn ebi Taliba. Ko god prihvati ovu istinu od mene, prihvatio je Božiji put, a ako se ustegne, ja ću i dalje uz strpljivost i istrajnost nastaviti svoj put. Uspjeh je od Boga, na Njega se oslanjam i Njemu se vraćam.(Hud, 88)”[1]
Husejn ibn Ali je javno i otvoreno otišao prema Mekki.[2] Kada je krenuo iz Medine, proučio je ovaj časni ajet:
Iziđe iz grada prestrašen iščekujući i reče: ‘Gospodaru moj, spasi mene od na-roda nevjerničkog.’ (El-Kasas, 21)
i kada je ulazio u Mekku proučio je ovaj časni ajet:
I kada krenu prema Medjenu on reče: ‘Gospodar moj će mi pokazati pravi put.’[3] (El-Kasas, 22).
Ovaj put je bio znak neprihvatanja Jezida kao halife i Poslanikovog nasljednika. Ustegao se, ipak, od bilo kakve vrste grubih ili izazivačkih poteza prema vlasti i Jezidovim namjesnicima, jer nije smatrao da je rješenje u ratu i sukobu, a i problem ummeta u to vrijeme bio je suviše veliki da bi se riješio takvim potezom.
Imam Husejn je trećeg ša'bana, šezdesete godine po hidžri, stigao u Mekku.[4] Narod Mekke mu se jako obradovao i počeli su ga i danju i noću obilaziti i posjećivati.[5] Ibn Kesir piše: “Narod je samo njega želio za poglavara, jer je on bio veliki vođa i sin Poslanika, u to vrijeme u časti i dostojnosti na zemaljskog kugli niko nije bio njemu ravan.”[6] Njegov boravak u Mekki se desio u vrijeme dolaska hadžija pa je bio u Mekki za vrijeme hadždža. Okupljanje muslimana iz okoline i izdaleka u Mekki da bi obavili hadždž bila je izvrsna prilika za Imama. Uspostavio je kontakt s različitim grupama i upoznao ih s teškom situacijom u kojoj se nalazilo islamsko društvo, kao i s razlozima svoga pokreta.[7]
[1]El–Futuh, sv. 5, str. 22; Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 99; Tejsiru–l–metalib, str. 8.
[2]El-Futuh, sv. 5, str. 23; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 99; El-‘Ikdu-l-ferid, sv. 5, str. 125.
[3]Taberi, sv. 5, str. 344; El-Kamil, sv. 4, str. 18; El–Futuh, sv. 5, str. 23; Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 99.
[4]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 160.
[5]El–Futuh, sv. 5, str. 24; El-Kamil, sv. 4, str. 21; El–Bidajetu ven–nihaje, sv. 8, str. 151; El-Ehbaru–t–tival, str. 229; El–Imametu ves–sijase, sv. 2, str. 7; Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 100.
[6]El–Bidajetu ven–nihaje, sv. 8, str. 151.
[7]El-Kamil, sv. 4, str. 21; El–Futuh, sv. 5, str. 24; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 156; El–Bidajetu ven–nihaje, sv. 8, str. 152.