Nadomještanje znanja i vjerovanja
Nadomještanje znanja i vjerovanja
Znanje i vjerovanje ne samo da nisu oprečni jedno drugom, već se međusobno usavršavaju i dopunjavaju.
Sada slijedi pitanje: Da li je moguće da ove dvije zbilje nadomjeste jedna drugu?
Nakon što smo spoznali koja je uloga znanja, a koja vjerovanja, nema velike potrebe za razmatranjem i odgovorom na ovo pitanje.
Jasno je da znanje ne može nadomjestiti vjerovanje – da nam pored osvjetljenja i moći daruje ljubav i nadu, da podigne razinu naših želja, i da nam, povrh toga, pomogne u stizanju do ciljeva i odredišta te prelasku puta do njih, da nam oduzme one ciljeve, ideale i želje koje su po prirodi i instinktu utemeljene na individualnosti i samoljublju, a da nam u zamjenu podari ciljeve i ideale utemeljene na ljubavi i duhovnim sklonostima. I pored toga što je sredstvo u našim rukama, ono ne može promijeniti našu suštinu.
Isto tako ni vjerovanje ne može nadomjestiti znanje, upoznati nas sa prirodom, otkriti nam njene zakone i upoznati nas sa nama samima.
Šta se događa njihovim razdvajanjem
Historijska iskustva su pokazala da je razdvojenost znanja i vjerovanja donijela nepopravljive štete. Vjerovanje treba spoznati u okrilju znanja.
Vjerovanje u svjetlu znanja ostaje daleko od praznovjerja.
Udaljavanjem znanja od vjerovanja, vjerovanje se pretvara u dogmatizam i slijepu pristranost, ubrzano “vrćenje ukrug” koje nikud ne vodi.
Tamo gdje nema znanja i spoznaje, vjerovanje neznalica postaje sredstvo u rukama vještih licemjera, čiji smo primjer vidjeli u haridžijama na početku islama, a vidimo ih i u kasnijim razdobljima u različitim oblicima.
Znanje bez vjerovanja je poput sablje u rukama opijenog razbojnika ili svjetiljke u rukama lopova pomoću koje može u tami noći bolje probrati robu.
Zato se današnji učeni čovjek bez vjerovanja ni najmanje ne razlikuje od jučerašnjeg neukog čovjeka bez vjerovanja u pogledu prirode i načina ponašanja te postupaka.
Kakva je razlika između današnjih čerčila, džonsona, niksona i staljina te jučerašnjih faraona, džingiza i atila?
Moguće je da neko kaže: Pa zar znanje nije i svjetlost i moć?
Svjetlost i moć znanja ne odnose se isključivo na vanjski svijet.
Ono nam osvjetljava i pokazuje naš unutrašnji svijet i u krajnjem nas čini sposobnim da promijenimo unutrašnji svijet.
Dakle, znanje može izgraditi i svijet i čovjeka, što znači da obavlja i svoj posao (izgradnja svijeta) i posao vjerovanja (izgradnja čovjeka).
U odgovoru kažemo da je sve ovo tačno, ali bit leži u činjenici da su snaga i moć znanja iz kategorije snage i moći sredstava, što znači da zavise od volje i naredbe čovjeka. Na kojem god polju čovjek želi da uradi nešto, bolje će moći uraditi sa oruđem znanja. Zbog toga i kažemo da je znanje najbolji čovjekov pomagač u dosezanju ciljeva i prelasku puteva koje je odabrao da pređe.
