Kada je Imam Ali, a.s., bio halifa, zašto nije vratio Fedek u posjed Ehli bejta, a.s.?

Kada je Imam Ali, a.s., bio halifa, zašto nije vratio Fedek u posjed Ehli bejta, a.s.?

Kada uzimamo u obzir veliko insistiranje i napore hazreti Fatime, s.a., za odbranu svoga prava na Fedek i sve što je na tom putu pretrpjela, a onda vidimo da Zapovjednik vjernih, a.s., nakon preuzimanja hilafeta i mogućnosti vraćanja Fedeka, nije ništa poduzeo po ovom pitanju, odmah se javlja pitanje zašto.

Upravo zato je ovo pitanje postavljeno i samim Imamima, a.s., kako se vidi iz prenesenih predaja.

Na ovo pitanje možemo ponuditi više odgovora uključujući ono što je preneseno od Imama, a.s.:

1. Šejh Saduk, r.a., u dragocijenoj knjizi ‘Ileluš-šerai’, kao prvi odgovor je naveo sljedeći hadis od Imama Sadika, a.s.:

حدثنا علي بن أحمد بن محمد الدقاق قال: حدثني محمد بن أبي عبد الله الكوفي عن موسى بن عمران النخعي عن عمه الحسين بن يزيد النوفلي، عن علي بن سالم عن أبيه، عن أبي بصير عن أبي عبد الله، عليه السلام، قال: قلت له لم لم يأخذ أمير المؤمنين، عليه السلام،  فدك لما ولى الناس ولأي علة تركها؟ فقال: لان الظالم والمظلوم كانا قدما على الله عز وجل، وأثاب الله المظلوم، وعاقب الظالم. فكره ان يسترجع شيئا قد عاقب الله عليه غاصبه وأثاب عليه المغصوب.

Pričao mi je Ali ibn Ahmed ibn Muhammed Ed-Dakkak da je njemu pričao Muhammed ibn Ebu Abdillah El-Kufi prenoseći od Musaa ibn Imrana Naha'ija koji je prenio od svog amidže Husejna ibn Jezida Neufelija a on je prenio od Alija ibn Salima koji je prenio od svog oca a njegov otac je prenio od Ebu Basira koji je rekao: „Rekao sam njemu (Ebu Abdullahu Sadiku, a.s.): ‘Zašto Zapovjednik vjernih, a.s., nije uzeo Fedek kada je preuzeo vlast nad ljudima i zašto ga je ostavio?’ ‘on reče: ‘Zato što su počinitelj nepravde i onaj kome je počinjena nepravda već došli Allahu, moćan nek je On i uzvišen, i On je nagradio obespravljenog i kaznio počinitelja nepravde, te zato nije volio da vrati stvar zbog koje je Allah kaznio njenog uzurpatora i nagradio onog čije vlastništvo uzurpirano!'“[1]

Odgovor je jasan. Naravno, Imam Sadik, a.s., je odgovorio sa moralnog aspekta. Ovaj odgovor je adekvatan u slučaju Imama, a.s., koji su stvar gledali kroz ahiret, Božije zadovoljstvo, ništavnost dunjaluka… ali sa pravnog aspekta odgovor ne može biti adekvatan, jer nečije ovosvjetsko vlastništvo ne može vjerovanjem u Božiju kaznu za uzurpatora i nagradu obespravljenog na onom svijetu prestati važiti.

Ovdje možemo još dodati da možda Imam Ali, a.s., nije htio vratiti Fedek, kako ne bi prekinuo odnosno smanjio kaznu od tlačitelja, jer što duže traju posljedice nepravde, konstantno se poveća kazna.

2. Šejh Saduk, r.a., je u nastavku naveo drugi hadis kao drugi odgovor na ovo pitanje i koji se razlikuje od prvog odgovora:

حدثنا أحمد بن علي بن إبراهيم بن هاشم رحمه الله قال حدثنا أبي، عن أبيه إبراهيم بن هاشم، عن محمد بن أبي عمير، عن إبراهيم الكرخي قال: سألت أبا عبد الله، عليه السلام، فقلت له لأي علة ترك علي بن أبي طالب، عليه السلام، فدك لما ولى الناس فقال: للاقتداء برسول الله صلى الله عليه وآله لما فتح مكة وقد باع عقيل بن أبي طالب داره فقيل له يا رسول الله ألا ترجع إلى دارك؟ فقال صلى الله عليه وآله وهل ترك عقيل لنا دارا إنا أهل بيت لا نسترجع شيئا يؤخذ منا ظلما. فلذلك لم يسترجع فدك لما ولى.

Pričao mi je Ahmed ibn Ali ibn Ibrahim ibn Hašim, r.a.,  da mu je otac prenio od njegovog djeda Ibrahima ibn Hašima koji je prenio od Muhammeda ibn Umejra a on je mu rekao: „Upitao sam Ebu Abdullaha (Sadika) a.s.: ‘Zbog kojeg razloga je Ali ibn Ebu Talib, a.s., ostavio Fedek kada je preuzeo vlast nad ljudima?’ on reče: ‘Zbog ugledanja na Allahovog Poslanika, s.a.v.a., kada je oslobodio Mekku, a Akil je bio prodao njegovu kuću (u Mekki). Tada mu je rečeno: Božiji Poslaniče, zar ne želiš vratiti svoju kuću? Pa on reče: Zar je Akil ostavio za nas kuću. Mi, Ehli bejt, ne vraćamo ono što je nepravedno oduzeto od nas. Zato (Ali, a.s.) nije vratio Fedek, kada je preuzeo vlast.'“[2]

I ovaj odgovor je jasan. Iako se razlikuje od prethodnog, ali i ovaj odgovor je važeći u slučaju Imama, a.s., koji su velikodušno prelazili preko svojih materijalnih prava u korist drugih. U životu Imama, a.s., imamo slične primjere. U ovom slučaju, iako su Ebu Bekr i Omer uzurpirali Fedek, ali koristi Fedeka su išle u bejtul-mal tj. za dobrobit muslimana, makar za vrijema samog Imama Alija, a.s.

Treba napomenuti da se pod prelaženjem preko svojih materijalnih prava, podrazumijeva samo pravo na plodove, a pravno vlastništvo nad samim Fedekom ostalo je i dalje Ehli bejtu, a.s.

3. Šejh Saduk, r.a., je spomenuo i treći odgovor navodeći hadis od Imama Kazima, a.s.:

حدثنا أحمد بن الحسن القطان قال: حدثنا أحمد بن سعيد الهمداني قال حدثنا علي بن الحسن بن علي بن فضال عن أبيه عن أبي الحسن، عليه السلام، قال: سألته عن أمير المؤمنين لم لم يسترجع فدكا لما ولى الناس؟ فقال: لأنا أهل بيت لا نأخذ حقوقنا ممن ظلمنا الا هو ونحن أولياء المؤمنين إنما نحكم لهم ونأخذ حقوقهم ممن ظلمهم ولا نأخذ لأنفسنا.

Pričao mi je Ahmed ibn Hasan El-Kattan da mu je pričao Ahmed ibn Seid El-Hemdani koji je prenio od Alija ibn Hasana ibn Alija ibn Feddala a on je prenio od svog oca da je rekao: „Upitao sam Ebul-Hasana (Kazima), a.s., o Zapovjedniku vjernih, zašto nije vratio Fedek, kada je preuzeo vlast nad ljudima. On je rekao: ‘Zato što mi, Ehli bejt, ne uzimamo svoje pravo od onih koji su nam počinili nepravdu sve dok Allah ne uzme (naše pravo). Mi smo zaštitnici vjernika, doista, mi sudimo za njih i oduzimamo njihova prava od onih koji su im počinili nepravdu a ne uzimamo u svoju korist.'“ [3]

Ovaj odgovor se razlikuje od dva prethdona odgovora. Ovdje Imam Kazim, a.s., ukazuje na uzvišeni položaj Imama kao zaštitnika prva ljudi, a to je položaj iznad nivoa ljudi, pa kao što Svevišnji Allah na ovom svijetu neće pravno tražiti svoje pravo od ljudi i On je iznad svega, Imam, a.s., kao Njegov namjesnik na zemlji, ne ulazi u spor sa robovima radi svoga ličnog prava.

4. Da bi četvrti odgovor bio jasan, treba uzeti u obzir:

a. Kada je Imam Ali, a.s., preuzeo hilafet, od uzurpiranja Fedeka je bilo prošlo više od 25 godina. Ako prosjek dužine života ljudi u to vrijeme uzmemo oko 60 godina, to znači da više od polovine stanovnika Medine u to vrijeme nisu znali ništa o Fedeku, njegovom uzurpiranju… i ako dodamo veliki broj onih koji su u toku osvajačkih pohoda drugog i trećeg halife primili islam i došli da žive u glavni grad islama ili su bili ratni zarobljenici i dovedeni u Medinu pa primili islam, a koji nisu ništa znali o Fedeku, onda se procenat onih koji nisu ništa znali o Fedeku u Medini drastično povećava.

b. Događaj oduzimanja Fedeka od hazreti Fatime, s.a., od strane Ebu Bekra i Omera i nevjerovatno žestoka reakcija hazreti Fatime, s.a., nisu bili obični događaji preko kojih bi vlast, koja je ionako patila od osjećaja nelegitimnosti, mogla tako tiho preći. Tokom više od 25 godina je vlast uložila veliki trud da propagandom i radom na svijesti ljudi predstavi Fedek kao državnu imovinu. Predaje koje su zabilježene u sunijskim zbirkama hadisa o dešavanjima oko Fedeka za vrijeme hazreti Fatime, s.a., jasno govore o toj propagandi i tim nastojanjima.

c. Od najvećih zločina (možda apsolutno najveći zločin) počinjenih protiv Ehli bejta, a.s., od strane Ebu Bekra i Omera jeste „desacralizacija“ (skrnavljenje svetosti) Ehli bejta, a.s. Njih dvojica su uložili najveći trud da se članovi Ehli bejta, a.s., kod ljudi tretiraju kao najobičniji pojedinci bez ikakve prednosti, nasuprot Božijih i Poslanikovih nastojanja da se članovi Ehli bejta predstavljaju kao Božiji odabranici koji su istinski nasljednici nasljeđa vjerovjesništva, vjersko-naučni autoriteti muslimana nakon Poslanika, s.a.v.a. Oni su izmislili druge autoritete, uzdigli neprijatelje Ehli bejta, a.s., u društvu… To je ono za šta se Imam Ali, a.s., gorko žali u Nehdžul-belagi: … sve do onda kada ode svojim putem, stavio ga je (hilafet) u skupinu tvrdeći da sam i ja jedan od članova njezinih! Pa kakva li je nesreća ovo vijeće! Kada se sumnjalo u (moju prednost) u poređenju mene sa prvim od njih pa da sad budem upoređen sa ovakvima?![4]

Tako vidimo da se Ehli bejt, a.s., naročito Imam Ali, a.s., tretiraju čak niže od najobičnijih ljudi u muslimanskom društvu. Napad na hazreti Fatiminu, s.a., kuću od strane Ebu Bekra, Omera i njihovih plaćenika, omalovažavanje hazreti Fatime, s.a., pred očima svih musilmana, vrijeđanje Ehli bejta, a.s., naročito Imama Alija, a.s., na džamijskim minberima, posebno na Poslanikovom minberu, ubistvo Imama Alija, a.s., Imama Hasana, a.s., Imama Husejna, a.s., i tragedija na Kerbeli i ono što je urađeno sa zarobljenim članovima Poslanikove, s.a.v.a., porodice od strane muslimana… pokazuju da nakon Poslanika, s.a.v.a., njegov Ehli bejt, a.s., kod većine muslimana nije uživao nikakvo poštovanje. Štaviše, muslimani čak nisu uvažavali ni najveće zasluge Imama Alija, a.s., u islamu, iako su bili svjesni i priznavali ih. Na dan Omerovog vijećanja za odabir halife, Imam Ali, a.s., je bio primoran da ih podsjeti na svoje jedinstvene odlike i ono što je on uradio za islam od djetinjstva pa do preseljenja Poslanika, s.a.v.a., navođenjem jedne po jedne, ali ništa od toga nije uvažavano kod muslimana. Nasuprot, kako se on, a.s., sam žalio u Nehdžul-belagi, optužili su ga za pohlepu za vlašću: „… Neko (iz Omerovog vijeća) mi reče: ‘Ti si, uistinu, o sine Ebu Taliba, željan ovog.’ Na to mu rekoh: ‘Zapravo, Boga mi, vi ste pohlepniji, iako ste udaljeniji, a ja sam i dostojniji i bliži. Zahtijevam to kao svoje pravo, dok se vi umećete između mene i toga i odvraćate mi lice od toga.’ Kad kucnuh dokazom na uši njegove među mnoštvom onih prisutnih, on se trznu kao da je omamljen i ne znade kakav odgovor da mi da o tome. Bože moj, tražim pomoć Tvoju protiv Kurejša i onih koji im pomažu, jer su oni doista raskinuli rodbinske veze moje, porekli visoki položaj moj i ujedinili se u suprotstavljanju meni u tome što je pravo moje!…”[5]

d. Od najvećih nesreća muslimana nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a, je izmjena sistema vrijednosti u društvu. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je nastojao usmjeravati kretanja muslimanskog društva ka uzvišenim duhovnim ciljevima tako da ovosvjetski život bude samo sredstvo za postizanje Božijeg zadovoljstva. Međutim, novi režim koji je sam iz temelja bio produkt pohlepe za dunjalukom i niske strasti za vlašću u čelnicima, bio je totalni preokret u sistemu vrijednosti novoformiranog društva muslimana. Ovo je ono na šta je časni Kur'an jasno upozorio muslimane: Muhammed je samo poslanik, i prije njega dosta poslanika minu, pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se svojim pređašnjim stopama vratili? A ko se vrati stopama svojim pređašnjim Allahu taj nikakve štete neće učiniti , a Allah će zahvalne nagraditi!“[6]

Vidimo da se društvo čiji je veliki ideal bio samoizgradnja i spasenje čovjeka širenjem nebeskog poziva, vrlo brzo nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., vratilo natrag oživljavajući džahilijetske vrijednosti kao što su plemenska pripadnost, rasna diskriminacija, pohlepa i gramizivost … pa od Sakife Kurejšije ponovo zauzimaju položaj iznad ostalih Arapa (kako je Ebu Bekr u svom govoru naglasio) i Ebu Bekr sinove Ebu Sufjana (Jezida i Muaviju) uvodi u državni aparat jer je Ebu Sufjan u džahilijetu bio politički poglavar Kurejša. Od vremena Omera nearapi su iz bejtul-mala dobiti upola iznosa u odnosu na Arape i zabranio se ulazak nearapa u Medinu. Omer proširuje ovlaštenje Ebu Sufjanovih sinova, a dolazak Osmana je zvanično preuzimanje vlasti od strane Emevija i potpuno oživljavanje starog načina življenja. Od prvih dana Ebu Bekrove vlasti pljačkanje imovine protivnika (muslimana) postaje motiv mnogim muslimana za ratovanje a nakon toga počinju osvajačaki pohodi koji su zbilja sramne stranice historije islama. Tako ashabi, naročito poznati na čelu sa onima kojima je „džennet“ obaćan, gramzivo i nezasitivo nagomilavaju bogatstvo do te mjere da nijedan normalan čovjek ne može naći ama baš nikakvo opravdanje ili objašnjenje za izvore, razloge, količine i svrhe.

Primjer Zubejra i Talhe koji su pokrenuli krvavi rat protiv Imama Alija, a.s., nakon što su izgubili nadu u namjesništvo Kufe i Basre, a znamo da su njih dvojica od najvećih ashaba i od onih kojima je „obećan džennet“, pokazuje dokle su muslimani duboko pali u materijalizam.

e. Ehli bejt, a.s., kao istinski predvodnici muslimana, bez obzira da li ih muslimani tako smatrali ili ne, u svim etapama i trenucima su nastojali da ih najvećom požrtvovanošću upute, isprave njihovo zastranjenje i pogrešno shvatanje i praktično im pokažu način življenja, posebno po pitanju odnosa sa dunjalukom. Oni su velikodušno davali svoje časne živote na putu izvorne vjere, a nisu nikad zlobnicima dali nikakv povod za opravdavanje njihovih zastranjenja.

Uzimajući u obzir sve što je rečeno, možemo zaključiti da Imam Ali, a.s., svjestan svoje pozicije u periodu najvećih smutnji, nije vratio Fedek koji bi mogao biti povod za nove probleme. Ljudi su tada, posebno od vremena Osmana, sve gledali kroz materijalni profit. Vraćanje Fedeka kod svih, osim vrlo rijetkih vjernih ashaba, bi se tumačilo iskorištavanjem položaja radi ličnih interesa onako kako je Osman bio prisvojio ogromno poljoprivredno zemljište za ispašu svoje stoke. Tako su radili i mnogi drugi ashabi u drugim gradovima poput Basre i Kufe. Muslimani – ashabi – koji su u danima preseljenja Poslanika, s.a.v.a., hladokrvno posmatrali uzurpiranje Fedeka, žaljenje hazreti Fatime, s.a., koja je možda između svih članova Ehli bejta, a.s., imala bolju poziciju kod muslimana, srceparajuće događaje dokazivanja vlastništva Fedeka dovođenjem svjedoka… a nisu ništa pomogli, a Bog zna, možda su pritajno i podržavali Ebu Bekra i Omera u tome, kako bi sad imali razumijevanje za vraćanje Fedeka, a ionako tada većina ljudi nije uopće znala za slučaj Fedeka u vlastništvu hazreti Fatime, s.a.? Naročito, ukoliko se stvar bude ticala Ebu Bekrovih i Omerovih mjera u vezi Fedeka. U to vrijeme, njih dvojica su, zahvaljujući ogromnoj propagandnoj mašineriji, već bili izmišljene svete ličnosti. Nismo zaboravili da je već krajem vlasti Omera pri odabiru nasljednika, uvjet za odabir – pored postupanja po Kur'anu i Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu, – bio i postupanje po sunnetu Ebu Bekra i Omera. Po nekim predajama, kada je Imam Ali, a.s., pokušao spriječiti novotariju „teravih namaza“, njegovi podanici su se bunili i vikajući: „Wa Omera!“, žestoko su odbili Imamov zahtjev! Ovaj primjer jasno pokazuje nezgodan položaj Imama Alija, a.s., u to vrijeme.

Štaviše, Imam Ali, a.s., koji je toliko uporno tražio svoje pravo na hilafet i vodio je žestoku borbu za to pravo u toku vijećanja za odabir trećeg halife, do te mjere da su ga optužili za pohlepu za vlašću, nakon ubistva trećeg halife uporno i ozbiljno je odbio prihvatiti hilafet i nije pristao sve dok nije dokaz upotpunjen protiv njega, uprkos njegovom ubjeđenju da će njegov hilafet biti na meti proždrljivih vukova oko lešine dunjaluka: „U tome času ništa me ne iznenadi do mnoštvo ljudi koji navališe na mene. Ustremiše se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignječili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtača na plećima. Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza… Pripazite, tako mi Onog Koji rascjepljuje zrno i stvara bića živa, da mi ne dođoše ljudi i da podržavatelji ne istrošiše uvjeravanja, i da se učeni ne osloniše na Boga, s obavezom da neće pristati na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uže hilafeta na njegova pleća i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim.”[7] U istom govoru objašnjava: “Kada uzeh uzde vođstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije: Što se tiče tog života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost; jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga. Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli.”[8] Dakle, Imam, a.s., kraj vladavine Omera vidi posljednom prilikom za spriječavanje potpunog pada muslimanskog društva u kandžama paganstva i zato se nezapamćeno žustro bori za svoje parvo na hilafet iznoseći svoje jasne dokaze kako sam opisao: “… Kad kucnuh dokazom na uši njegove među mnoštvom onih prisutnih, on se trznu kao da je omamljen i ne znade kakav odgovor da mi da o tome.”[9]

Prema tome, Imam Ali, a.s., koji je tako uporno odbijao prihvatiti hilafet koji je bio njegovo pravo, zbog složenih okolnosti raznih smutnji, uprkos silnim priticima naroda koji je obećavao pomoć, ne bi doveo do nepotrebne priče koja bi mogla okaljati čist ugled  njega i Ehli bejta, a.s., među ljudima koji nisu čak ni pokazali razumijevanje za vrijeme uzurpiranja Fedeka. Možda Imam Ali, a.s., ukazuje na ove činjenice u Nehdžul-belagi: “Zasigurno sve što je u vlasništvu našem pod nebom ovim jest, dakako, Fedek, ali skupina ljudi osjeća pohlepu prema njemu, a skupina druga se usteže od njeg. Allah je, poslije svega, presuditelj najbolji.”[10] Imam Ali, a.s., je napisao ovo pismo za vrijeme svog hilafeta, jer je upućeno njegovom namjesniku Osmanu ibn Hunejfu.

5. Postoji još jedna mogućnost zašto Imam Ali, a.s., nije vratio Fedek. Obzirom da je nepravda koja je učinjena Ehli bejtu, a.s., uzurpiranjem Fedeka važnija od samog Fedeka kao imovinskog posjeda i upravo zato je hazreti Fatima, s.a., koja je bila oličenje suzdrživosti prema dunjaluku i koja je znala da će uskoro preseliti na ahiret, svom silom se borila protiv uzurpatora, i obzirom da su protivnici Ehli bejta, a.s., svjesno i namjerno insistirali na svom nepravednom činu, Imam Ali, a.s., nije htio vratiti Fedek u vlastništvo Ehli bejta, a.s., kako bi kroz historiju ostao svjetiljka na zločin koji je počinjen Ehli bejtu, a.s. Zato, vidimo da ne samo Imam Ali, a.s., već nijedan od Imama, a.s., nije tražio vraćanje Fedeka. Samo su pričali o Fedeku i ono što se desilo sa Fedekom. Možda se i ovo može razumijeti od navedenih riječi Imama Alija, a.s., iz Staze riječitosti u pismu upućenom Osmanu ibn Hunejfu. Kao rezultat vidimo da su svi vladari kroz vijekove sebe smatrali stavljenim na kušnju u vezi Fedeka, pa su ga neki vraćali potomcima hazreti Fatime, s.a., a neki ponovo oduzimali i tako je događaj uzurpiranja Fedeka mudrošću Imama, a.s., ostao živ i konstantno je prevrtao crni doseje tlačitelja naročito glavnih idola. Npr. kada je Harun Rešid tražio od Imama Kazima, a.s., da odredi tačne granice Fedeka da ga mu vrati, Imam, a.s., je odbio i nakon insistiranja Haruna, Imam, a..s., je počeo navoditi granice tadašnje islamske države kao granice Fedeka! Iako je Imamov, a.s., čin uzrokovao njegov šehadet, ipak je na divan način nama i svima do Sudnjeg dana ilustrirao značaj Fedeka za kojeg je hazreti Fatima, s.a., žrtvovala svoj časni život.

Dakle, u tome je Fedek imao ulogu sličnu ulozi skrivenosti kabura hazreti Fatime, s.a. Zato bi vraćanje Fedeka kao neznatne površine u vlastništvu Ehli bejta, a.s., dovelo do zaborava događaja Fedeka.

 

 

 

[1] ‘Ileluš-šerai’, sv. 1, str. 154 i 155.

[2] Ibid, sv. 1, str. 155.

[3] ‘Ileluš-šerai’, sv. 1, str. 155.

[4] Nehdžul-belaga, govor 3.

[5] Staza riječitosti, govor 171.

[6] Ali Imran, 144.

[7] Staza riječitosti, govor 3.

[8] Staza riječitosti, govor 3.

[9] Staza riječitosti, govor 171.

[10] Staza riječitosti, pismo 45.