Junaštvo Imama Husejna, a.s., na bojnom polju
Junaštvo Imama Husejna, a.s., na bojnom polju
Tri zanimljiva i važna detalja su prenesena od Imama Husejna od kada je ušao u borbu pa do njegovog šehadeta, a to su junaštvo, svjetska povelja i šaputanja s Gospodarom.
U knjigama historije poezije mnogo je napisano i o pjesmama Husejna ibn Alija, ali mi ćemo se zadovoljiti navođenjem tri primjera. Sahib Avalem i Ibn Nema navode da je Husejn ibn Ali prilikom napada na neprijateljske redove govorio ovu epsku pjesmu:
“Smrt od sramote je bolja, a i od Vatre sramota,
ja, Husejn ibn Ali, do kraja svoga života,
pred neprijateljem neću nikada spustiti glavu,
ja štitim i podržavam porodicu Poslanikovu.
I možete mene vi sada hiljadu puta ubiti,
ali sa Poslanikova puta ja nikad neću skrenuti.”
Harazmi kaže:
“Husejn ibn Ali je, jašući na konju i s mačem u ruci, ne nadajući se životu i s odlukom da pogine i postane šehid, stao pred protivničke redove i napadajući ih govorio ove stihove:
“Čast mi je dovoljna što sin sam Alija,
tog izuzetnog čovjeka Hašemija.
Djed moj je niko do poslanik Božiji,
velikan međ’ ljudima, predak najplemenitiji.
Svjetionici ljudima mi smo Božiji,
što pravi put pokazuju stvorenjima na zemlji.
Majka mi Fatima, čista kći Ahmedova,
amidža Džafer, Zu-l-Dženahejnom ga svijet prozva.
Kod nas se nalazi namijenjena
Knjiga Božija samo prosvijećenima.
Objava i uputa je među nama,
samo po dobru spominjana.
Da smo jedina sigurnost međ stvorenjima,
istina je skrivana, nekad otkrivana.
Na Danu Sudnjemu prijatelji do sreće
naši će stizati, neprijatelji do nesreće.” [1]
Harazmi prenosi da je Husejn ibn Ali tokom napada govorio i ove stihove:
“Nevjerstvu su se vratili ovi ljudi,
a i prije su ih krasili nasilje i neredi.
Jučer ubiše Alija i Hasana,
a danas će, evo, ubiti Husejna,
iako moj je otac čovjek najodabraniji,
poslije moga djeda, kome su se priklonili.
Potomak ja sam dva bića najodabranija na svijetu,
a danas glavu moju oni uzeše za metu.” [2]
Svjetska povelja s mjesta pogibije
Harazmi prenosi:
“Husejn ibn Ali je uzastopno vršio napade na neprijatelja i u svakom napadu zadavao velike gubitke neprijatelju. Neprijatelj je odlučio da ga osujeti nanoseći mu duhovni udarac i zbog toga je uputio snage između njega i šatora i napad usmjerio prema šatorima. Tada je Imam glasno uzviknuo: “O, sljedbenici Ebu Sufijanove porodice, ako nemate vjere i ne bojite se dana obračuna, onda barem u životu budite slobodni ljudi i, ako se smatrate Arapima, mislite na svoje porodice i sačuvajte svoje ljudsko dostojanstvo!” Šimr ga je upitao: “Husejne! Šta to govoriš?”, a Imam je odgovorio: “Ja ratujem protiv vas i vi ratujete protiv mene, a ove žene nisu ništa krive. Dok sam ja živ, ne napadajte na moju porodicu (Ehli bejt) i spriječite napade ovih otpadnika.” Šimr se složio: “Fatimin sine! Ovo ti dajem za pravo” te pozvao vojnike: “Ne dirajte njegov harem i napad usmjerite na njega. Života mi, on je častan protivnik.” [3]
Svjetska povelja
Iako se ove Husejnove riječi čine kao jedno posebno obraćanje izrečeno na dan Ašure kada su Kufljani kukavički počeli napadati šatore, ustvari su jedna opća pouka i svjetska povelja s mjesta njegove pogibije na Kerbeli svim stanovnicima svijeta i za sva vremena, da se ljudi, i ako ne vjeruju u neku vjeru i ne drže do Božijih zakona i nebeskih propisa, u najmanju ruku trebaju držati barem granica svoje ljudskosti. Što se tiče nebeskih zakona, naročito sveta vjera islam osuđuje svaku vrstu nasrtanja na prava drugih u ratnom stanju, u odbrani, čak i tamo gdje je rat počeo krvni neprijatelj. Islam kaže:
وَقَـٰتِلُواْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ ٱلَّذِينَ يُقَـٰتِلُونَكُمۡ وَلَا تَعۡتَدُوٓاْۚ إِنَّ ٱللَّهَ لَا يُحِبُّ ٱلۡمُعۡتَدِينَ
I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj. (El-Bekare, 190)
To znači, osim one koji su vas napali, nemojte druge dirati, nemojte rušiti kuće napadača, sjeći njihova drveća, braniti im vodu, izliječite njihove ranjenike, nemojte progoniti one koji bježe, ne uznemiravajte žene i stare, čak nemojte vrijeđati napadače…
Mnogo stoljeća nakon donošenja islamskih propisa o ratovanju i povelje imama Husejna, tek danas, u modernom dobu, ljudi su uspjeli donijeti ovakve zakone ratovanja.
[1] Maktalu-l-Husejn (Harazmi), sv. 2, str. 33.
[2] Maktalu-l-Husejn (Harazmi), sv. 2, str. 33.
[3] Maktalu-l-Husejn (Harazmi), sv. 2, str. 33.
