O ajetu bismilla
O ajetu bismilla
Spominjanje milosti početni je dio Kur'ana
Uzvišeni Allah na početku Svoga Govora Sebe je odredio milošću, mimo Svojih drugih savršenih svojstava, jer je Kur'an objavljen kao izraz Allahove milosti prema Njegovim robovima. Zato je i bilo je primjereno da započne upravo ovim svojstvom, koje je i naložilo slanje Poslanika i objavljivanje Kur'ana. Naime, Allah je Svoju Knjigu i Svog Vjerovjesnika u velikom broju ajeta odredio milošću. Tako Uzvišeni kaže: “Ovo su jasni dokazi od Gospodara vašeg i uputa i milost za ljude koji vjeruju!” (El-E'araf, 203) “I lijek za vaša srca i uputa i milost vjernicima!” (Junus, 57) “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji su Njemu pokorni!” (En-Nahl, 89) “Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima.” (El-Isra, 82) “A tebe smo samo kao milost prema svjetovima poslali!” (El-Enbija, 107) “I on je, uistinu, putokaz i milost svakom onom koji vjeruje!” (En-Neml, 77)
Spominjanje (imena) Rahīm iza (imena) Rahmān
Vidjeli smo da se oblik riječi „fe'īl“ principijelno vezuje za prirođena svojstva i odlike koje su neodvojive od bića. Otuda je jasno zašto je riječ „Er-Rahīm“ data poslije riječi „Er-Rahmān“, jer oblik “rahmān” sugerira općenitost milosti, njenu širokost, ali ne sadrži i naznaku da je ona neodvojiva od Bića, te je riječ “Er-Rahīm” navedena iza nje da bi naznačila ovaj smisao.
Stilističnost Kur'ana zahtijevala je da se u ovom časnom ajetu ukaže i na jedno i na drugo, jer je Allah „rahmān“, u smislu da Njegova milost obuhvata svaku stvar, ali je i „rahīm“, u smislu da je milost neodvojiva od Njega.
Ovo je promaklo većini komentatora Kur'ana, te su imali dojam da riječ “Rahmān” ima širi smisao od riječi “Rahīm”, povodeći se za tim da nadodatak u obliku sugerira i nadodatak u smislu. To objašnjenje, pak, nesuvislo je, utoliko što jezički izrazi odražavaju smisao s obzirom na kakvoću svog postavljanja, a ne na broj slova, koji u ovome ne igra nikakvu ulogu. Koliko je samo riječi koje se sastoje od malog broja slova, a koje u sebi sadrže mnogo smisla, i obratno! Tako, npr., riječ „hazir“ (oprezan) izražava veći stupanj opreznosti od riječi „hāzir“ (koja, također, znači „oprezan“), kao što, s druge strane, veliki broj prostih i izvedenih glagola izražava isti smisao, poput npr. „darre“ i „edarre“ (oštetiti, nanositi štetu).
To je tako ako uzmemo da je riječ “Rahmān” upotrijebljena etimološki, no ako bismo je posmatrali kao jedno od imena Uzvišenog Allaha, koje je u ravni Njegovog svojstvenog imena, a s obzirom na njeno semantičko značenje (što smo mi već utvrdili), onda se u činjenici navođenja riječi “Rahīm” odmah iza nje, pored onoga što je navedeno, nalazi još jedna dodatna komponenta koja opravdava ovakvo što, a to je Njegovo određenje širinom milosti.
Da li je Bismilla sastavni dio sure?
Šiije-imamije imaju jedinstven stav o tome da je Bismilla ajet svake sure koja započinje njome. Tog mišljenja bili su i Ibn Abbās, Ibnul-Mubārek, ljudi iz Mekke poput Ibn Kesīra, ljudi iz Kūfe poput Asima, el-Kesāija i dr., izuzimajući Hamzu, a priklonila mu se i većina šafijskih autoriteta,[1] dok su učači Mekke i Kūfe ovakvo što smatrali neupitnim.[2] Isto ovo mišljenje prenosi se i od Ibn Omera, Ibnuz-Zubejra, Ebu Hurejrea, Atāa, Tāvusa, Seida ibn Džubejra, Mekhūla, Zuhrija te Ahmeda ibn Hanbela (u predaji od njega), a zatim i od Ishāka ibn Rāhevejha i Ebu Ubejda el-Kasima ibn Selāma.[3] Bejheki ovaj stav prenosi i od Sevrija i Muhammeda ibn Ka'ba,[4] a za njega se opredijelio i Rāzi u svom komentaru Kur'ana, pripisujući ga učačima Mekke, Kūfe i većini šerijatskih pravnika Hidžaza, zatim Ibnul-Mubāreku i Sevriju. Za ovaj stav opredijelio se i Dželāluddin Sujūti,[5] koji je tvrdio da ovakvo što impliciraju i neke predaje koje su prenesene na nesumnjivo pouzdan (mutevātir) način.
Hamza i neke šafije kažu: “Bismilla je ajet samo Fatihe, ali ne i drugih sura.” To se pripisuje i Ahmedu ibn Hanbelu, kao što mu se pripisuje i onaj prvi stav.[6]
Jedna skupina, među njima i Malik, Ebu Amr i Jakub, bili su mišljenja da je Bismilla izdvojen ajet, da nije ni dio Fatihe ni dio neke druge sure, već da je objavljena da bi se njome označili počeci sura i kao blagoslov za njih te kao rastavnik između dviju sura. Ovaj stav naročito je prihvaćan među hanefijama.[7]
Međutim, treba kazati i to da je najveći broj hanefijskih učenjaka stao na stanovište da se Bismilla obavezno mora proučiti u namazu prije Fatihe, a Zāhidi prenosi Mudžtebāovu izjavu prema kojoj se obaveznost njenog učenja na svakom rekatu vjerodostojno prenosi od samog Ebu Hanīfe,[8] dok je Malik smatrao da ju je pokuđeno učiti na svakom rekatu, a da ju je lijepo učiti samo u slučaju nadilaženja podjele među muslimanima.[9]
Dokazi da je Bismilla sastavni dio sure
O ovom pitanju izrečena su i druga stajališta, no ona su sasvim rijetki (šazz), pa nema koristi ovdje se obazirati na njih. Važno je objasniti ono što podupire ispravno mišljenje, a toga ima više:
Hadisi koji se prenose od Ehli bejta, a.s.
To su one vjerodostojne predaje koje se prenose od Ehli bejta, a.s., a koje su u tome eksplicitne. One su i sasvim dovoljne i čine nepotrebnim traganje za još nekim dokazom, utoliko što ih je Vjerovjesnik, s.a.v.a., stavio u istu ravan s Kur'anom u pogledu obaveznosti njihovog pridržavanja i pozivanja na njih.
To su sljedeće predaje:
- Ona koja se prenosi od Muāvije ibn Ammāra, a koja glasi: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s.,: ‘Kad stupim u namaz, hoću li prije učenja Fatihe proučiti Bismillu?’, a on mi je odgovorio potvrdno. ‘A kad proučim Fatihu’, upitao sam, ‘hoću li Bismillu proučiti i sa surom?’, a on mi je opet odgovorio potvrdno.”[10]
- Ona koja se prenosi od Jahje ibn Ebi Imrāna el-Hemdānija, koji kaže: “Pismeno sam se obratio Ebu Džaferu, a.s., pitajući ga o čovjeku koji u svome namazu Bismillu uči samo prije učenja Fatihe, a ne i prije sure poslije Fatihe, pa je El-Abbāsi rekao: ‘Ne smeta da tako postupi!’“. No, on je svojom rukom dopisao: „Ponovit će namaz“ – i to je napisao dva puta! – uprkos onome kako je rekao El-Abbāsi.[11]
- Ona koju prenosi Ibn Ebi Uzejne u vjerodostojnoj predaji, a koja glasi: “(…) pa kad je donio tekbir i stupio u namaz, Allah mu je objavio: ‘Spomeni Moje ime!’, te je on iz tog razloga riječi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog’ stavio na početak svake sure. Zatim mu je Allah objavio: ‘Izrazi Mi zahvalu!’, pa kad je rekao: ‘El-Hamdu lillahi Rabbil-alemin’ (Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova), Vjerovjesnik, s.a.v.a., u sebi je rekao: ‘Šukren’ (Hvala), na šta mu je Allah objavio: ‘Prekinuo si izražavanje zahvale Meni, pa spomeni Moje ime!’ Stoga je u (daljnjem) izricanju zahvale naređeno: ‘Er-Rahmānir-Rahīm (Milostivog, Samilosnog)’ – dakle dva puta (prvi put u Bismilli), pa kad je došao do ‘veled-dāllīn’, Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao je: ‘El-Hamdu lillāhi Rabbil-alemine šukren!’ Tad mu je Allah objavio: ‘Prekinuo si Moj zikr – stoga spomeni Moje ime!’ Iz tog razloga Bismillu je stavio (i) na početak svake sure. Zatim mu je Allah, dž.š., objavio: ‘Muhammede, uči porijeklo Gospodara svog Uzvišenog: ‘Kul huvallahu ehad, Allahus-samed. Lem jelid ve lem juled ve lem jekun lehu kufuven ehad!’ (Reci: ‘On, Allah, je jedan. Allah je utočište svakom. Nije rodio i rođen nije, i Njemu niko ravan nije!’)“[12]
Hadisi iz sunijske tradicije
Na ovo ukazuje i veliki broj predaja koje se prenose sunijskim predajnim putevima, a ovdje ćemo navesti dio njih:
a) Enes prenosi sljedeće: “Jednom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio među nama, pa ga je odjednom zahvatilo stanje odsutnosti duhom. Zatim je podigao glavu, smiješeći se. ‘Zašto se smiješ, Božiji poslaniče?’, upitali smo. ‘Maločas mi se objavi sura’, rekao je i stao učiti: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm. Inā a’tajnākel-kevser…'”[13]
b) Ed-Dārekutni, s vjerodostojnim prijenosnim nizom, od ‘Alija, a.s., prenosi “da je on upitan o ‘sedam ponovljenih’ (es-seb'ul-mesāni), pa je rekao: „(To je) ‘El-Hamdu lillāhi Rabbil-ālemīn.'“ „Ali, tu ima šest ajeta!?“, rečeno mu je, a on je odgovorio: „Ajet je i: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm!'”[14]
c) Ed-Dārekutni, također, s vjerodostojnim prijenosnim nizom navodi sljedeću Ebu Hurejreovu izjavu: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Kad učite Fatihu, najprije proučite: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’, jer je ona majka Kur'ana. Majka Kur'ana i sedam ponovljenih, a ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’ jeste jedan od njenih ajeta!'”[15]
d) Ibn Huzejma i El-Bejheki, s vjerodostojnim prijenosnim nizom, navode sljedeću Ibn Abbāsovu izjavu: “Sedam ponovljenih ajeta – to je Fatiha!” “Pa gdje joj je sedmi ajet?!”, upitao je neko, a Ibn Abbās je rekao: “(To je) ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’.”[16]
e) Ibn Huzejma i El-Bejheki u svojoj El-Ma'rifi, s vjerodostojnim prijenosnim nizom, posredstvom Seida ibn Džubejra bilježe sljedeću Ibn Abbasovu izjavu: “Šejtan je od ljudi ukrao najveći ajet iz Kur'ana: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’!”[17]
f) Seid ibn Džubejr prenosi sljedeće Ibn Abbāsove riječi: “Muslimani ne bi znali da je neka sura okončana sve dok ne bi bilo objavljeno: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’. Kad bi to bilo objavljeno, oni bi znali da je sura koja se (dotad) objavljivala okončana!”[18]
g) Seid prenosi ove Ibn Abbāsove riječi: “Kad bi Vjerovjesniku, s.a.v.a., došao Džibril i počeo učiti: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’, on bi odmah znao da se to počinje s objavljivanjem nove sure!”[19]
h) Ibn Džurejh prenosi sljedeće: “Moj otac kazivao mi je da je njemu Seid ibn Džubejr ispričao sljedeće: ‘Mi smo ti dali sedam ponovljenih’ – to je ‘majka Kur'ana’. Moj otac kaže: ‘Meni je Seid ibn Džubejr proučio: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’ kao sedmi ajet!'” Seid ibn Džubejr kaže: “Meni je Ibn Abbās proučio ovako kako sam ja proučio tebi!” Zatim je rekao: “‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’ sedmi je ajet!” Ibn Abbās kaže: “Tako ju je (tj. Bismillu) Allah vama izveo; nikome je nije izveo prije vas!”[20]
Ovakvih predaja ima više, pa ko se želi upoznati s njima neka se obrati na relevantnu literaturu.
Predaje koje izražavaju suprotan smisao
Ovakvih predaja – predaja koje govore o tome da Bismilla ne predstavlja sastavni dio sure – imaju samo dvije:
Prva je ona koju Katāda prenosi od Enesa ibn Mālika,a koja glasi: “Klanjao sam s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., s Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom i nijednog od njih nisam čuo da je proučio: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’!”[21]
Drugu predaju prenosi Ibn Abdullah ibn Mugaffel Jezīd ibn Abdullāh, a ona glasi: “Moj otac me čuo kako učim: ‘Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm’, pa mi je rekao: ‘Ne čini tako, sine!’ – a ja nikoga od ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.a., nisam vidio da je toliko bio osjetljiv na neku novotariju u islamu kao on – ‘jer ja sam klanjao s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., i s Ebu Bekrom, i s Omerom, i s Osmanom, a nijednog od njih nisam čuo da je uče, te je zato nemoj učiti ni ti! Kad htjedneš učiti, uči samo: ‘El-Hamdu lillāhi Rabbil-ālemīn’!“[22]
U odgovoru na prvu predaju, pored činjenice da je u suprotnosti s predajama koje se prenose od Članova porodice (Ehlul-bejt), treba kazati to da se na nju ne može osloniti iz više razloga:
- U suprotnosti je s (drugim) predajama koje se, po smislu, prenose na masovan i nesumnjivo vjerodostojan (mutevātir) način sunijskim putevima predaje, posebno onda kad se ima u vidu da najveći broj njih ima vjerodostojne nizove predaje, tako da se ova predaja ne može uzeti kao mjerodavna pored svjedočenja Ibn Abbāsa, Ebu Hurejrea i Umm Seleme da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., učio Bismillu i ubrajao je u ajete Fatihe. Ibn Omer govorio je: „Zašto je pišeš ako je nećeš učiti?!“ ‘Ali, a.s., govorio je: „Ko ne prouči Bismillu, okrnjio je Fatihu!“ Još je rekao: „Njome se upotpunjuje ‘sedam ponovljenih’!“[23]
- U suprotnosti je s općeprihvaćenom praksom muslimana da je uče u namazu. Muavija ju je jednom izostavio u svom namazu, u vrijeme svog hilafeta, pa su mu muslimani rekli: „Jesi li je ukrao ili si zaboravio?!“[24]
Kako bi se, dakle, i pored toga moglo povjerovati da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., i oni poslije njega, nisu učili u namazu?!
- U suprotnosti je s mnoštvom drugih predaja koje se, također, prenose od Enesa.[25]
Predmetna predaja, bez sumnje, jeste fabricirana.
U odgovoru na drugu navedenu predaju – predaju Ibn Abdullaha ibn Mugaffela – kazat ćemo isto što i u odgovoru na prvu, s tim da ova sadrži i odstupanje od jednog od aksioma islama. Naime, nijedan musliman ni najmanje ne sumnja da je lijepo proučiti Bismillu prije učenja Fatihe i druge sure, makar samo radi blagoslova i bereketa, čak i ako je ne smatra sastavnim dijelom Fatihe ili druge sure. Kako onda Ibn Mugaffel može zabranjivati njeno učenje tvrdeći da to predstavlja novotariju u islamu?!
Praksa muslimana
U muslimanskoj praksi potpuno je zaživjelo učenje Bismille na počecima sura, sa izuzetkom sure Berāe. Na nesumnjivo vjerodostojan (mutevātir) način utvrđeno je da ju je učio i Vjerovjesnik, s.a.v.a., pa da Bismilla nije iz Kur'ana, Časni Vjerovjesnik bio bi dužan ovakvo što jasno naznačiti. Međutim, činjenica da ju je on učio – a njegova praksa ima status objašnjenja – očevidno naznačava da je sve ono što se uči Kur'an. Da nešto od toga nije Kur'an, a on to nije jasno naznačio, to bi značilo da je on bio zaveden neznanjem, što je samo po sebi ružno, a još je gore kad se tiče Božanske Objave. Da je, pak, Poslanik, s.a.v.a., eksplicitno rekao da Bismilla nije sastavni dio Kur'ana, to bi se svakako do nas prenijelo na nesumnjivo pouzdan način. Međutim, ovakvo nešto nije preneseno čak ni pojedinačnom predajom.
Mushafi tabiina i ashaba
Nema nimalo sumnje u to da su Mushafi tabiina i ashaba – prije i poslije Osmanove unifikacije Kur'ana – sadržavali Bismillu. Prema tome, da ona nije bila sastavni dio Kur'ana, oni je ne bi zadržavali u svojim Mushafima. Naime, ashabima je bilo zabranjeno da u svoje Mushafe unose bila šta drugo osim kur'anskog teksta. Neki od prvih ashaba čak su branili i punktiranje te vokaliziranje kur'anskih riječi. Otuda, njihovo zadržavanje Bismille u primjercima Kur'ana koje su imali kod sebe predstavlja njihovo potvrđivanje da i ona spada u Kur'an, poput svih drugih ajeta koji se ponavljaju u Kur'anu.
Ovo što smo spomenuli pobija mogućnost da su oni Bismillu zadržavali u svojim primjercima Kur'ana samo radi razgraničenja između sura. To, također, pobija i zadržavanje Bismille u suri Fatiha i njeno izostavljanje u suri Berāe. Prema tome, da je Bismilla zadržavana samo radi razdvajanja sura, ona bi bila zadržana i kod ove potonje, dok je kod one prve (tj. Fatihe) uopće ne bi bilo. Ovo nam na kategoričan način pokazuje da je Bismilla ajet objavljen u Fatihi, a ne i na početku sure Berāe.
Dokazi onih koji poriču da je Bismilla sastavni dio Kur'ana
Oni koji drže da Bismila nije dio sure svoj stav potkrjepljuju sljedećim argumentima:
- To je činjenica da se Kur'an utvrđivao isključivo onim što se prenosilo masovno i na nesumnjivo pouzdan (mutevātir) način, tako da ništa od onoga što je bilo predmetom sporenja nije Kur'an, a Bismilla je jedna od tih spornih stvari.
Odgovor:
Prvo: Činjenica da i Bismilla spada u Kur'an prenosi se masovnom i nespornom predajom od Članova porodice (Ehlul-bejt), a.s., tako da nema nikakve razlike između prenošenja takve predaje od Vjerovjesnika, s.a.v.a., i od članova njegove porodice, očišćenih od grijeha, nakon što je utvrđena obaveznost njihovog slijeđenja.
Drugo: To što je jedna mala skupina zauzela stav da Bismilla ne spada u Kur'an zbog postojanja sumnje ne ugrožava nesumnjivost u vjerodostojnosti njenog prenošenja, a s obzirom na potvrdu ogromnog broja ashaba da Bismilla spada u Kur'an te s obzirom na implicitno naznačavanje ove činjenice kod onih potpuno pouzdanim putem prenesenih predaja.
Treće: Potpuno vjerodostojnom predajom (mutevātir) potvrđeno je da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., uvijek učio Bismillu kad bi htio učiti neku suru iz Kur'ana – što ima status objašnjavanja postupka – a, s druge strane, nikada nije naznačio da Bismilla ne spada u Kur'an, što kategorično ukazuje na to da Bismilla spada u Kur'an. Naravno, ovim se ne utvrđuje da je ona i dio sure, za šta su, pak, dovoljne one ranije navedene predaje, pored brojnih drugih predaja koje se prenose i jednim i drugim tradicijskim putem. Za utvrđivanje ove činjenice dovoljna je vjerodostojna predaja samo jedne osobe. Nema dokaza da je i za to, također, nužna masovna predaja.
- Muslim bilježi sljedeću Ebu Hurejrinu izjavu: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad je rekao: ‘Uzvišeni Allah je rekao: ‘Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba na dva jednaka dijela. Tako će Moj rob imati ono što traži’, pa kad čovjek rekne: ‘El-Hamdu lillāhi Rabbil-ālemīn’, Uzvišeni Allaha rekne: ‘Zahvalu Mi izriče Moj rob!’, a kad čovjek rekne: ‘Er-Rahmānir-Rahīm’, On rekne: ‘Hvali Me Moj rob!’ Kad čovjek rekne: ‘Māliki jeumid-dīn’, Uzvišeni Allah rekne: ‘Slavi Me Moj rob!’, a kad čovjek rekne: ‘Ijjāke na'budu ve ijjāke nesta'īn’, Uzvišeni Allah rekne: ‘Ovo je između Mene i Mog roba, i Moj rob imat će ono što je tražio!’ Tako, kad čovjek rekne: ‘Ihidines-sirātal-mustekīm. Sirātallezīne en'amte alejhim gajril-magdūbi alejhim veled-dāllīn’, On rekne: ‘Ovo pripada Mom robu, i Moj rob imat će ono što je tražio!'”[26]
Ova predaja svojom vanjskom formom sugerira da je ono što se nalazi poslije ajeta: “Ijjāke na'budu ve ijjāke nesta'īn” po broju jednako onom što mu prethodi, pa tako, kad bi Bismilla bila sastavni dio Fatihe, tad predaja ne bi bila tačna u svojoj naznaci. Razlog ovome jeste to što se sura Fatiha – kako smo vidjeli – sastoji od sedam ajeta, pa ako bi i Bismilla bila jedan njen dio, tad bi onaj dio iza ajeta: “Ijjāke na'budu ve ijjāke nesta'īn” činila dva ajeta, što znači da onog ispred ovog ajeta ima dvostruko više od onog iza njega, dok se Fatiha dijeli na dva jednaka dijela?!
U odgovoru na to kazat ćemo:
Prvo: Predaja se prenosi posredstvom El-Alāa, a stručnjaci su se o njemu izjasnili dvojako – jedni su ga ocijenili pouzdanim prenosiocem, a drugi slabim.
Drugo: Ako bi njena naznaka bila sasvim ispravna, ona je, ipak, oprečna onim ranije navedenim vjerodostojnim predajama koje ukazuju na to da se Fatiha sastoji od sedam ajeta, uključujući u njih i Bismillu, a ne bez nje.
Treće: U predaji nema ništa što bi ukazivalo na to da je Fatiha podijeljena prema formalnom tekstu (elfāz). Očigledno je da je podjela izvršena s obzirom na smisao. Htjelo se kazati da se namaz dijeli na dva dijela: jedan se odnosi na Gospodara, a drugi na čovjeka s obzirom na smisao.
Četvrto: Ako bismo se i saglasili s tim da se podjela vrši s obzirom na formalni tekst, ostaje pitanje o tome čime se može dokazati da se ovdje misli na broj ajeta? Možda je to učinjeno s obzirom na riječi, jer deset je riječi koje prethode ajetu: “Ijjāke na'budu ve ijjāke nesta'īn”, kao i onih koje dolaze poslije njega, uz prihvatanje Bismille i izostavljanje onih ponovljenih.
- Ebu Hurejre prenosi da se sura El-Kevser sastoji od tri ajeta,[27] a sura El-Mulk od trideset ajeta,[28] pa da je i Bismilla njihov sastavni dio, tad bi broj ajeta ovih sura bio veći.
Odgovor:
Ebu Hurejrina predaja o suri El-Kevser – pod pretpostavkom vjerodostojnosti njenog lanca prenosilaca – oprečna je ranije navedenoj Enesovoj predaji, koja je prihvatljiva i zabilježena u svim vjerodostojnim hadiskim zbirkama, osim u Malikovom Muvettau.[29] Prema tome, ova Ebu Hurejrina predaja ili se ima odbaciti ili se treba objasniti koji se ajeti njome podrazumijevaju, s obzirom da je Bismilla ona zajednička sastavnica svih sura. Ovo bi bio i odgovor na ono što je rekao za suru El-Mulk.
[1] Tefsīrul-Alūsi, 1/39.
[2] Tefsīruš-Ševkāni, 1/7.
[3] Tefsiru Ibn Kesīr, 1/16.
[4] Tefsīrul-Hāzin, 1/13.
[5] El-Itkān, 1/135 i 136, vrsta 22-27.
[6] Tefsīrul-Alūsi, 1/39.
[7] Ibidem.
[8] Ibidem.
[9] El-Fikh alel-mezāhibil-erbea, sv. I, str. 257.
[10] El-Kāfi, 3/312, hadis br. 1; El-Istibsār, 1/311, odjeljak 170, hadis br. 2.
[11] El-Kāfi, 3/313, hadis br. 2; Et-Tehzīb, 2/69, odjeljak 23, hadis br. 20.
[12] El-Kāfi, 3/485, hadis br. 1.
[13] Sahīhu Muslim, poglavlje o namazu, hadis br. 607; Sunenun-Nesāi, 1/143, poglavlje o započinjanju namaza, hadis br. 894; Sunenu Ebi Davud, 1/125, poglavlje o sunnetu, hadis br. 4122.
[14] El-Itkān, 1/136, vrsta 22–27. Hadis bilježi i Bejheki u svom Sunenu, 2/45, poglavlje Dokaz da je Bismilla zaseban ajet.
[15] Ibidem.
[16] Ibidem. Izjavu, također, bilježi i Hākim u svom El-Mustedreku, 1/551.
[17] Ibidem, str. 135. Izjavu bilježi El-Bejheki u svom Sunenu, 2/50, poglavlje o započinjanju učenja u namazu.
[18] Mustedrekul-Hākim, 1/232. El-Hākim kaže: “Hadis je, prema uvjetima koje su postavili Buhari i Muslim, vjerodostojan.”
[19] Mustedrekul-Hākim, 1/231.
[20] Ibidem, str. 550, poglavlje o vrijednostima Kur'ana.
[21] Sahīhu Muslim, poglavlje o namazu, hadis br. 605; Musnedu Ahmed, Bāki Musnedil-muksirīn, hadis br. 13345 i 13386.
[22] Sunenu Ibn Mādža, poglavlje o obavljanju namaza i onome što je u tome sunnet, hadis br. 807; Musnedu Ahmed, Musnedul-Medenijjīn, hadis br. 16184; bilježi ga i Tirmizi, 2/43, uz neznatnu razliku u tekstu, odjeljak o onome što se prenosi u vezi s neučenjem Bismille naglas, hadis br. 227.
[23] Usp. Osvrt br. 14 (u dodatku Osvrti) kako bi se vidjelo da je Bismilla sastavni dio Kur'ana, što je potkrijepljeno većim brojem hadisa.
[24] Usp. Osvrt br. 15 (u odjeljku Osvrti), gdje je opisan slučaj kad je Muavija zaboravio proučiti Bismillu u namazu i kad su se muslimani usprotivili ovome.
[25] Usp. Osvrt br. 16 (u odjeljku Osvrti) kako bi se vidjelo da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., učio Bismillu u svakom namazu, a zatim razmotriti sugestiju Enesove predaje.
[26] Sahīhu Muslim, poglavlje o namazu, hadis br. 598; Sunenu Ebi Davud, poglavlje o namazu, hadis br. 699; Sunenun-Nesāi, poglavlje o započinjanju namaza, hadis br. 900.
[27] Nisam mogao pronaći ovu predaju u tradicijskoj literaturi. (Autor) Međutim, u Buhārijevom Sahīhu navodi se predaja od Ibn Šibrimea, a koja glasi: “Htio sam vidjeti koliko čovjek može najmanje proučiti iz Kur'ana (u namazu), pa nisam našao suru koja ima manje od tri ajeta…” (Poglavlje o vrijednostima Kur'ana, hadis br. 4663.)
[28] Mustedrekul-Hākim, 1/565; Sahīhut-Tirmizi, 11/30, poglavlje o vrijednostima Kur'ana, hadis br. 2816; Kenzul-ummāl, 1/516, 525, Vrijednosti sura i ajeta.
[29] Tejsīrul-vusūl, 1/199.
