Zabrana pisanja hadisa
Zabrana pisanja hadisa
Aiša prenosi: „Moj otac je bio sakupio pet stotina Poslanikovih, s.a.v.a., hadisa. Jedne noći, ne mogavši zaspati, prevrtao se u postelji i čim je svanulo, rekao mi je: ʻKćeri moja, donesi mi hadise koji su kod tebe.ʼ Kad sam mu ih donijela, zatražio je vatru, pa ih je sve zapalio! Upitala sam ga zašto ih je zapalio i ovako mi je odgovorio: ʻBojim se: šta ako umrem i iza mene ostanu i hadisi od nekog kome sam ja povjerovao i pouzdao se u njega, pa se ispostavi da ti hadisi nisu onakvi kakve ih je on meni prenio, a ja ih takve prenesem dalje!ʼ“[1]
Međutim, ovu njegovu predostrožnost i pažljivost treba primijeniti samo na hadise koje je on čuo od nekih ashaba koji su prenosili od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kako i sam tekst predaje govori: „…i iza mene ostanu i hadisi od nekog kome sam ja povjerovao i pouzdao se u njega, pa se ispostavi da ti hadisi nisu onakvi kakve ih je on meni prenio…“ S druge strane, hadisi koje je on sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ne ulaze u ovo. To bi dolazilo u obzir jedino ako bi se ustvrdilo da Ebu Bekr nije mogao razlikovati hadise koje je on izravno čuo od Poslanika, s.a.v.a., od onih koji su mu preneseni! Međutim, to ne može biti tačno, jer ako se to čak i desilo s nekim od hadisa, ne može biti da se desilo sa svim tim hadisima do te mjere da on nije mogao prepoznati nijedan hadis koji je on izravno čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.![2] Zašto je onda zapalio sve hadise?
Možda je ova nejasnoća navela Zehebija da odbaci predaju i kaže: „Pa ovo nije ispravno, a Allah najbolje zna.“[3] Ako ova predaja nije ispravna, onda mimo nje nije utvrđeno ništa drugo o Ebu Bekrovom bilježenju časnih hadisa od Poslanika, osim prepisivanja nekih Poslanikovih pisama, u kojima je on, s.a.v.a., objasnio neke od propisa, poput Knjige o obavezama sadake – zekata – koju je Ebu Bekr napisao nekim svojim namjesnicima. On je na početku napisao: „Doista, ovo su propisi sadake koje je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio za muslimane, a koje je Allah, nek je Slavljen i Uzvišen, naredio Poslaniku, s.a.v.a. Zato, ko god od muslimana bude pitan za zekat, neka ga izdvoji po ovim…“[4]
Ovo znači da je zapisivanje hadisa u osnovi bilo dozvoljeno. To se podrazumijeva čak i od prvog hadisa ako pretpostavimo da je vjerodostojan. Pa samo Ebu Bekrovo sakupljanje i zapisivanje hadisa u jednoj knjizi dokaz je da je on to smatrao dozvoljenim. Premda, kad je spalio knjigu, to nije bilo zbog zabrane pisanja hadisa, već iz straha od pojave sumnje u samog hadisa!
To je tako teklo sve dok Omer nije došao na vlast. On je prvobitno htio zapisivati sunnet i zato je zatražio mišljenje Poslanikovih, s.a.v.a., ashaba o tome. Oni su ga savjetovali da zapisuje, a onda se njemu prohtjelo da ne zapisuje… Potom je poslao poruku po svim gradovima: „Ko god kod sebe ima napisano nešto od hadisa, nek to uništi!“[5] Malik ibn Enes je pričao da je Omer ibn Hattab prvo želio zapisivati ove hadise ili ih je već bio zapisao, ali je nakon toga govorio: „Nema druge knjige pored Božije Knjige!“[6] I ovi su podaci također adekvatni dokazi za to da nije postojala nikakva šerijatska zabrana o zapisivanju sunneta. Inače Omer ne bi imao namjeru da ih zapisuje niti bi se savjetovao s ashabima, da bi se oni složili o neophodnosti zapisivanja sunneta. Prema tome, zabrana je bila samo po mišljenju Omera iz nekog razloga koji je on bio zamislio, a ni on sam to nije pripisao Poslaniku, s.a.v.a.
Ashabi su kriomice nastavili zapisivati hadise i sunnete – ono što su sami bili čuli od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i ono što su im njihova braća prenosila od njega, s.a.v.a., sve dok se broj tih knjiga nije povećao dotle da je vijest doprla do halife. On je onda održao govor u kojem je između ostalog rekao: „Doista, čuo sam da su se među vama pojavile knjige, a Allahu je najmilija od njih ona koja je najpravednija i najčvršća. Donesite mi svako svoju knjigu, pa ću ja iznijeti svoje mišljenje o njoj.“ Oni su pomislili da on želi vidjeti te knjige i sve ih urediti po nekom osnovu po kojem više neće biti razilaženja, pa su mu ih i donijeli. Međutim, on ih je zapalio.[7]
[1] Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 5.
[2] Ako neko insistira na tome da se to može desiti, onda kako je Ebu Bekr u sporu između njega i hazreti Fatime, s.a., mogao insistirati na tome da je on čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da govori: „Mi vjerovjesnici ne ostavljamo naslijeđe…“, a on je jedini koji tvrdi da je to čuo od Poslanika, s.a.v.a.?
[3] Tezkiretu-l-huffaz, sv. 1, str. 5.
[4] Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 11; Sahihu-l-Buhari, knjiga o zekatu, Zekat stoke; Sunenu Ebi Davud, knjiga o zekatu, hadis br. 1567–1570; Sunenu-n-Nesai, hadis br. 223.
[5] Džami'u bejani-l-‘ilm, sv. 1, str. 78, hadis br. 313 i 315.
[6] Ibid., hadis br. 312.
[7] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 5, str. 188.
