Šta je teravih-namaz?

Šta je teravih-namaz?

 

Uvod

Teravih-namaz, također poznat kao salatu-l-kijam, dobrovoljni je namaz koji se obavlja u džema'atu u noćima mjeseca ramazana. Postoji razilaženje o broju rekata, jer Ebu Hanifa, Šafi'i i Ahmed ibn Hanbel smatraju da ima dvadeset rekata, dok Malik smatra da ima trideset i šest rekata. Postoje još neka mišljenja o broju rekata koja je Ibn Hadžer sabrao u svojoj knjizi.[1]

Teravih je izvedenica iz riječi „raha“ (odmor, udobnost), jer se klanjač nakon svaka četiri rekata odmori.

 

Povijest teravih-namaza

Historijski i hadiski izvori slažu se da je teravih-namaz uveo Omer ibn Hattab, da se ovaj namaz nije klanjao za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ni za vrijeme Ebu Bekra, niti u prvoj godini Omerovog hilafeta.

Buharija prenosi od Ibn Šihaba, a on od Urwea, koji prenosi od Abdurahmana ibn Abdulkarija da je rekao: „Izašao sam jedne noći uz ramazan s Omerom ibn Hattabom u džamiju, kad u njoj svijet podijeljen u grupe: neki klanjahu sami za sebe, a neki u džema'atu. Tad je Omer kazao: ‘Meni se čini da bi bilo bolje da ove (ljude) skupim sve oko jednog učača (imama).’ On se zatim na to odlučio i skupio ih oko Ubejja ibn Ka'ba. Poslije toga sam s njim opet izašao druge noći, a svijet klanjaše u džema'atu, i Omer reče: ‘Ovo je divna novotarija.[2] Onaj (noćni namaz) koji oni prespavaju bolji je od onog koji oni klanjaju’ – misleći na namaz prije kraja noći – a ljudi su klanjali teraviju s početka noći.“[3]

Hafiz Dželaludin Es-Sujuti je prenio od El-‘Askerija iz njegove knjige Kitabu-l-ewail: „U ovoj godini – 14. po Hidžri – Omer je okupio narod u teravih-namazu.“[4]

Je li islamska vjera potpuna?

Nijedan musliman ne sumnja u to da je islam potpuna vjera i savršen šerijat u kojem je Svevišnji Allah objasnio halale i harame, obavezna i preporučena djela, od kojih su neki objašnjeni u Njegovoj časnoj Knjizi, a neke je objasnio posredstvom Svoga vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.a. Rekao je Svevišnji: Danas sam vam vjeru vašu upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio i da islam vaša vjera bude – Ja sam htio![5]

A Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije ostavio nijedan vjerski propis i nijednu šerijatsku odredbu, a da ih nije dostavio i na najbolji način objasnio. I kako je moguće da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., izostavio nešto u čemu je dobrobit Božijih robova i dopustio da to ne dostavi i ne objasni, a Svevišnji Allah je rekao: O Poslaniče! Ti obznani šta ti se od Gospodara tvoga objavi! A ako to ne učiniš, tad poslanicu Njegovu ti obznanio nisi. A Allah će te od svijeta štititi, Allah na pravu stazu narod nevjernički neće uputiti.[6]

Daleko bilo da Božiji Poslanik, s.a.v.a., izostavi neki od propisa i da ga ne objasni, pa da dođe neko drugi koji bi to dodao islamskom šerijatu od sebe, o čemu nije objavljen ajet niti je Poslanik, s.a.v.a., to naredio, i to smatra divnom novotarijom. Ako je dodavanje nečeg u vjeru divna novotarija, šta je onda ružna novotarija?

 

Status teravih-namaza

Allame Šerefudin kaže: „Teravih namaz nije donio Poslanik, s.a.v.a., i nije postojao u njegovo vrijeme, čak ga nije bilo ni u vrijeme Ebu Bekra, a Allah nije odobrio džema'atsko obavljanje ni za jednu nafilu osim Salatu-l-istiska – namaza za traženje kiše. Odobren je džema'at samo za farz-namaze kao što su pet dnevnih namaza, tawaf-namaz, Bajram-namaz, ajat-namaz i dženaza-namaz. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je u noćima ramazana mimo džema'ata obavljao dobrovoljne namaze i podsticao na njihovo obavljanje pa su ljudi obavljali onako kako su vidjeli da on obavlja.

Tako je bilo i za vrijeme Ebu Bekra, sve dok nije 13. godine po Hidžri preselio na Ahiret. Na njegovo mjesto je došao Omer i postio je te godine ništa ne mijenjavši. Kad je nastupio ramazan 14. godine po Hidžri, došao je u džamiju s nekoliko svojih drugova i vidio narod kako obavlja dobrovoljni namaz – neki su stajali, neki sjedili, neki su bili na ruku'u ili sedždi, ili su učili ili tespih činili ili počinjali namaz ili ga završavali. To mu se nije svidjelo i smatrao je da je dužan da to ispravi pa je uveo teravih-namaz na početku noći i okupio narod u tome kao svojoj konačnoj odluci. Pisao je o tome i svojim namjesnicima u ostalim gradovima, a u Medini je odredio dva imama koja bi predvodila teravih-namaz, jedan za muškarce, a jedan za žene. Sve ovo je preneseno na mutewatir nivou.“[7]

Najbolji čovjekov namaz je ono što obavlja kod kuće, osim farz-namaza

Ibn Esir je u Džami'u-l-usulu zabilježio od Zejda ibn Sabita da je rekao: „Poslanik, s.a.v.a., je ogradio sebi malo mjesto svojom sandalom ili nekom hasurom. Affaf u El-Medždu kaže da je Abdula'la rekao da je to bilo u ramazanu. Potom je Poslanik, s.a.v.a., izišao i klanjao na tom mjestu pa su došli neki ljudi i počeli klanjati za njim.“ Prenosilac nastavlja: „Zatim su došli i spremili se da ponovo klanjaju, ali Poslanik, s.a.v.a., im nije došao, na što su oni podigli svoje glasove i kamenčićima gađali Poslanikova vrata. Poslanik, s.a.v.a., je izišao srdit, pa im rekao: ‘Još uvijek radite istu stvar do te mjere da sam pomislio da će vam biti propisan kao obavezan. Morate klanjati kod kuće, jer doista najbolji namaz je namaz kod kuće, osim farz-namaza.’“[8]

I Omera su pitali o obavljanju namaza u džamiji i on je ovako odgovorio: „Rekao je Poslanik, s.a.v.a.: ‘Farz-namaz (se obavlja) u džamiji, a dobrovoljni namaz kod kuće.’“[9]

Muslim u svom Sahihu prenosi: „Kazivao nam je Jahja ibn Jahja kako je pročitao Maliku, on prenio od Seida ibn Ebu Seida El-Makberija, a on od Ebu Selemea ibn Abdurahmana, da je upitao Aišu o namazu Poslanika, s.a.v.a., tokom ramazana, pa je ona kazala: ‘Poslanik, s.a.v.a., nije u ramazanu obavljao ništa više nego u drugim mjesecima, jedanaest rekata. Klanjao bi četiri, a ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, a ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a onda bi klanjao još tri rekata. Tada sam ga upitala: Poslaniče, spavaš li prije nego što klanjaš vitr-namaz? On mi je odgovorio: ‘Aiša, moje oči spavaju, ali srce ne.’“[10]

 

Nedozvoljenost džema'ata u dobrovoljnom namazu

Muhammed ibn Ali ibn Husejn (šejh Saduk) svojim lancem je prenio od Zurare, Muhammeda ibn Muslima i Fudajla da su oni upitali Imama Ebu Džafera Bakira, a.s., i Imama Ebu Abdullaha Sadika, a.s., o obavljanju dobrovoljnog namaza u džema'atu u ramazanu, a njih dvojica su rekla: „Kad bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., obavio jacija-namaz, otišao bi kući, potom bi pretkraj noći došao u džamiju i obavljao noćne namaze. Jednom je u prvoj noći ramazana došao da obavi namaz, kao što je uvijek činio, a narod se poredao za njim. On je onda pobjegao od njih u kuću i ostavio ih same. Tako su činili tri noći, pa se četvrti dan on popeo na minber, hvalio Allaha i veličao Ga, a potom rekao: ‘O ljudi, obavljanje noćnog namaza u ramazanu u džema'atu je novotarija, namaz duha je novotarija. Pa nemojte se okupljati po noći u ramazanu radi noćnog namaza i nemojte obavljati duha-namaz, jer je to grijeh. Znajte, svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda završava u Vatri.’ Potom je sišao govoreći: ‘Manje u sunnetu je bolje nego mnogo u novotariji.’“[11]

 

Šta je bid'at (novotarija)?

Allame Et-Turejhi kaže: „El-bid'a znači novina u vjeri, što nema uporište u Kur'anu ni u sunnetu. Zove se bid'at, jer ga je donosilac izmislio.“[12]

Prema tome, teravih-namaz je nelegitiman namaz po šerijatu i novotarija koju ne treba obavljati, jer nije od Poslanikovog, s.a.v.a., sunneta i nije objavljen u časnom Kur'anu.

 

[1] Fethu-l-bari bi šerhi Sahihi-l-Buhari, sv. 3, str. 253–254.

[2] El-Kastalani na početku 4. stranice 5. sveska Iršadu-s-sarija ovu rečenicu ovako komentariše: „On ga je nazvao novotarijom jer im Poslanik, s.a.v.a., nije odobrio džema'at za njega, nije postojao ni u vrijeme Siddika, nije se obavljao ni na početku noći niti je imao ovoliko rekata!“

[3] Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 143, hadis 2010.

[4] Tarihu-l-hulefa, str. 131.

[5] El-Maida, 3.

[6] El-Maida, 67.

[7] En-Nessu we-l-idžtiha, str. 250.

[8] Džami'u-l-usul, sv. 6, str. 118–119, hadis 4218; Sunenu Ebi Davud, sv. 2, str. 69.

[9] Kenzu-l-ummal, sv. 8, str. 384, hadis 23363.

[10] Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 454, hadis 125 (738).

[11] Men la jehduruhu-l-fekih, Kitabu-s-sawm, str. 87.

[12] Medžme'u-l-bahrejn, sv. 2, str. 299.