Krasni muhabet doktora i šejha (1)

Krasni muhabet doktora i šejha (1)

 

Devetnaesti zi-l-kadde, let za Medinu

Ostalo je još dva dana do polaska. Predali smo prtljag. Let je u subotu u 8:00 sati ujutru, imamo direktan let Teheran – Medina. Već u 4:00 svi su bili na aerodromu zbog čekiranja karti, pasoša i ostalih stvari koje vođa karavana treba obaviti.

Prijatelji su nas pratili do aerodroma, nosili su naš ručni prtljag. Pasoše, karte i ostale sitnice preuzeli smo od vođe karavana u avionu. Čekali smo da poletimo.

Ipak nismo poletjeli u 8:00, već tek u 9:15. Bio je to arabijski Boing 747 kojeg je Iran rentao od Saudije u danima hadža. Zbog toga što prebacivanje 100.000 ljudi u kratkom vremenskom periodu, dakle unutar jednog mjeseca bilo je iznad mogućnosti avionskog kapaciteta IR Iran. Zato su iznajmili avione od Saudije. Osoblje aviona usljed toga što nisu znali perzijski jezik s putnicima su komunicirali međunarodnim jezikom, mahajući rukama i glavom, tek s nekim bi mogli razgovarati na engleskom i arapskom jeziku. Upravo to dovelo je do nekih sukoba između osoblja i putnika.

Napokon, nakon 2 i po sahata leta, avion je sletio na medinski aerodrom. Gromoglasni salavat hadžija bio je znak zahvalnosti Bogu zbog bezbjednog stizanja u Medinu.

Dosta dugo smo se zadržali u avionu dok napokon nije data dozvola da ga napustimo. Pitao sam službenike za razlog zadržavanja, rekoše da je to zbog toga što su hadžije drugih letova još uvijek na terminalu pa nema mjesta za nove hadžije.

Na koncu nakon dva sata čekanja u avionu i brojnih prigovora putnika, dozvolili su da se počne izlaziti iz aviona. Od aviona do terminala išli smo pješice. Kada smo ušli u terminal postalo je jasno zbog čega toliko kašnjenje, svakom putniku uzimali su otiske i fotografije. Nakon brojnih naših prigovora pri ulasku na terminal, objavljeno je da osobe iznad 50 godina ne moraju davati otiske i fotografije. Pošto je to donekle povećalo brzinu kontrole pasoša sve je završeno u roku od pola sahata. Nakon pasoške kontrole došao je red na carinsku, gdje su pregledali kofere i torbe da ne bi bilo zabranjenih knjiga i ostalih materijala. Ponio sam nekoliko knjiga zarad čitanja i laptop koji su otvorili pitajući šta imam u njemu. Moja vizit karta je pokazivala da sam profesor fakulteta i da sam specijalizirao mašinstvo. Zato nisu ni palili laptop, već su samo pitali na kojem tehničkom fakultetu predajem. Rekoh na fakultetu Nauka i Industrije. Poslije su pitali da li u Iranu ima dosta profesora. Potvrdno sam odgovorio. Upitali su da li imam političkih i propagandnih knjiga. Dao sam negativan odgovor.

Pošto sam se napokon riješio njihovih pitanja primjetih da mi nema supruge. To me iznerviralo. Jer nije je bilo ni u autobusu kojim smo trebali ići u hotel niti bilo gdje drugdje. Koliko god sam tražio nije je bilo. Niko nije znao gdje je otišla. Na kraju došla je nakon 20 minuta. Tih 20 minuta trajalo mi je kao 20 godina. Ispostavilo se da su je odveli na pretres jer su ženama to radili na drugom mjestu. Iako na sreću nije imala ništa posebno, ipak su je svojski namučili. Odahnuo sam i krenuo s njom prema autobusima koji su čekali da nas voze do hotela. Odgovorni ljudi iz karavana su već smjestili kofere u autobuse, kao da su čekali samo nas. Na kraju smo krenuli prema hotelu u ulici Ali bin Ebi Talib iza Baki'a. Izgleda da je hotel bio nov i da smo mi prvi gosti koji su ušli u njega. Sobe su otprije već bile podjeljene. Običaj je da pri ulasku svake grupe u hotel, direktor hotela izrazi dobrodošlicu da ukaže na propise, mogućnosti, termine za doručak, ručak i večeru i ostale stvari, a nakon toga da podijeli ključeve. Nakon ove ceremonije podijeljeni su ključevi i mi smo se smjestili u sobe. Odmah smo s hadži Abbasom otišli u harem na podne namaz. Mjesto za namaz našli smo izvan džamije na vrelom kamenju. Namaz je završen. Zadovoljili smo se učiniti zijaret Poslanika s kraja džamije da bismo kasnije to obavili kako i dostoji. Vratili smo se u hotel, ručak je već bio spreman pa smo ručali. Pošto smo svi bili umorni odlučili smo malo odspavati. No oči ti zla ne vidjele. Dva gospodina su odmah zaspala i tako su počeli hrkati, da nije bilo moguće ostati u sobi slušati ih a nekmoli spavati. Malo smo izišli iz sobe, no nismo se nigdje mogli odmoriti. Nekako smo izdržali sahat dva dok se oni ne probudiše. Ispostavilo se da hadži Muhamed Kerbelai i hadži Ali Dargam godinama imaju taj problem. Zato je hadži Abas našao nekakvu ostavu u apartmanu da bi u njoj spavao. Meni to nije ozbiljno smetalo, jer od mladosti sam navikao da spavam u galami. Na sreću to mi je na mnogim mjestima valjalo. Kada bi mi se prispavalo ništa mi nije smetalo ni svjetlost, ni galama, ni loše mjesto, bez nekih problema ja zaspem. Međutim, doktor Amhediju je to smetalo, jer nije mogao zaspati u galami, bilo da hrču bilo da pričaju, samo bi se prevrtao. Na kraju dogovorili smo se da kada svi idemo u džamiju ili iz sobe, doktor će spavati i tako je i bilo. Znači hadži Abas u ostavi, doktor Ahmed kada nema nikog u sobi, a ja nisam imao problema.

Kada se približilo vrijeme akšama i nakon kraćeg odmora, zarad zijareta Poslanika, s.a.v.a., i Imama u Baki'i uzeo sam gusul i uputio se s hanumom u džamiju. Pošto je dogovor bio da u harem svako može ići sam, osim u posebnim slučajevima, poput odlaska u kupovinu kada su i žene tu onda trebamo biti skupa, kada smo stigli u džamiju odvojio sam se od supruge s dogovorom kada ćemo se vratiti.

Objasnio sam joj promjene koje su izvedene u proteklih 30 godina. Otvoreni dio džamije je proširen. Sve oko džamije je porušeno, trgovine, vjerski objekti, posebno sokak Beni Hašima, kuća Imama Sadika, a.s., od koje je izgrađena biblioteka, kuća Imama Sedžada, a.s., koja je bila u tom sokaku, mezar Poslanikovog oca, Abdullaha i sve je to uključeno u dvorište džamije. Iako je nanešena velika šteta, ipak Poslanikova džamija je postala ogromna. Druga interesantna stvar nasuprot tome što su se prije 30 godina policajci u šatorima postavljenim pored ulaznih kapija u džamiju i harem Poslanika, kockali i kartali se, sada su agenti naređivanja dobra bili ispred svake kapije a pored njih i nekoliko policajaca koji su ih štitili.

Ušao sam u džamiju. Proučio zijaret Poslaniku na nekoliko predaja kao i zijaret hazreti Fatimi, s.a. i pripremao se za akšam namaz do kojeg je ostalo još pola sahata. Malo sam pričekao da bih našao mjesto u starom djelu mesdžida unutar Poslanikove revde (između mimbera i mezara) kad nasreću jedan čovjek ustade i ode a ja sjedoh.

Obavio sam nekoliko rekata mustehab namaza. Poslije toga sjedoh. Blizu mene je bio jedan stari čovjek od kojeg me dijelila jedna osoba. Čim sam predao selam, poselamio sam ga. On je odgovorio i s osmjehom mi na arapskom rekao da nakon ikindije do akšama nema klanjanja. Ne znam odakle je znao da ja govorim arapski. No, svi arapi u Medini i Mekki misle da svi znaju arapski jezik. I ja mu s osmjehom rekoh da ovaj hadis na koji se pozvao nema ispravan sened. Nasmijao se i rekao, da svi postupaju po njemu. Tako da je nemoguće da nema seneda. Rekoh mu da sam u jednoj od Sahiha pročitao da je Ali, a.s., nakon ikindije namaza obavio dva rekjata namaza. Starac me upita da li se sjećam u kojoj je to knjizi. Rekoh mu da, to je u Ahmedovom Musnedu, svezak 6, stranica 105., hadis broj 101, kao i u Lisanu-l-mizanu, 6/398/1074 tamo se kaže da je Ebu Zerr rekao da je Poslanik kazao: “Nema namaza posle ikindije osim u Mekki.” Dakle ako su neki rekli da nakon ikindije nema namaza drugi pak vjeruju da nemamo takav hadis. Postoji veliki broj stvari koje muslimani upražnjavaju a da za to nema mjesta u Islamu. A opet postoji veliki broj stvari koje spadaju u farzove ali se po njima ne postupa. Pričali samo kada se začu glas mujezina.

Ne znam zašto mujezini u arabiji nemaju lijep glas. Nikada tamo ezani čovjeku ne mogu podariti ono lijepo duhovno stanje. U Arabiji uče ezan na početku namazskog vremena a onda 10-20 minuta kasnije uči se drugi ezan za namaz ili uspostavljanje namaza. I to s razlogom da bi svi koji mogu nakon što čuju ezan da stignu u džamiju na namaz. Proučen je i drugi ezan za akšam i počeo je namaz. Iz glasa sam shvatio da namaz predvodi šejh Abdurahman Huzejfi, jer slušao sam njegove kasete. Nasuprot arabijskih mujezina, predvodnici namaza obično imaju lijep glas. Kada je završen akšam namaz, većina je izišla iz džamije. Mladić koji je bio između mene i ovog starca je također ustao i otišao. Ja mu se približih, ponovo mu nazvah selam i on mi odgovori. Upita me zašto nosim uza se izvor onog hadisa. Rekoh zato što u džamijama ili drugim mjestima govore isto ono što ste mi vi rekli, tako da uza se imam izvore dosta stvari.

Doktor će u dijalogu biti obilježen sa D, a šejh sa Š.

Upoznavanje sa šejhom Ibrahimom Osmanom

D: Mogu li znati vaše ime?

Š: Zovem se šejh Ibrahim ibn Osman.

D: Oh, pa vi ste šejh.

Š: Da.

D: Odakle ste?

Š: Porijeklom sam iz Sirije, no živim u Egiptu. Odakle ste vi?

D: Iz Irana. Čime se bavite?

Š: Profesor, odjel šerijata na Al-Azharu.

D: Mašala, kakva sreća. Drago mi je što smo se upoznali.

Š: I meni također.

D: Da li ste sami ili s porodicom?

Š: Imam dvije žene, a pošto je bilo teško odabrati s kojom da pođem, došao sam sam. Došao sam sa egipatskim karavanom.

D: Kada ste stigli u Medinu?

Š: Jutros.

D: Koliko ostajete ovdje?

Š: Osam dana ovdje poslije u Mekku.

D: I ja sam jutros stigao, no ja sam 10 dana u Medini a poslije u Mekki.

Š: Mašala, vi me ispitaste a o sebi ništa ne rekoste osim da ste iz Irana.

D: Bujrum pitajte, ja ću odgovarati.

Š: Čime se vi bavite?

D: Ja sam profesor na fakultetu.

Š: Sigurno ili fakultet islamskih nauka ili arapska književnost, jer dobro govorite arapski.

D: Ne, studirao sam mašinstvo.

Š: Onda ste sigurno iz Ahvaza ili Huzistana, znači i vi ste arap.

D: Ne, nisam čak ni iranski arap.

Š: Pa otkud znate arapski?

D: Volio sam arapski jezik, pa sam ga sam naučio putem knjiga, radija i televizije.

Š: Ali dobro govorite.

D: Daj Bože da je toliko dobro da mogu komotno razgovarati i da vi shvatite šta želim kazati.

Š: Ja odlično razumijem jer pomalo govorite i književno.

Š: Na kojem ste fakultetu?

D: Fakultet nauka i industrije Irana, Teheran.

Š: Na kojem odsjeku?

D: Profesor na odsjeku mehanike.

Š: Imate li vizit kartu?

D: Da, izvolite.

Š: Ali ovdje piše da ste šef fakulteta za automobilsku industriju.

D: Da, tačno, ja sam profesor na fakultetu mehanike i šef fakulteta auto inžinjeringa.

Š: Studirali ste u Iranu?

D: Fakultet u Iranu, a magisterij i doktorat u Engleskoj.

Š: Mašala, pa govorite i engleski jezik.

D: Da, engleski mi je bolji od arapskog, jer sam na njemu studirao.

Š: Koliko ste bili u Engleskoj?

D: Oko četiri godine.

Š: I ja sam jednom išao u Englesku na promoviranje vjere.

D: U kojem ste gradu bili?

Š: Nekoliko dana u Londonu i nekoliko dana u Mančesteru.

D: Vidi, vidi. Pa ja sam bio između u Birminghemu, vjerovatno ste prolazili kroz taj grad?

Š: Jesam, ali kratko sam se zadržao. Samo da klanjam podne i ikindiju namaz.

D: Kome ste išli pričati o vjeri, jer muslimani u Engleskoj su pretežno pakistanci i indijci ima malo arapa.

Š: Da, otišao sam po nagovoru nekih egipćana koji žive u Engleskoj i zvali me da odem tamo.

D: Kakvo vam je tada bilo obrazovanje?

Š: U Siriji sam završio početno vjersko obrazovanje, a zatim sam otišao u Arabiju da nastavim školovanje, baš ovdje u Medinu na fakultet. Nakon deset godina u Arabiji vratio sam se u Egipat. Tada sam bio mlad, tamo sam nastavio školovanje i po drugi put se oženio. Dobio sam djecu koji sada žive odvojeno od mene.

D: Izvinite, zadržao sam vas, da slučajno ne ostajete ovdje na jaciji namazu?

Š: Ostajem.

D: Pa onda imamo vremena za razgovor.

Š: Da, ali sada je red da ja malo postavljam pitanja.

D: Izvolite.

Š: Jeste li s porodicom ili sami?

D: Došao sam sa suprugom. U Iranu obično imamo po jednu ženu. Ima i onih s dvije ali to su većinom alimi poput vas i to oni stariji naraštaji.

Š: Dozvoljeno je do četiri.

D: Tačno, dozvoljeno je, no problem je biti pravedan.

Š: Arapi većinom imaju više od jedne žene.

D: U Engleskoj sam sretao brojne arape koji imaju samo po jednu ženu, posebno Egipćane.

Š: Da, fakultetlije obično žene fakultetlijke a one ne dozvoljavaju drugu ženu.

D: U Iranu nije tako. Tamo je tradicija da većina muškaraca ima po jednu ženu što se razlikuje od arapa koji obično imaju više od jedne.

Š: Mislim da je i to uredu, jer svi gledaju kako su im očevi živjeli.

 

U tom trenutku dolazi jedan čovjek koji traži dozvolu da sjedne između šejha i mene. Jer smo se malo bili raširili. A kada je vrijeme namaza ne dozvoljavaju da se u blizini Poslanikove revde sjedi tako rahat. Posebno oni koji kasne a voljeli bi da su što bliže revdi. Ja sam predložio da ne sjedne između nas, jer razgovaramo, već pored jednog od nas. On se zahvali i sjede.

Š: Koji vam je ovo put da dolazite na hadž?

D: Ovo mi je sedmi temetu’, a osam puta sam činio umru.

Š: Ovo mi je peti put da dolazim iz Egipta. Jedanput obavezni. Tri puta po pozivu Arapskog ureda za upućivanje kao privremeni predvodnik džemata u džamiji za vrijeme hadža, a ovaj put sam zair.

D: Šta se misli pod privremenim prevodnikom džemata?

Š: Prethodnih godina Arabiji je nedostajalo predvodnika džemata. U danima hadža dolaze hadžije iz raznih zemalja, i raspoređuju se po cijeloj Medini i Mekki, pa odlaze u džamije da obavljaju namaze, i naravno imaju brojna šerijatska i vjerska pitanja. Odgovaranje na ta pitanja od strane mladih arabijskih efendija koji su pretežno i hadimi džamije a i predvode džemat je teško. Zato u dva mjeseca, zi-l-kadetu i zi-l-hidžetu, predvodnici džemata, posebno za veće džamije dolaze iz Egipta.

D: Tačno tako. Sjećam se u prethodnim dolascima u nekim džamijama blizu hotela predvodnici džemata bili su egipćani.

Š: Vjerovatno su bili privremeni predvodnici džemata.

D: Ali obično profesori sa Al-Azhara se ne slažu sa arabijskom ulemom. Egipćani su uglavnom šafije, a arabijska ulema su hanbelije, posebno predvodnici džemata oni slijede mezheb vlasti, dakle vehabizam.

Š: Oni koliko je to moguće zovu hanbelije da budu predvodnici džemata.

D: Nema problema ako nisu vehabije?

Š: Vehabije su ustvari ekstremne hanbelije, jer vehabije su sljedbenici imama Ahmed ibn Hanbela a nazivaju ih selefijama.

D: No, Al-Azhar obično ne potvrđuje vehabije.

Š: Ali se ni ne suprotstavljaju, jer vlasti su prijateljske, pa se ni alimi ne globe.

D: Mogu li vas pitati da li vi potvrđujete vehabije ili ne?

Š: Da, ja sam hanbelija i potvrđujem skoro pa sve njihove stavove. Naravno imaju oni i extremiste.

D: Ali oni sve muslimane koji su pripadnici drugih mezheba smatrju nejvernicima, no vi vjerovatno sa mnom razgovarate kao sa muslimanom. Zar me ne smatrate kafirom?

Š: Ne prihvatam način razmišljanja iranskih muslimana ali ih ne smatram nevjernicima.

D: Ali u Iranu imamo i hanbelija, kako ih ne prihvatate?

Š: Mislio sam na šiije. Oni rade neke pogrešne stvari koje su suprotne sa vjerom.

D: E baš fino što ste to spomenuli, jer i ja imam neka pitanja koja bih vam volio postaviti.

Š: Ne volim politička pitanja, ali svako vjersko pitanje koje imate odgovorit ću na njega ako budem imao odgovor.

D: Jacija je blizu pa nemamo baš puno vremena, ako se slažete da nakon namaza iznesem svoj prijedlog.

Š: Dobro. Stvarno do jacije ima samo nekoliko minuta.

D: Desetak minuta. Dok obavim dva rekata za radost svojih umrlih roditelja biće vrijeme jacije.

Š: Da, da. Pripremimo se.

Na kraju oglasi se glas mujezina, isto tako proučen je i drugi ezan i svi smo ustali. Dok smo ustajali dođoše još dvojica i nekako se smjestiše u saf. Bila je tolika gužva u safu da nismo mogli ravno stajati, već su nam samo lica bila okrenuta prema kibli a ramena pod pritiskom bijahu okrenuta na drugu stranu, tako da su okrenuta od kible.

Jacija je završena, svi su žurili da što brže odu, posebno oni koji su poput nas došli prije akšama i sjedili su do jacije. Upravo zbog toga su redovi za wc-e pored džamije nakon jacije bili mnogo veći nego nakon akšama.

D: Vi želite ići, a ja sam se dogovorio sa ženom da se nađemo nakon jacije. Kada vas mogu ponovo vidjeti i postaviti vam svoja pitanja?

Š: Slažete li se da se vidimo prije podne namaza?

D: Dolazi te li na sabah namaz?

Š: Ne, jer mi je hotel daleko, ovdje sam samo podne, akšam i jaciju.

D: Nema problema, čekat ću vas u džamiji u 10 sati, dva sata prije podne namaza.

Š: Odlično. Ali gdje da se nađemo?

D: Pokazujući na stub u džamiji, čekat ću vas pored onog stuba sa suncobranom u dvorištu, na kojem je ispisano ime Muhammed, s.a.v.a.

Š: Odlično, nek vam je ugodna noć.

D: I vama također.

Supruga me čekala u džamiji. Otišli smo u hotel. Mnogi su već završili s večerom. I mi smo večerali i svako je otišao u svoju sobu. U sobi smo razgovarali o tome šta da činimo s hrkanjem hadžije Muhameda i Alija. Hadži Muhamed veli kad počnem hrkati samo mi glavu prodrmajte da je pomjerim i prestat ću s hrkanjem ili mi pod glavu podbacite još jedan jastuk. Hadžija Ali što se mene tiče tu nema lijeka, nema vam druge nego trpiti. Doktor Ahmedi kaže da bismo nas trojica trebalo da spavamo na smjenu i gledat ćemo da vam smanjimo hrkanje. Kerbelai je izvadio iz kofera malo slatkiša iz Jazda, a hadži Abas se zahvali rekavši: Ovo ne može biti naknada za hrkanje. Hadžija Ali veli nema ti druge moraš jesti. A ja kažem da kada smo već na putovanja i to kao hadžije onda moramo sarađivati.

Mislim da doktor Ahmedijev prijedlog nije loš. Hadži Abas kaže da ima još jedno rješenje da možemo otići po sobama i potražiti gdje ima slobodno mjesto i tamo prespavati. Rekoh, moguće da nas se cimeri požele. Hadžija Abas veli ako ne može odoh ja onda u ostavu spavati.

Na kraju poslije dva sahata ugašeno je svjetlo a zvuk hrkanja je odzvanjao poput traktora. Doktor Ahmedi je nagurao vate u uši ali to nije bilo od pomoći. Hadžija Abas je otišao u ostavu apartmana. A ja, pošto sam navikao na galamu to mi je na ovom putovanju bilo od velike pomoći, tako da sam do kraja putovanja, usprkos hrkanju spavao bez problema.

Probudio sam se prije sabahskog ezana, uzeo gusul za zijaret Poslanika i Imama u Beki'u i otišao u džamiju na namaz.

Baki’ je najvažnije mezarje u islamskom svijetu. U njemu se nalaze mezari Imama Ehli bejta, Poslanikovih supruga, šehida Uhuda, šehida Hirre (šehidi medine u napadu Jezidove vojske 63. godine po H.) … Čuju se glasovi mnogih koji naglas uče zijaret, zatim povici čuvara Baki'a da se ne uči zijaret, da se ne plače za mrtvima… no i ja sam zijaretio Beki’, vratio se u hotel i ponovo zaspao.

U pola deset krenuo sam u harem. Stigao sam u 15 do 10. Proučio sam zijaret i stao čekati šejha pored dogovorenog stuba. Došao je tačno na vrijeme. Ali mislim da je prije toga imao program u džamiji.