Razvijanje sposobnosti razumnog rasuđivanja

“Prema mišljenju profesora Mandusa, jedan tek stasali mladić, koji je nerazumniji od djece, mnogo više nego ona isprepliće logiku i obrazlaganje. Mladi se s posebno luckastom smionošću i odvažnošću bez prethodnog promišljanja upuštaju u veoma složena i teška pitanja. Njihova obrazloženja, na početku tako smušena, zbunjujuća i ispremetana, malo po malo postaju razumnija. Logička obrazloženja se razvijaju posredstvom navika koje se stiču u razredu. Svima je poznato kako su iscrpne i opsežne učeničke rasprave o moralnim, političkim i vjerskim pitanjima i kako i do koje mjere ispoljavaju ovu svoju sklonost i želju za raspravama.

Napredak u njihovom obrazlaganju zavisi od otkrivanja javnog mnijenja i događa se otprilike u četrnaestoj godini života. Tada će se, kao posljedica otkrivanja logičkih veza među idejama i mislima, naprimjer mogućnosti da se od jednostavnih principa stigne do matematičkih dokaza i prelaska s aritmetike na algebarske račune, očitovati ovaj napredak. Sve to će uzrokovati snaženje sposobnosti apstraktnih shvatanja.”[1]

Usvajanje znanja i školska sredina su izuzetno snažan činilac razvoja razuma i jačanja inteligencije adolescenata. Blistava svjetiljka znanja pokazuje mladima put sreće u njihovom meterijalnom životu i put vjere i morala u njihovoj duhovnoj blaženosti, te ih usmjerava da nepristrasno i realno sagledaju svoje vlastite obaveze.

Mladi čovjek učeći prirodne nauke upoznaje do određene mjere građu vlastitog tijela, kao i druga bića zemaljske kugle. Uporedo s usvajanjem znanja, on uviđa i shvaća svu veličanstvenost Allahovog stvaranja i čudnovatog sklada u božanskom stvaranju. Kao rezultat toga mladić, poput drugih naučnika koji su vjerovali u Boga, priznaje postojanje Velikog Boga, Onog koji je Tvorac i Stvoritelj svijeta i mudrog sklada koji njime vlada.

Mladi ljudi učenjem i usvajanjem znanja i podataka iz psihologije i pedagogije do određene se mjere upoznaju sa samim sobom, svojom dušom, svojim nagonskim porivima i shvataju opasnost koja im prijeti od pobune strasti, kao i nužnost uravnoteženja poriva. U okrilju praktičnog pridržavanja i izvršavanja moralnih i ljudskih obaveza oni pripremaju sve potrebne uvjete za vlastitu duhovnu sreću. Sve u svemu, učenje i sticanje znanja najbolje je sredstvo za osiguranje materijalnog života i najbolji put za stizanje do vjere, morala i duhovne sreće.

[1] Če midānim? Bolūg, str. 82.