Blistavost nutrine

Blistavost nutrine

Sljedeći učinak religijskog vjerovanja, kada je u pitanju uvećanje radosti i stvaranje vedrine, jeste blistavost nutrine. Kada čovjek, zahvaljujući svome religijskom vjerovanju, vidi da je Ovaj svijet obasjan svjetlom istine, onda upravo taj svijetli pogled osvjetljava prostor njegove duše i postaje poput svjetiljke koja se upalila u njegovoj nutrini, za razliku od čovjeka koji ne vjeruje i u čijim je očima Ovaj svijet isprazan, taman, lišen percepcije, pogleda i svjetlosti. Iz istog razloga je i kuća njegovog srca u tamnoj kući – koju je sam napravio u umu – mračna i tamna.

Nada u dobar ishod dobrog zalaganja

Zatim sljedeći učinak religijskog vjerovanja, kada je u pitanju uvećanje radosti i stvaranje vedrine, jeste nada u dobar ishod dobrog zalaganja.

Sa stanovišta materijalističke logike, svijet je ravnodušan i neutralan prema ljudima koji hode pravim ili krivim putem, putem pravde ili nepravde, putem ispravnosti ili neispravnosti. Učinak njihovog rada zavisi samo od jedne okolnosti, a to je količina truda i ništa više.

Međutim, iz ugla čovjeka koji vjeruje, svijet nije ravnodušan i nepristran prema trudu ove dvije skupine. Odgovor svijeta na ove dvije vrste zalaganja nije jednak.

Poredak stvaranja podržava ljude koji se zalažu na putu istine, ispravnosti, pravde i dobronamjernosti.

Ako vi Allaha pomognete, i On će vas pomoći.[1]

Allah zaista neće dozvoliti da propadne nagrada dobročinitelja.[2]

Unutrašnji spokoj

Četvrti učinak religijskog vjerovanja po pitanju uvećanja radosti i stvaranja vedrine jeste unutrašnji spokoj. Čovjek po prirodi traga za srećom. Utapa se u zadovoljstvo pri pomisli na dostizanje sreće, a tijelo mu zadrhti i hvata ga strašna bojazan i uznemirenost pri pomisli na kobnu budućnost koju prati uskraćenost.

Razlog čovjekove sreće su dvije okolnosti:

1. trud,
2. sigurnost u uvjete životne sredine.

Uspjeh jednog učenika plod je dvije okolnosti: prva je njegovo zalaganje i trud, a druga je podrška i spremnost školske sredine te hrabrenje, podsticaj i pohvale od strane upravitelja škole. Ako vrijedan i marljiv učenik ne bude imao povjerenje u školu u koju ide i u učitelja koji će ga ocijeniti na kraju godine, te bude zabrinut zbog nepravednog ponašanja, čitavo njegovo biće će obuzimati bojazan i uznemirenost tokom čitave godine.

Čovjeku je jasna njegova zadaća prema samom sebi. U tom pogledu ga ne hvata uznemirenost, jer se ona javlja zbog sumnje i nedoumice. Čovjek nema sumnje i nedoumice u vezi sa onim što je vezano za njega. Svijet je ono što čovjeka vodi u zabrinutost i uznemirenost te on ne vidi jasnom svoju zadaću u vezi sa sobom.

Da li dobro djelo donosi korist?

Da li su iskrenost i povjerljivost uzaludni?

Da li se uprkos svim zalaganjima i izvršenjima zadaća na kraju sve svodi na lišenost?

Ovdje dolaze do izražaja brige i uznemirenosti u najstrašnijim oblicima.

Religijsko vjerovanje – budući da čovjeku, koji je jedna strana u tom međuodnosu, ulijeva pouzdanje i sigurnost prema svijetu, koji je druga strana tog međuodnosa – uklanja bojazan i brigu o odnosu svijeta prema njemu i namjesto toga daje mu unutrašnji spokoj. Zbog toga kažemo da je jedan od učinaka vjerovanja unutrašnji spokoj.

Duhovni užici

Sljedeći učinak religijskog vjerovanja vezan za uvećanje radosti i stvaranje vedrine jeste veće okorištavanje čitavim nizom užitaka koji se zovu duhovni užici. Čovjek ima dvije vrste užitaka. Jedna vrsta su užici koji se odnose na jedno od njegovih čula, a javljaju se usljed uspostave jedne vrste veze između jednog od organa sa vanjskim podražajem, poput užitka koje oko ostvaruje gledanjem, uho slušanjem, usta kušanjem i čulo opipa dodirom.

Druga vrsta su užici koji su povezani sa dubinom čovjekove duše i savjesti.

Oni nisu vezani ni za jedan poseban organ i ne ostvaruju se uspostavom veze sa nekim vanjskim podražajem, poput užitka koji čovjek osjeća zbog dobročinstva ili služenja, ili zbog omiljenosti i poštovanja, ili zbog svog ili djetetovog uspjeha.

Takav užitak niti se veže za poseban organ, niti je pod izravnim uticajem nekog vanjskog materijalnog činioca.

Duhovni užitak je i jači i postojaniji od materijalnog.

Takva vrsta užitaka za svjesne ljude i obožavatelje Istine jeste užitak robovanja i obožavanja Boga.

Svjesni, pobožni ljudi, čije je robovanje prožeto prisutnošću, poniznošću i utopljenošću, imaju najveće užitke u ibadetu (robovanju).

U jeziku vjere spominju se izrazi kao što su “okus vjerovanja” i “slast robovanja”.

Vjerovanje ima slast ponad svih slasti.

Duhovni užitak se uvećava onda kada radnje poput sticanja znanja, dobročinstva, služenja drugima, uspjeha i pobjede proizađu iz vjerskog osjećaja, obave se zbog Boga i budu u okviru ibadeta.

[1] Muhamed, 7

[2] Tevbe, 120