Ustanak na Kerbeli očuvan je od iskrivljenja

Ustanak na Kerbeli očuvan je od iskrivljenja

Historija pokreta Imama Husejna, mir s njime, u odnosu na mnoga druga historijska razdoblja ostala sačuvana od iskrivljenja. Ovaj ustanak bio je toliko jasan i nepredvidiv da su se čak neprijatelji Zapovjednika vjernih Alija ibn Ebi Taliba i Imama Hasana, mir sa njima, poklonili pred njim i hvalili ga. Ko god da je uzeo pero da piše o ovom razdoblju historije islama, bilo da je to Taberi, Ebul-Feradž Isfahani, historičar Ibn Vadih ili šejh Mufid, vođa sljedbenika Ehli-bejta potkraj IV st., nije napisao ništa osim veličine, hrabrosti, odvažnosti, čovječnosti, slobodarskog duha, slobodoumlja i plemenitosti vođe ovog ustanka. To je zbog toga što se pokret i ustanak Imama Husejna, mir s njime, 60. i 61. godine po Hidžri odigrao u takvim okolnostima i na takav način da se može reći da je oduzeta prilika iskrivljavanju iz ruku onih koji se možda nisu plašili fabriciranja historije. Oni nisu mogli iskriviti ovo sveto razdoblje historije i blistavo lice ustanka Imama Husejna, mir s njime, i prikazati ga na drugi način.

Osobe koje iskrivljuju historiju ili prikazuju historijske ličnosti suprotnim nego što jesu uradit će to bez ikakva ustezanja i zadrške uvijek kada vide pogodno tlo i kada nađu put i način da ljudima prikažu stvari iskrivljenim. Međutim, često se dešava da čak ni protivnik ni neprijatelj ne može govoriti ništa osim nečije veličine i velikodušnosti i ne može o njemu ništa reći osim riječi hvale zbog njegove čistoće i kreposti. Neprijateljstvo Ebu Sufjana i porodice Umejja prema Božijem poslaniku, s.a.v.a., sedme godine po Hidžri iziskivalo je da, koliko god je moguće, govori loše o Božijem poslaniku kod imperatora Istočnog rimskog carstva, da sakrije njegova svojstva povjerljivosti, istinoljubivosti i velikodušnosti, te da Božijeg poslanika predstavi kao čovjeka koji žudi za položajem i koji laže. Međutim, nije našao priliku da ostvari tu želju i suprotno svojoj želji i svojoj dobrobiti, bio je primoran da hvali Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Bolje od svakog prijatelja i muslimana predstavio ga je kao velikog i velikodušnog čovjeka.

Krajem šeste i početkom sedme godine po Hidžri Božiji poslanik, s.a.v.a., pozvao je u islam kraljeve i vladare iz okoline arapskog poluotoka putem izaslanih pisama. Ibn Said u Tabekatul-kubra bilježi da je u muharemu sedme godine po Hidžri u jednom danu šest izaslanika Božijeg Poslanika sa šest pisama krenulo iz Medine. Amr ibn Umajje Damri nosio je pismo Nedžašiji, abasinijskom imperatoru, Dihje ibn Halife Kelbi caru Zapadnog rimskog carstva, Abdullah ibn Huzafe Sahmi iranskom kralju Hosrovu Parvizu, Hatib ibn Ebi Balte'e kralju Aleksandrije u Egiptu, Šudža’ ibn Veheb Esadi sirijskom kralju Harisu ibn Ebi Šimru Gassaniju, a Sulejt ibn Amr kralju Jemame Havzeu ibn Aliju Hanefiji. Dihje ibn Halife Kelbi dostavio je pismo imperatoru Zapadnog rimskog carstva.

Kao što je zapisano u knjizi Insanul-‘ujun, u Poslanikovim životopisima, Historiji od Taberija i Kamilu od Ibn Asira, car je pokazao znatiželju i naredio ljudima da nađu čovjeka iz Hidžaza i dovedu ga kod njega kako bi ga ispitao detalje vezane za Božijeg poslanika. Sasvim slučajno, u to vrijeme Ebu Sufjan sa skupinom ljudi iz plemena Kurejš otišli su u Šam radi trgovine. Njih su odveli u Bejtul-makdas kod rismkog cara i na njegovu dvoru upriličen im je doček. Car se okrenu prema ljudima iz plemena Kurejš i reče:

“Ko je od njih u srodstvu i ko je najbliži čovjeku koji se proglašava za Božijeg poslanika?”

Ebu Sufjan reče: “Ja sam mu najbiliži i u srodstvu smo.”

Tako je i bilo, jer u toj karavani među ljudima iz plemena Kurejš nije bio niko osim Ebu Sufjana od potomana Abdul-Menafa.

Car upita: “Šta ti dođe Muhammed?”

Ebu Sufjan odgovori: “On mi je amidžić.”

Car reče: “Priđi bliže”, te naredi da Ebu Sufjanovi saputnici stanu iza njega, a onda se okrenuo prema svom prevodiocu i rekao mu:

“Reci Ebu Sufjanovim saputnicima da sam ga postavio ispred njih kako bih ga pitao o čovjeku koji sebe progašava za Božijeg poslanika, a njih sam postavio iza njega u slučaju da, ako on slučajno bude lagao, ne budu suočeni s njim, pa da se ne stide i da odbace njegovu laž.”

Ebu Sufjan sam je poslije govorio: “Tako mi Boga, da se nisam plašio da će mi odbaciti moju laž, lagao bih. Ipak, bilo me stid i suprotno svojoj želji i dobrobiti, rekao sam istinu.”

Car upita Ebu Sufjana: “Ovaj čovjek koji tvrdi da je Božiji poslanik, kakva je porijekla među vama?”

Ebu Sufjan reče: “To je čovjek koji među nama ima plemenito i časno porijeklo.”

“Da li je prije njega neko drugi među vama tvrdio takvo što?” – upitao je car.

Ebu Sufjan odgovorio je da nije.

“Da li se desilo da je prije nego što se proglasio Poslanikom i počeo govoriti o tome lagao ljudima?”

“Ne” – odgovorio je Ebu Sufjan.

Car je upitao: “Da li mu je neko od predaka bio kralj?”

Ebu Sufjan reče da nije.

Car je upitao: “Kakav je po pitanju razumijevanja i shvatanja stvari?”

Ebu Sufjan reče: “Što se tiče njegova razumijevanja i shvatanja stvari, nikada nisam vidio nikakvu manjkavost.”

Car je upitao: “Da li u njega vjeruju ljudi koji su povlašteni u društvu ili oni koji ne žive raskošno i žive slabo.”

Ebu Sufjan reče: “Oni koji ne žive raskošno i oni koji žive slabo.”

Car je upitao: “Da li se svakodnevno povećava ili se smanjuje broj njegovih sljedbenika?”

Ebu Sufjan reče: “Svakodnevno se povećava.”

Car je upitao: “Može li se neko nakon prihvatanja islama ponovo vratiti u nevjerovanje (tj. nakon što je postao musliman izići od islama)?”

Ebu Sufjan reče: “Ne može.”

Car je upitao: “Da li Muhammed krši ugovore i da li čovjek u kojeg se ne može pouzdati?”

Ebu Sufjan reče: “Dosada nisam vidio da je kršio ugovor i da je iznevjerio nekoga. Upravo sada sklopili smo s njim jedan ugovor za kojine znam šta će uraditi s njim u budućnosti.”[1]

Car je upitao: “Da li ste dosada ratovali s njim?”

Ebu Sufjan reče: “Da.”

Car je upitao: “Kako se odigrao rat među vama?”

Ebu Sufjan reče: “Različito, nekada smo mi pobjeđivali, nekada oni. On nas je pobijedio u Bici na Bedru, ali ja nisam tada bio prisutan. Međutim, godinu dana poslije, tj. na Bici na Uhudu, napali smo na njihov grad, rsporili smo im trbuhe i pokidali uši i noseve.”

Car je upitao: “Šta vam taj čovjek nalaže da radite?”

Ebu Sufjan reče: “Naređuje nam da samo Boga obožavamo i da Mu ne pripisujemo sudruga. Odvraća nas od obožavanja kipova koje su obožavali naši očevi. Naređuje nam da obavljamo namaz, da udjeljujemo milostinju, da govorimo istinu, da budemo kreposni i čedni, da budemo odani zavjetima i ugovorima, da budemo povjerljivi.”

Car koji je smatrao da je postavio dovoljno pitanja i dobio dovoljno odgovora, da bi ispitao i saznao kakva je ličnost Božijeg poslanika, okrenuo se prema Ebu Sufjanu i rekao:

“Pitao sam te o njegovu porijeku i rekao si da je on među vama čovjek plemenita i časna porijekla, a Božiji poslanici među svojim narodom trebaju biti takvi. Pitao sam te da li je neko među vama dosad tvrdio takvo što i govorio o poslanstvu, a ti si rekao da nije niko. Naravno, da je neko od vas prije njega takvo što tvrdio, rekao bih da on slijedi ono što su prije njega rekli. Zato sam upitao da li se dešavalo da je lagao ljudima prije nego je počeo govoriti o poslanstvu i sebe smatrati poslanikom. Ti si sam priznao da toga nije bilo i da nikada nikome nije slagao. Tim putem shvatio sam da je nemoguće da se usteže od laganja pred ljudima, a da onda nešto slaže na Boga. Pitao sam te da li je neko od njegovih predaka bio kralj. Ti si rekao da nije. Da je neko od njegovih predaka bio kralj, rekao bih da se taj čovjek ustao u potrazi za kraljevstvom svojih očeva. Pitao sam te da li se njemu okreću i u njega vjeruju ljudi koji imaju povlašten položaj u društvu i koji posjeduju moć ili ljudi koji slabo žive i koji su obespravljeni. Rekao si da više vjeruju oni koji su obespravljeni, a sljedbenici Božijih poslanika uvijek su bili obespravljeni ljudi, a ne ljudi koji su potpuno spokojni i zadovoljni stanjem u kojem se sve kreće u pravcu ostvarenja njihovih zakonitih i nezakonitih koristi. Naspram tog stanja, svako ko bude želio putem stvaranja ispravnog prevrata promijeniti izgled društva i izgled života ljudi, oni će praviti opstrukciju i iskazivati neprijateljstvo.”

Potom Car reče: “Pitao sam te da li se svakodnevno povećava broj Muhammedovih pristalica i muslimana ili se postepeno smanjuje. Rekao si da se iz dana u dan povećava, a vjera u Boga i poslanike koji su poslani s Istinom upravo je takva, tj. svakoga dana pronalazi veći broj pristalica dok ne ostvari svoju potpunost. Pitao sam te da li neko može izići iz vjere islama i nakon što je postao musliman napustiti islam. Rekao si da se takvo što nije desilo i da je put vjerovanja takav da, kada se srce posredstvom vjerovanja otvori, ono biva zadovoljno tom vjerom. Ta širokogrudnost ne dozvoljava da se osjeti tjeskoba i odbojnost prema vjerovanju. Potom sam te pitao da li ste ratovali s njiim. Rekao si da je bilo ratova i nekada ste vi pobjeđivali, a nekada oni. Takvi su bili Božiji poslanici. Ponekad bi bili okovani problemima, ali je na kraju pobjeda bila neupitna i sigurna. Pitao sam te šta vam naređuje. Rekao si da vam naređuje obavljanje namaza, udjeljivanje milostinje, krepost, čednost, odanost zavjetima i ugovorima, povjerljivost. Sam si priznao da on nije varalica i da ne čini izdaju. Ja sam se tim odgovorom uvjerio i shvatio da je on Božiji poslanik.”

Ovo je bio jedan od brojnih primjera neprijateljeve bespomoćnosti i jadnosti naspram ličnosti koja se ne može krivotvoriti.

[1]Mislio je na ugovor na Hudejbiji, koji je bio potpisan na deset godina.