Dvojakost ideologija

Dvojakost ideologije

Ideologije su dvojake: općeljudske i one koje se odnose na neku skupinu.

Općeljudske su one ideologije čiji je sagovornik čovjekova vrsta, a ne etnička skupina, rasa ili poseban sloj društva, i imaju za cilj spas ljudske vrste, a ne spas i oslobađanje određene skupine ili sloja.

Plan koji one nude obuhvata sve ljude, a ne jednu posebnu skupinu. Pomagači i podržavaoci koje privlače dolaze iz svih slojeva, skupina, naroda i staleža, a ne iz jednog određenog sloja ili skupine.

Ideologija koja se tiče skupine je suprotna.

Njeni sagovornici čine posebnu skupinu, sloj ili stalež i ona ima za cilj oslobađanje, spas, gospodstvo i nadmoć upravo te skupine.

Njeni sagovornici su samo iz te skupine i plan koji ona nudi je posebno za tu skupinu te samo iz te skupine privlači pomagače i podržavaoce.

Svaka od ove dvije ideologije utemeljena je na drugoj vrsti pogleda na čovjeka.

Opća i ljudska ideologija, kakva je islamska ideologija, posjeduje jednu vrstu poznavanja čovjeka koja se označava kao iskonska priroda (fitret).

Sa gledišta islama, čovjek je kroz stvaranje, prije uticaja historijskih i društvenih činilaca, stekao poseban vid svoga postojanja i date su mu uzvišene sposobnosti koje će ga uzdići nad životinjom i darovati mu identitet.

U skladu sa ovim mišljenjem, svaki čovjek pri samom stvaranju ima jednu sebi svojstvenu vrstu svijesti.

Upravo ta iskonska svijest određuje ga kao vrstu, daje mu dostojnost poziva, dostojnost da bude Božiji sagovornik, te pokretljivost i gipkost.

Ova ideologija, oslanjajući se na iskonsku svijest određujuću za ljudsku vrstu, počinje svoj poziv i stvara pokret.

Drugi skup ideologija ima drugačiji pogled na čovjeka.

Sa stanovišta ovih ideologija, čovjek kao vrsta nije dostojan da bude pozvan, da bude uzet za sagovornika ni da posjeduje kretanje i gibanje, jer se svijest, spoznaja i ljudske sklonosti određuju uticajem historijskih činilaca u plemenskom životu i životu unutar jednog naroda, ili uticajem društvenih činilaca u klasnom položaju čovjeka.

Čovjek kao takav, zanemarujući posebne historijske ili društvene činioce, ne posjeduje ni svijest ni spoznaju, niti je dostojan poziva i sagovorništva.

On je apstraktno, a ne stvarno biće.

Marksizam i nacionalne i etničke filozofije utemeljeni su na ovakvom pogledu na čovjeka. Ishodište ovih filozofija su klasni interesi, nacionalni i rasni osjećaji ili, u najboljem slučaju, nacionalna kultura.

Bez ikakve sumnje, islamska ideologija spada u prvu vrstu i njeno ishodište je čovjekova iskonska priroda. Zato su sagovornici islama ljudi (الناس), tj. cjelokupan narod^[1], a ne posebna klasa ili skupina. Islam je mogao privući pomagače i podržavaoce iz svih skupina, čak i iz onih klasa protiv kojih je ustajao na borbu, tj. iz reda glavešina (الْمَلإ) i onih koji raskošno žive (مُتْرَف), kako ih je Kur'an nazvao.

Pridobijanje jednog reda protiv samog tog reda i skupine protiv interesa same te skupine, štaviše podsticanje pojedinca na pobunu protiv njegovih vlastitih zlodjela nešto je što je islam mnogo puta činio i čini kroz povijest.

Islam, samim tim što je vjera, prodire u najdublje pore čovjekovog bića.

S druge strane, oslanja se na čovjekovu iskonsku prirodu.

Sposoban je pojedinca podstaći na pobunu protiv njegovih zlodjela i stvoriti “prevrat sebe protiv sebe” koji se naziva “pokajanje”.

Jedina revolucionarna snaga ideologija skupina i klasa jeste podsticanje na pobunu jednog pojedinca protiv drugog ili jednog sloja protiv drugog.

Ali one nikada nisu sposobne podići revoluciju pojedinca protiv sebe, jednako kao što nisu sposobne unutrašnjost pojedinca staviti pod nadzor njega samog.

Islam, samim tim što je religija i posljednja vjera, došao je da više od svake druge nebeske vjere uspostavi društvenu pravdu.

Bez sumnje, cilj mu je spasiti lišene i nemoćne i boriti se protiv onih koji prednjače u tlačenju. Ali, sagovornici islama nisu samo lišeni i nemoćni, kao što ni svoje pomagače islam nije privukao samo iz tog sloja.

Islam je, po svjedočenju historije, uzimao vojnike čak i iz redova onih protiv kojih je ušao u rat, oslanjajući se na snagu vjere, s jedne, i na čovjekovu nepatvorenu prirodu, s druge strane. Islam je teorija pobjede ljudskosti nad životinjskim, znanja nad neznanjem, pravde nad nepravdom, jednakosti nad nejednakošću, vrline nad niskošću, bogobojaznosti nad razuzdanošću, jednoboštva nad mnogoboštvom (širk). Pobjeda nemoćnih nad silnicima i oholim jedno je od očitovanja i primjera ove pobjede.

[1] Ponekad se smisao ovog izraza koji znači “cjelokupan narod” pogrešno shvata i uzima se kao sinonim riječi “običan puk”, koji stoji naspram povlaštenog staleža. Budući da su sagovornici islama ljudi, tvrdi se da je islam vjera puka, i to se ubraja u vrline islama, ali trebamo znati da zbilja i vrlina islama leži u činjenici da se on uzdigao podrškom običnog naroda, a ne da je samo običan narod njegov sagovornik i da je njegova ideologija ona koja se odnosi na skupine i klase. Ono što mu daje još veću vrijednost jeste okolnost da je pored radničkog staleža, oslanjajući se na ljudsku nepatvorenu prirodu, ponekad probudio svijest i među ljudima iz staleža bogatih i među posjednicima kapitala i moći, u korist staleža siromašnih.