Nadmoć razuma onih koji posjeduju Objavu

Shodno vjerskim predajama, jedna od posebnosti kojom su bili odlikovani Božiji poslanici i duhovne vođe jest savršenstvo razuma i spoznaje. Oni ljudi koje je Bog odabrao za svoje poslanike i poslao ih kao vodiče ljudima, kao i oni koje su poslanici Božijim ukazom odabrali za svoje nasljednike, posjedovali su natprosječan razum, a u pogledu uma i intelekta samo njima svojstvene prednosti koje su ih razlikovale od drugih ljudi.

Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.a., rekao je:
“Allah nije poslao ni jednog poslanika niti vjerovjesnika sve dok mu se razum nije usavršio i nije postao nadmoćniji od svih umova u njegovom ummetu.”
Osobe koje je Bog odabrao za poslanstvo posjedovale su sve materijalne i duhovne sposobnosti i pretpostavke.

A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.

Shodno navedenom hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a., savršenstvo razuma i nadmoć spoznaje Božjih poslanika jedan je od preduvjeta za postizanje visokih stepena poslanstva ili vjerovjesništva.
Časni Poslanik islama i čisti Imami, a.s., bili su na izuzetno visokom stepenu savršenstva razuma i umnog razvoja. Ova njihova genijalnost i blještavilo razuma bili su jasno uočljivi u njihovim riječima i ponašanju još od djetinjstva. Postoje mnogobrojna historijska svjedočanstva koja nam jasno ukazuju na intelektualnu nadmoć svakog od njih. Za primjer, citirat ćemo samo jednu historijsku predaju:

Godinu dana nakon smrti hazreti Ride, a.s., abasidski halifa Me'mun Er-Rešid se vratio u Bagdad. Jednoga dana, uputio se halifa u lov izvan grada. Prolazio je kroz jednu od četvrti u predgrađu, gdje se skupina djece igrala na putu.

Hazreti Muhammed ibn Ali, Imam Dževad, a.s., koji je tada imao otprilike jedanaest godina, stajao je s njima. Halifa Me'mun im se približi. Sva djeca su pobjegla, samo je Imam Dževad, a.s., ostao da stoji na svom mjestu i nije se pomjerio.
Halifa je iz daljine promatrao bijeg djece i ostanak Imama Dževada. Kada se približio hazreti Imamu, zaustavio je konja i rekao: “Dječače! Zašto i ti kao i ostala djeca nisi pobjegao? Zašto i dalje stojiš na svom mjestu?”

Imam Dževad, a.s., bez imalo zadrške odgovori:
“O vladaru pravovjernih, put nije tijesan da bih ga morao svojim odlaskom proširiti za tvoj prolaz. Nisam počinio nikakvo zlodjelo da bih se plašio i bježao. Moje mišljenje o tebi je dobro. Znam da osobi koja nije počinila grijeh nećeš nanijeti nikakvu bol i štetu. Zato sam ostao da stojim na svome mjestu.

Me'mun, koji do tog trenutka nije poznavao Imama Dževada, a.s., čuvši njegov mudri govor, iznenadi se i upita: “Kako se zoveš?” On odgovori: “Muhammed.” Me'mun ga upita: “A čiji si sin?”
“Sin sam Alija ibn Musa Er-Ride” – odgovori imam Dževad.
Me'mun tada donese selam i blagoslov na dušu imama Ride te pokrenu svoga konja i nastavi putem kojim je bio krenuo.
U ovoj predaji jasna je razlika između kalendarskih i razumskih godina. Kalendarski, Imam Dževad, a.s., je imao jedanaest godina, ali stepen na kom se nalazio njegov razum i nivo spoznaje daleko su viši od njegovih kalendarskih godina. Odgovor koji je jedanaestogodišnji Imam Dževad dao halifi Me'mun Er-Rešidu dostojan je odraslog, dobro obrazovanog čovjeka, koji je upućen u psihologiju, pravnu nauku i kazneno pravo, čovjeka koji je sposoban ispravno analizirati pitanja. Povrh toga, on je zaista morao biti hrabar pa da na ovakav način razgovara s moćnim halifom Me'mun Er-Rešidom.