Zakonodavni položaj sunneta
Zakonodavni položaj sunneta
Ovu ćemo raspravu podijeliti na dva dijela: prvi dio će se baviti nivoom i stepenom proučavanja sunneta da bi se postupalo po njemu i držalo do njegovih granica i odredbi u spomenutom periodu, dok će drugi obrađivati ono što je suprotno tome, ne u smislu odlaganja ili obustavljanja, jer ovo dvoje spada u prvi dio,[1] već u smislu kršenja i zamjenivanja sunneta novim propisima o istim pitanjima na koja je sunnet praktično i teoretski dao rješenje. Ovo postupanje prema sunnetu možemo nazvati „upotrebom idžtihada nasuprot jasne vjerske odredbe“!
- Stepen proučavanja sunneta
O proučavanju sunneta radi njegovog primjenjivanja postoje mnoga svjedočenja za obje strane – i afirmacijsku i negacijsku. Već u prvoj diskusiji spomenuli smo dovoljno primjera da budemo sigurni da su postojali slučajevi primjene, održavanja i proučavanja mnogih hadisa. Često se dešavalo da halifama postave neko pitanje i da oni pozovu skupinu učenjaka, ashaba, da ih pitaju jesu li išta o tome čuli od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kako bi u skladu s tim donijeli rješenje. Hadiske zbirke zabilježile su mnoge takve primjere, a možda ih je bilo više izostavljenih nego zabilježenih, jer se stvari tako odvijaju normalno i po prirodnom toku životnog uređenja u skladu s vjerskim metodama. Priroda historije je takva da ne pridaje preveliku važnost uobičajenim stvarima koje teku prirodnim tokom. A za suprotnu stranu, tj. nastojanje da se sunnet zabrani, već smo naveli važna svjedočenja, kao što su Ebu Bekrova odluka o zabrani izdavanja fetvi po sunnetu i obraćanju isključivo Kur'anu te Omerova zabrana prenošenja sunneta i zatvaranje prenosilaca. Zato smatramo da je rasprava o ovome već u prvoj diskusiji zadovoljena, pa ćemo nastojati opširnije diskutovati o drugom dijelu.
- Idžtihad umjesto jasne vjerske odredbe
Ovo je prva vrsta od bezvrijednih mišljenja, kako ih je Ibn Kajjim[2] nabrajao: „Bezvrijednost i pokvarenost takvog mišljenja nužno se razumije iz vjere islama. Nije dozvoljeno na osnovu toga izdati fetvu niti donijeti presudu, iako je zbog neke vrste interpretacije i slijeđenja drugih u ovu zamku pao onaj ko je pao.“
Međutim, ova vrsta mišljenja pojavila se i u našem vremenu pod frazom „uzimanje dobrobiti u obzir“ onako kako „mislilac“ procijeni! To znači da će mudžtehid, ako misli da je osnov dobrobit – dobrobit za državu i narod – i da su tekstovi Kur'ana i sunneta došli samo radi očuvanja dobrobiti Božijih robova, kad god pomisli da će kur'anski ili hadiski tekst naškoditi dobrobiti ili da je dobrobit u tome da taj tekst bude nevalidan i zamijenjen nečim što je u skladu s dobrobiti, izdati fetvu koju on smatra alternativom vjerskom tekstu!
Ovdje se javljaju dva problema. Prvi je kod prepoznavanja šta je to dobrobit, a drugi pri određivanju stepena podudarnosti ili nepodudarnosti s propisom.
Ovakav odnos prema vjerskoj odredbi bio je najočitiji u Omerovom poimanju. Možda je on ovako postupao čak i pred samim Poslanikom, s.a.v.a.! Jedan primjer za to je slučaj četvrtka, pred smrt Poslanika, s.a.v.a., kada je on, s.a.v.a., zatražio: „Donesite mi sredstvo da vam napišem knjigu poslije koje nećete zalutati nakon mene“, a Omer viknuo na prisutne: „Šta mu je? Je li bunca? Među vama je Kur'an! Dovoljna nam je Božija Knjiga!“ i nastavio ih uporno sprečavati da udovolje Poslaniku, s.a.v.a., sve dok prepirka nije prerasla u galamu, pa se Poslanik, s.a.v.a., naljutio i otjerao ih od sebe!
Omer je ovo učinio kada je procijenio šta je Poslanik, s.a.v.a., naumio, zaključivši da to ne bi donijelo dobrobit i da je dobrobit u nečemu suprotnom od toga! Barem je tako on sam pravdao taj svoj čin.[3] Prema tome, Omer je sebi dao za pravo da stane ispred Poslanika i njegove naredbe, pomislivši da je on sposobniji od Poslanika, s.a.v.a., u prepoznavanju dobrobiti i izdavanju odgovarajuće odredbe!
I da je ova pomisao bila dozvoljena, po nekoj logici, i da je ono što je Omer procijenio i bilo bliže dobrobiti, sigurno je da bi se to odnosilo samo na trenutnu i samo njemu jasnu dobrobit, a ne istinsku dobrobit čiji se predznaci Omeru nisu sviđali. Šta ako se skupini Kurejšija taj dan nije svidjelo ono što je Poslanik, s.a.v.a., želio da uradi da bi zaštitio i očuvao vjeru? Zar ta ista skupina u početku nije mrzila Poslanikov poziv, a kasnije se za njega borila?! Zar neki od njih nisu mrzili Poslanika, s.a.v.a., i njegov poziv, dotle da su upropastili sve što su imali boreći se protiv njega, sve dok nisu pali pred njega na dan kada ih je Poslanikova vojska zarobila u Mekki? Pa je li dobrobit bila u onome što je njima bilo blisko ili je svako dobro bilo u onome što su oni mrzili?! Da je ono što je Omer procijenio kao trenutnu dobrobit stvarno bilo onako kako je on mislio, zar bi se to moglo vrlo brzo pretvoriti u ključ zla, i to kakvog zla!
Zbilja, to je bilo otvaranje kapije svakom zlobniku koji je bio protiv ove Poslanice i njenog donositelja, da kroz nju nesmetano uđe gdje god poželi! Zar to nije bila kapija koja je vodila u katastrofu – potpunu katastrofu?! Tako se izrazio učenjak ummeta Ibn Abbas[4] i to je ono što su dešavanja uklesala na čelo historije islama, sviđalo se to nekome ili ne!
Omer ibn Hattab jednom je samom sebi zamjerio zbog odbacivanja Poslanikovog, s.a.v.a., stava zbog svoje procjene dobrobiti. To je bilo u slučaju Hakema ibn Kejsana, kojeg je Poslanik, s.a.v.a., nakon što su mu ga doveli kao zarobljenika, počeo pozivati u islam, što je potrajalo. Omer je tad rekao Poslaniku, s.a.v.a.: „Zašto razgovaraš s ovim, Božiji Poslaniče?! Tako mi Allaha, ovaj neće primiti islam ni do vječnosti. Dopusti mi da mu odrubim glavu i da ide svojoj majci u Vatru!“[5] Uprkos njegovom insistiranju na tome, Božiji Poslanik, s.a.v.a., nijednom se nije okrenuo Omeru sve dok Hakem nije primio islam!
Omer je to ovako prokomentirao: „Čim sam vidio da je on primio islam, pred očima mi se razvila slika mog života od ranije pa do tada, pa sam samom sebi rekao: Kako da ja odbijem nešto Poslaniku, s.a.v.a., kada je on ʻučenijiʼ od mene, a potom da tvrdim da sam time želio dobrobit u ime Allaha i Njegovog Poslanika?!“ Rekao je i: „On (Hakem ibn Kejsan) je primio islam, a tako mi Allaha, divan mu islam bi! Borio se na Božijem putu sve dok nije pao kao šehid kod bunara Me'une. Poslanik, s.a.v.a., je bio zadovoljan njime i ušao je u Džennet!“[6]
Kad je Omer o sebi rekao: „Kako da ja odbijem nešto Poslaniku, s.a.v.a., kada je on ʻučenijiʼ od mene, a potom da tvrdim da sam time želio dobrobit u ime Allaha i Njegovog Poslanika?!“, bio je iskren. Kako će onda onaj koji je došao poslije Omera imati pravo da se čvrsto drži istog stava za koji je Omer sam sebe osudio, kad god naiđe na neko pitanje u kojem je Omer odbacio Poslanikov, s.a.v.a., stav ili jasni tekst iz časnog Kur'ana?![7]
Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi oštro je prekorio Omera i s njim i Ebu Bekra zbog toga što su davali prednost svom mišljenju nad Poslanikovim, s.a.v.a., bez njegovog dopuštenja i po svojoj procjeni dobrobiti. Oštro ih je izgrdio u časnom ajetu:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُقَدِّمُوا بَيْنَ يَدَيِ اللهِ وَرَسُولِهِ وَاتَّقُوا اللهَ إِنَّ اللهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ
O vjernici, ne žurite s odlukama pred Allahom i Njegovom Poslanikom, i Allaha se bojte! Doista, Allah sve čuje i sve zna![8]
Znači: nemojte žuriti s donošenjem odluka o svojim borbama ili svojoj vjeri prije nego što Allah i Njegov Poslanik donesu odluku za vas, da ne biste donijeli odluku suprotnu Allahovoj i Poslanikovoj, tj. naređeno im je da ne govore prije Poslanika![9] U sljedećem ajetu stoji:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَرْفَعُوا أَصْوَاتَكُمْ فَوْقَ صَوْتِ النَّبِيِّ وَلَا تَجْهَرُوا لَهُ بِالْقَوْلِ كَجَهْرِ بَعْضِكُمْ لِبَعْضٍ أَن تَحْبَطَ أَعْمَالُكُمْ وَأَنتُمْ لَا تَشْعُرُونَ
O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa, niti sa njim glasno govorite kao što jedan sa drugim govorite da vam ne bi propala djela vaša a da vi i ne osjetite![10]
Povod objave ajeta bio je sljedeći događaj. Božijem Poslaniku, s.a.v.a., došla je iz plemena Temim delegacija u čijem je sastavu bio i neki čovjek po imenu Akra'a ibn Habisa. Ebu Bekr je zatražio od Poslanika, s.a.v.a., da njega odredi za svog predstavnika u plemenu Temim, a Omer se tome usprotivio pa su se njih dvojica međusobno stali prepirati dok nisu povisili ton pred Poslanikom, s.a.v.a. Tada su objavljeni ovi ajeti![11]
Ibn Ebu Mulejke počeo je spomenutu priču riječima: „Zamalo da dvojica dobrostivih, Ebu Bekr i Omer, propadnu – digli su svoje glasove pred Poslanikom, s.a.v.a., (…).“[12] Ako i samo iznošenje mišljenja bez Poslanikovog, s.a.v.a., dopuštenja ili dizanje glasa iznad njegovog glasa za posljedicu mogu imati poništenje svih dobrih djela počinitelja, šta je tek s odbacivanjem Poslanikove naredbe i ukidanjem nekih od njegovih sunneta?!
Može li neko, pored svega ovoga, reći da su njih dvojica željela interes i dobrobit muslimana radi Allaha i Poslanika, s.a.v.a.?! To bi bilo potpuno suprotno Božijim riječima: O vjernici, ne žurite s odlukama pred Allahom i Njegovom Poslanikom, (…) O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa, (…) da vam ne bi propala djela vaša a da vi i ne osjetite! Kao što nije ispravno ovakvo opravdanje za ono što se desilo za života Poslanika, s.a.v.a., i u danima njegovog zdravlja i vedrine, jednako tako nije ispravno pravdati na ovaj način nečije postupke u danima Poslanikove, s.a.v.a., bolesti i nakon njegovog preseljenja!
Nakon njegove smrti, u periodu od jedva četvrtine stoljeća, izniknulo je mnogo slučajeva ove vrste „idžtihada“ – uvažavanja ličnog mišljenja nasuprot jasnog vjerskog teksta.
[1] Dakle, u prvom dijelu rasprave govori se o tome koliko se pridržavalo, odnosno nije pridržavalo sunneta, tj. kad je bio suspendiran ili obustavljen, a u drugom dijelu se govori o tome koliko se sunnet suprotstavljao novim uvedenim propisima i odredbama.
[2] A'lamu-l-muvekki'in, sv. 1, str. 67.
[3] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 12, str. 21 „Ovu je predaju s lancem prenosilaca spomenuo Ahmed ibn Ebu Tahir (Ibn Tajfur), autor knjige Tarihu Bagdad u svojoj knjizi.“
[4] Sahihu-l-Buhari, Knjiga bolesnika – poglavlje 17, hadis br. 5345; Sahihu Muslim, sv. 3, hadis br. 1637; Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 222.
[5] Nažalost, teroristička ideologija ima duboke korijene u prošlosti muslimana. ISIL, Al-Kaida i slične organizacije nisu ništa novo. Božiji Poslanik, s.a.v.a., kao Božija milost, iz sažaljenja i zabrinutosti za svakog čovjeka – Božijeg roba – nije propustio nijednu priliku niti sredstvo da uputi ljude, da ih spasi, jer ih je volio i bio od Allaha tako odgojen. Oko njega su, s druge strane, bili surovi pojedinci, koji nikad nisu shvatili poruku islama, koji su Poslanika, s.a.v.a., poimali kao nekog vladara koji je poput ostalih vladara i koji su svoje primanje islama smatrali uslugom Allahu i za to sebe smatrali apsolutno ovlaštenim da odlučuju o životu i smrti slabih Božijih robova! Osorno su postupali i samo su vrebali kako će kojem slabom i nemoćnom, u ime Allaha, po surovom shvatanju i s tekbirima, odrubiti glavu!
[6] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 4, str. 137, bibliografija Hakema ibn Kejsana.
[7] Iako je Omer sam priznao da je pogriješio što je pomislio da on bolje od Allaha i Poslanika, s.a.v.a., može prepoznati dobrobiti, njegovi sljedbenici još uvijek tvrde da je Omer bio dalekovidan i poznavao dobrobiti i zato se suprotstavio hadisima ili ajetima! Pogledajte u komentaru Sahihu-l-Buhari u fusnoti na bosanskom jeziku.
[8] El-Hudžurat, 1.
[9] Tefsiru-t-Taberi, sv. 13, str. 116.
[10] El-Hudžurat, 2.
[11] Tefsiru-t-Taberi, sv. 13, str. 119; Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, hadis br. 3266; Sunenu-n-Nesai, knjiga Sudstvo, poglavlje 8, hadis br. 5936; El-Vahidi, Esbabu-n-nuzul, str. 215; Sujuti, Lubabu-n-nukul, str. 194; Ed-Durru-l-mensur, sv. 7, str. 546 i 547.
[12] Sahihu-l-Buhari, knjiga Tefsir, tumačenje sure El-Hudžurat, poglavlje 329, hadis br. 4564.
