Da li samo Jevreji krivotvore vjerske knjige?

Da li samo Jevreji krivotvore vjerske knjige?

Jedno od poglavlja na koje se u hadiskim knjigama među muslimanima obraća mnogo pažnje, i uživa veliki značaj, jeste poglavlje vrlina i odlika Poslanikovih, s.a.v.a., ashaba. Iako ovo poglavlje nema direktnu vezu ni sa jednom spoznajom, akaidskom, ahkamskom, moralnom temom islama, a s druge strane muslimani su uvijek potencirali i potenciraju da su svi ljudi pred Bogom isti i da u islamu nema mjesta da se ljudi prave svecima, ipak, poglavlje o vrlinama i odlikama ashaba među sljedbenicima islama pronalazi najvažniji položaj.

Naravno, u vezi sa razlogom značaja ovog poglavlja rečeno je da zbog toga što su Poslanikovi, s.a.v.a., ashabi i prenosioci vjere, i predstavljaju najbolju generaciju u povjesti čovječanstva, kao takvi predstavljaju dobar uzor za sve muslimane u vremenima koja dolaze sve do sudnjeg dana, stoga se bavljenje njima, upoznavanje a posebno upoznavanje sa Poslanikovim, s.a.v.a., stavom o njima, tretira kao veoma značajna vjerska spoznaja koja se nalazi unutar okvira vjerskih spoznaja. Neki idu i dalje od ovog, te zbog dva spomenuta razloga, donose zaključak o tome da su ashabi potpuni sveci, i da se u vjerskom tekstu svi smatraju pravednim ljudima. Sve kontradiktornosti, ne samo u shvatanju, već čak i u predaji, i sva neslaganja čak i u mjeri međusobnog proglašavanja griješnicima, nevjernicima, međusobnom ubijanju, ne nanose ni najmanju sumnju u njihovu pravednost i isto tako u to da su oni uzori.

Ispravno i pažljivo sagledavanje ovih predodžbi i pristupa iziskuje mnogo vremena i prostora. Trenutno nemamo namjeru, a možda čak ni potrebnu snagu za to. Ono što želimo ovom prilikom uraditi jeste ukazivanje na to da jednim pogledom, pa čak i površnim u poglavlje Vrline i odlike ashaba u hadiskim knjigama pokazuje da nažalost ni prvi uzrok – ashabi su prenosioci vjere – a ni drugi uzrok – ashabi su najbolji uzori islamskog života – niti je bila niti je temelj pridavanja značaja poglavlju vrline i odlike ashaba.

Prelaz kroz poglavlje vrline i odlika ashaba u hadiskim knjigama pokazuje da ni njihov sadržaj, niti sadržaj hadisa, niti redoslijed imena u ovom pogavlju, nijedno nije na temelju njihovog bivanja prenosiocima vjere, ili u tome da su bili dobri uzori. U poglavlju vrline i odlike ashaba lahko se može uočiti da ashabi koji nisu imali ni najmanju ulogu u učvršćivanju i opstanku vjere, ili im je uloga pak posve beznačajna isto tako nisu imali ni ulogu u prenošenju vjere ili su čak imali i negativnu ulogu u tome, imaju najviše vrlina i odlika. A ljudi koji su imali najveću ulogu i u učvršćivanju i u opstanku vjere, i čiji život je istinska manifestacija vjere, ili uopće nemaju odlika i vrlina, ili ih imaju veoma malo, nekada se čak njihove odlike spominju uz veoma ružne teme i primjere. Postoje i ljudi čija imena se spominju pored veoma važnih ličnosti, bez ikakve vrline ili odlike za njih, jer zbilija niti su imali vrlinu niti odliku, ali njihovo ime se spominje. Kada gledamo u sadržaj velikog broja odlika njihova lažnost je veoma očigledna. Neke su u oprečnosti sa vjerskim aksiomima. Neki se ne slažu sa povjesnim činjenicama. Atmosfera poglavlja o vrlinama i odlikama ashaba u hadiskim knjigama nije u skladu sa atmosferom kur'anskih ajeta. U poglavlju o vrlinama i odlikama ashaba ne vidi se ništa drugo do li toga da su ashabi potpuni sveci. Međutim, kur'anski ajeti, osim u rijetkim slučajevima, rijetko hvale ashabe. S druge strane, veliki dio kur'anskih ajeta oštro kritikuje i osuđuje različite grupe ashaba. U brojnim ajetima upućuju im se oštre prijetnje. Neke od velikih sura poput Tevbe, Enfal kao i sura poput Bekare, Nisa’, Ahzab, Hudžurat, Muhammed, Feth, Munafikun, Džumu'a i drugih, govore o veoma ružnim stvarima glede ashaba…

Ono što se jasno ističe u poglavlju o vrlinama i odlikama ashaba u hadiskim knjigama jeste to da je osnova iznošenja vrlina i odlika samo jedna stvar – vladajuća politika nakon preseljenja časnog Poslanika, s.a.v.a. Redoslijed ljudi, broj i vrsta vrlina i odlika se određuje na temelju političke uloge pojedinca i u mjeri koliko je bio blizak ili dalek od vladajuće politike. Nekada je ispolitiziranost vrline (njena izmišljenost) toliko očita da čak nema potrebu ni za razmatranjem. Naprimjer, Poslanik, s.a.v.a., je sjedio, Ebu Bekr je ušao, zatim je ušao Omer, a zatim je ušao Osman. Došao je Poslanik, s.a.v.a., zatim je došao Ebu Bekr, a onda Omer, i potom Osman. Otišao je Poslanik, s.a.v.a., pa je ugledao Ebu Bekra, a zatim Omera i onda Osmana! Govorio je Poslanik, s.a.v.a., zatim je govorio Ebu Bekr, onda Omer i nakon njega Osman…

U ovom poglavlju ljudi koji su imali veoma veliku i iskrenu ulogu za vrijeme Poslanika, s.a.v.a., na polju napredovanja islama, ali su u vezi hilafeta halifa imali primjedbe, prikazani su toliko beznačajnim i nebitnim kao da nisu imali nikakve uloge. Ljudi poput Selmana Farsija, Ebu Zerra, Mikdada, naprimjer u Sahihu-l-Buhariji nemaju nijedne vrline niti odlike, a ljudi poput Ammar ibn Jasira i … spominju se među posljednjim s jednim ili dva hadisa! Iako u vezi upravo ovih ljudi postoje sahih[1] hadisi kakvi ne postoje ni o jednom od trojice prvih halifa, ali pošto nisu bili prihvaćeni od aparata hilafeta, onda se nije obratila pažnja ni na njihove vrline. A Buharija za ljude poput Halid ibn Velida, Muavije ibn Ebu Sufjana i Hinde Muavijine majke, a svako od njih spada u najprljavije neprijatelje islama i Poslanika, s.a.v.a., za svakog od njih otvara odvojeno poglavlje. Naprimjer, u vezi Imama Alija, a.s., autori hadiskih knjiga su rekli: “O Ali ibn Ebi Talibu je u tolikoj mjeri preneseno vrlina i odlika, da toliko nije preneseno o svim ashabima,” ali u poglavlju o njegovim vrlinama i odlikama kao prvo vidimo da to nije ni u mjeri jedne četvrtine onog što je prenijeto o prvom halifi. Drugo, među onim što je nazvano Imam Alijevim, a.s.,  vrlinama, zabilježeni su lažni hadisi koji su protiv njega i koji svaku vrlinu čine bezvrijednom! Kao primjer može se pogledati poglavlje vrline ashaba u Buhariji. Buharija naprimjer navodi samo jedan hadis u vezi Fatime Zehre, s.a., ali o Aiši nekoliko stranica i većinom svojim jezikom bilježi veliki broj hadisa. Pored svega, prije hazreti Fatime, s.a., otvara poglavlje pod imenom spomen na Muaviju u kojem navodi Muavijine odlike, a ustvari poznato je da u vezi Muavijinih odlika nije prenesen nijedna vjerodostojna predaja, i imam Nesai je upravo zbog iznošenja ove istine u Šamu, izgubio svoj život. Isto tako Buharija među važnim ličnostima ashaba čak i prije Abdullaha ibn Mes'uda i prije svih ensarija otvara poglavlje pod imenom Vrline Halid ibn Velida, a znamo da je Halid bio jedan od velikih neprijatelja islama i da je islam prihvatio kada je već znao da će muslimani ubrzo osloboditi Mekku. On i Amr ibn As, Poslanikov, s.a.v.a., neprijatelj, koji je ispjevao najružnije stihove protiv Poslanika i ismijavao ga na najgori način, osjetili su opasnost zbog skore Poslanikove, s.a.v.a., pobjede i odlučili su da urade nešto za svoje izbavljenje. U početku su namjeravali otići u Šam kod Rimljana i tražiti utočište kod njih, ali znajući da je Poslanik, s.a.v.a., milostiv, oni su zloupotrebili tu Poslanikovu odliku, otišli su u Medinu i obznanili svoj islam. Znamo da su Halidovi zločini nakon prihvatanja islama nekoliko puta mnogo uznemirili Poslanika, s.a.v.a., ali zato što je imao ključnu ulogu u uspostavljanju Ebu Bekrove vlasti, od njega dobija ime Božija sablja, i upravo zbog toga Buharija za njega otvara posebno poglavlje u kojem spominje vrline i odlike. Međutim, Buharija u cijelom poglavlju Vrline ashaba uopće ne spominje Hamzu, a.s.! A na drugom mjestu, ne u poglavlju Vrline, navodi lažni hadis o Hamzi da je pio i da je vrijeđao Poslanika, s.a.v.a., iz čega postaje sasvim jasan politički gard Buharije sveteći se Hamzi zbog važne uloge koju je imao na Bedru u ubijanju velikog broja kurejšijskih prvaka. Isto tako Buharija na kraju poglavlja Vrline ashaba spominje hazreti Hatidžu, s.a., među nevažnim osobama, skupa sa Hindom!

Ovo što je rečeno samo je dio stvari koje se vide jednim pogledom s vana u poglavlje Vrline ashaba. Pogledamo li u ovo poglavlje iznutra razmatranjem teksta predaja, stanje će biti katastrofalno.

Ono što je rečeno ne može imati ni naučno ni moralno opravdanje. U časnom Kur'anu u različitim ajetima, sljedbenici knjige su izloženi oštroj kritici zbog jednog veoma opasnog djela koje odvodi u zabludu, i zbog toga su izvrgnuti prokletstvu.[2] Ovo opasno djelo je krivotvorenje vjere. Krivotvorenje ima različite vrste i oblike. Unošenje bilo koje promjene u ono što se tiče vjere na način da ostavi negativan utjecaj u ispravnom shvatanju, naziva se iskrivljavanjem i krivotvorenjem. Prema tome, premetanje riječi u tekstu, brisanje nekih riječi iz teksta, dodavanje jedne ili više riječi tekstu, premetanje rečenica u tekstu, davanje veličine nekom vjerskom pojmu i ignoriranje nekog drugog pojma koji se toga tiče,… sve su to različiti oblici promjene i krivotvorenja u vjeri. Stavljanje jedne ili više osoba u vjerskim tekstovima na mjesta koja im ne doliče, ili pak lišiti ih mjesta koje im doliči, ostavlja veoma negativan utjecaj u ispravnom i odgovarajućem shvatanju. Naprimjer, predstaviti ljude poput Halid ibn Velida i Muavije koji su bili najprljaviji neprijatelji islama za čije uništenje su se borili skoro dvadeset godina ne libivši se nijednog sredstva u toj borbi, kao ashabe i muslimane koji su primjer i uzor, a potpuno ignorirati velike ličnosti poput Ammara, Ebu Zerra, Selmana, Mikdada…, koji su od prvih dana islama pokazali neviđeno požrtvovanje na putu utemeljenja islama, igrajući veoma jasnu i uticajnu ulogu, e to je prljavi napor s namjerom zavođenja muslimana u vezi ispravnog stvatanja vjere. Ukoliko su vrline i odlike ashaba dio vjerskog nauka i utjecjane su u ispravnom shvatanju vjere, onda ovakav pristup autora poput Buharije nije ništa drugo do li otvoreno krivotvorenje vjere.

Međutim, u poglavlju Vrline i odlike ashaba, desio se još opasniji i jasniji oblik iskrivljavanja. Najopasniji oblik krivotvorenja je taj da na temelju političkog opredjeljenja, brišeš vrline i odlike nekim ashabima iz hadiskih tekstova, ili da se brišu izrazi koji pokazuju prljavštinu nekih ashaba, ili da se kriju imena ljudi koji su počinili veliki zločin i grijeh. Svakako, ovakvo krivotvorenje se nije desilo samo u poglavlju o vrlinama i odlikama, već i u drugim poglavljima, ukoliko se navede predaja bilo kojim povodom koja sadrži neki grijeh ili zločin nekih ashaba koji su bili bliski halifama, pisci knjiga, ili čak prepisivači, uređivači pa čak možda i izdavači, dirali bi tekst predaja i mijenjali ga na neki od spomenutih načina. Slučajevi ovakvih krivotvorenja su neizbrojivi. Međutim, nijedan autor nije pravio toliko opasna i široka iskrivljavanja u tekstovima hadisa poput Buharije a nakon njega Ahmed ibn Hanbela na temelju političkog stremljenja Emevijama. Ovdje ćemo ukazati samo na neke slučajeve da bi ono što smo kazali postalo jasnije.

Primjer 1: Buharija bilježi predaju od svog učitelja Humejdija. Istu tu predaju u svojoj knjizi Musnedu Humejdi bilježi i sam učitelj Humejdi. Isto tako tu predaju bilježe Muslim, Ibn Madže i Ibn Kesir. Lanac prenosilaca ove predaje u svim ovim knjigama, dakle Buharijevom Sahihu, Humejdijevom Musnedu, Muslimovom Sahihu, Ibn Madžijinom Sunenu i Ibn Kesirovom Tefsiru je jedan lanac, no izmjena koju je učinio Buhari je veoma opasna i posve politička:

Buharijev Sahih: „Pričao nam je Humejdi, njemu Sufjan, a ovome Amr ibn Dinar rekavši da ga je obavijestio Tavus da je čuo Ibnu Abbasa kako govori: ‘Omeru je preneseno da je jedan (čovjek) prodavao vino, pa je rekao: ‘Allah ga ubio! Zar on (!) nije znao da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Allah je prokleo …’, njima je bilo zabranjen loj, ali su ga oni topili (i grudama) prodavali.”“[3]

Humejdijev Musned: „Pričao nam je Humejdi, njemu Sufjan, a ovome Amr ibn Dinar rekavši da ga je obavijestio Tavus da je čuo Ibnu Abbasa kako govori: ‘Omeru je preneseno da je Semure prodavao vino, pa je rekao: ‘Allah ubio Semure! Zar on nije znao da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Allah je prokleo jevreja’, njima je bilo zabranjen loj, ali su ga oni topili (i grudama) prodavali.”“[4]

Zašto je Buhari izbacio ime Semure ibn Džundeba i umjesto njega stavio taj i taj? Zato što je Semure bio Muavijin izvršilac i bio je veliki neprijatelj Ehli bejta posebno Imama Alija, a.s. Naprimjer, primanjem novca od Muavije svjedočio je da je kur'anski ajet koji govori o licemjerima objavljen o Ali ibn Ebu Talibu. Interesantno je to da je urednik knjige Humejdijevog Musneda u fusnoti ukazuje upravo na ovu predaju od Buharije sa izbrisanim imenom Semure, opisujući to veoma dobrim djelom! Doima se da je mijenjanje teksta predaja zarad odbrane Emevija bila i ostala uobičajena politika koja se dopada ehli sunnetu.

Primjer 2: Buharija bilježi predaju o načinu uzimanja abdesta Ali ibn Ebu Taliba. Istu tu predaju sa istim lancem prenosilaca bilježi i Ebu Davud Tajalisi u svojoj knjizi Musned Ebu Davud Tajalisi. Tekst hadisa je isti, osim što u predaji Ebu Davuda stoji: “…zatim je oprao lice i ruke, i učinio je mesh po glavi i nogama.”[5] Dok Buhari navodi: …zatim je oprao lice i ruke, i spomenuo glavu i noge!”[6] Zašto je Buharija unio ovakvu izmjenu? Zato što u abdestu na osnovu onog što Kur'an govori glava i noge moraju da se potaru, i kod mezheba Ehli bejta, a.s., i njihovih sljedbenika potrati noge je farz, dok pranje nogu kvari abdest, a pranje nogu prilikom abdesta uvedeno je u vjeru od strane Hadžadž ibn Jusufa, jednog od najvećih i najprljavijih zločinaca u povjesti čovječanstva,[7] emevijskog izvršioca poslova, a to je ehli sunnet i prihvatio.

Primjer 3: U Buharijevom i Muslimovom Sahihu zabilježena je predaja koju prenosi Aiša. Lanac prenosilaca u obje knjige je isti. U ovoj predaji majka vjernika Aiša kaže da Ebu Hurejre pripisuje laži Poslaniku, s.a.v.a., i prisuje mu hadis kojeg Poslanik, s.a.v.a., nije rekao. Muslim u predaji navodi ime Ebu Hurejre,[8] ali Buharija briše ime Ebu Hurejre i umjesto toga stavlja Ebu taj i taj![9] Zašto? Jer niko nije učinio toliko usluga Emevijama i emevijskoj školi poput Ebu Hurejre. Isto tako nijedan prenosilac hadisa nema toliko hadisa u sunijskim zbirkama hadisa poput Ebu Hurejre. Interesantno je imati u vidu i činjenicu da je prevodilac na bosanski jezik unio krivotvorenje u prijevod pa umjesto da Aišine riječi prevede: Poslanik nije rekao to što ti govoriš, on je preveo: Poslanik nije pričao brzo kao što ti pričaš!

Ovakvih primjera u Buharijevom Sahihu ima dosta. Ovakva krivotvorenja u vjerskim tekstovima od strane jevrejskih učenjaka bili su uzrok toga da Jevreji zalutaju i da ih Allah učini prokletim. Vjerska uloga Buharijinog Sahiha kao vjerskog izvora, koji je kod većine muslimana sto posto vjerodostojna i nakon Kur'ana je najvjerodostojnija knjiga na planeti, ukoliko nije veća od uloge koju jevrejski vjerski izvori imaju za Jevreje, manja sigurno nije. Buharijev Sahih je više od 1200 godina imao glavnu ulogu u formiranju vjerske ličnosti kod većine muslimana, i njihovo shvatanje vjere temelji se na ovakvom izvoru!

Otvorena prevara namjernim i opetovanim krivotvorenjem vjerskih izvora prvog reda i to na temelju političkih htjenja upravitelja i nasilnika, dovode u ozbiljno pitanje cjelokupni sistem ubjeđenja i misli onih koji ljude poput Buharije smatraju svecem i pouzdanim čovjekom. Zdrava logika također iziskuje da ukoliko se ustanovi hotimičnost u izdaji i krivotvorenju u nekoliko slučajeva, tada se mora sumnjati i optužiti sve ono što je taj autor zabilježio u svojoj knjizi. Moralni pad poznatih ličnosti koji su dugi niz stoljeća smatrani svecima je samo po sebi strašna i nevjerovatna katastrofa. Ukoliko ljudi poput Buharije budu toliko slabi glede morala i pobožnosti da tekst Poslanikovih, s.a.v.a., hadisa mijenjaju i krivotvore vođeni političkim i sektaškim poticajima pa onda ko među muslimanima može biti od povjerenja? I zbilja, da li se od ovog može naći veća i groznija nesreća? Ova nesreća postaje još veća kada shvatimo da ko god je bio bezobrazniji u izdaji duhovne islamske baštine, on je kod većina muslimana vrijedniji i svetiji! Upravo zbog toga, naprimjer imam Nesai, na osnovu onog što piše sunijska ulema je sa svakog aspekta bio toliko iznad Buharije da se u principu Buharija nije mogao ni porediti s njim, ali Nesai kod većine muslimana skoro pa nema nikakve vrijednosti!

Bez sumnje, kada u obzir uzmemo zbir ovih krivotvorenja, onda možemo shvatiti i mjeru devijacije u vjerskom shvatanju i kretanju onih ljudi kojima je knjiga poput Sahih Buharije sto posto vjerodostojan vjerski izvor. Nikako se ne može kazati da je sistem uvjerenja i misli utemeljen na ovakvom izvoru, sistem uvjerenja i misli čistog Muhammedovog islama.

Mimo krivotvorenja u sadržaju knjige, kompletna knjiga je odraz autorovog načina pristupa i gledanja na sve stvari. Prema tome, prije nego li pogledamo na uticaj svakog hadisa bilo iskrivljenog ili neiskrivljeno, moramo pogledati u dublji uticaj autorovog svjetopogleda koji je odslikan u temeljima njegovih pisanih djela. Naprimjer, Sahihu-l-Buhari prije nego li je velika zbirka hadisa, ona je ogledalo koje predstavlja potpunu ličnost Muhameda ibn Ismaila Buharija. Ličnost Buharije, umjesto u svim biografijama koje su napisane o njemu, na najbolji i najtačniji način može se spoznati iz njegove knjige. Razmatranjem knjige Sahihu-l-Buhari čovjek može postati siguran da je on bio zaljubljen u Emevije, bio je žestoki sektaš, nije bio bogobojazan, bio je uskogrud. O Sahihu-l-Buhariju stotinama godina kod većine muslimana je prihvaćeno da “Doista, nije se učio Buharijev Sahih ni u jednoj teškoj nevolji, a da ona nije uklonjena i nije nošen ni u jednoj lađi a da nije izbavljena od utopa!”[10], kod njih ni Kur'an nije toliko blagoslovljen. Bez sumnje, toliko pretjerivanje u blagoslovljenosti ove knjige igrat će ključnu ulogu u oblikovanju vjerskog identiteta i svjetopogleda svake njihove individue.

Ono što je rečeno bila je uvertira za razmatranje još jednog velikog krivotvorenja i to ne samo od Buharije u dalekoj prošlosti, već i od njega a i nakon njega do novijih vremena u različitim knjigama. Ovaj slučaj se razmatra zarad toga da bi s jedne strane ukazalo na dubinu političke dominacije i političkih interesa Emevija nad vjerskom mišlju muslimana, a s druge strane, da bi došla do izražaja slabost pobožnosti, niska bogobojaznost, potcjenjivanje vjerskih vrijednosti od strane velikog broja muslimanske uleme, i da se sa svoje strane vidi stepen devijacije i zalutalosti  većine muslimana u vjerskom razumjevanju i spoznaji. Izdaja velikog broja uleme koji su kroz dugi niz stoljeća, bili autoriteti duhovnosti i spoznaje za većinu muslimana nije pitanje preko kojeg se može tako lahko preći.

Ukoliko svaki pošten i neutralan čovjek, pa makar bio i nemusliman, pogleda na historiju početka islama i blagodarni život Poslanika, s.a.v.a., shvatit će veoma visok i rijedak položaj hazreti Hatidže, s.a., i hazreti Fatime, s.a., u islamu i kod Poslanika, s.a.v.a. Uloga hazreti Hatidže, s.a., u utemeljenju i rastu islama u najtežem i najnepristupačnijem periodu, bila je ključna i temeljna. Koliko je Poslanik, s.a.v.a., puta ukazao na to, iskrena srca izražavajući svoju ljubav i lojalnost prema hazreti Hatidži. Prisustvo hazreti Hatidže, s.a., u Poslanikovim, s.a.v.a., mislima i uspomenama bilo je tako intenzivno i trajno kao da je još uvijek živjeo sa njom. Sve što je imalo i najmanju povezanost sa Hatidžom, i na nju ga podsjećalo, to bi ga obradovalo i ushitilo, kao da mu je udahnulo novog duha. Spomenom Hatidže tužno je ukazivao na svoju čežnju za njom. Uživao je u sjećanju na Hatidžu. Možda su čak neodgojenost, ružan moral, nekultura i dugačak jezik nekih od njegovih supruga koje su bile poznate po ovim osobinama, još više ukazivala na prazno mjesto Hatidže kod njega. Poslanik, s.a.v.a., je toliko često spominjao Hatidžu i ona je toliko bila prisutna u njegovim mislima, emocijama i govoru, da neke njegove supruge iz ljubomore i prezira prema Hatidži, ne samo da su protestvovale protiv Poslanika, s.a.v.a., već su bezobrazno vrijeđale i Poslanika i Hatidžu. U vezi s ovim zabilježen je veliki broj predaja u hadiskim knjigama.[11]

Fatimina priča, to je druga priča. Poslanikova bezgranična ljubav prema Fatimi, prema kćerki, i Fatimina bezgranična ljubav prema ocu, prema Poslaniku, predstavljaju neopisivu stvar. Fatima je za Poslanika bila i suština ovosvjetske ljubavi, tojest velika Hatidže, i suština ahiretske ljubavi, tojest najvišeg Dženneta. Zvao ju je majkom svoga oca. Ovo ime svjedoči o svim stvarima oko Fatime. U njoj je vidjeo potpunu manifestaciju svoje vjere – ukoliko neko, žena, supruga, majka, kćerka želi stići do vrhunca svoga ljudskog savršenstva, do Božije bliskosti, ogledalo i potpuna manifestacija toga je Fatima. Zbog toga Poslanik opisujući je kaže: “Fatima je dio moga tijela, svjetlost mojih očiju, plod moga srca, moja duša…”, i kada riječi postanu nemoćne da je opišu, samo kaže: “Nek joj je otac žrtva!” Naravno, ono što je zabilježeno o Poslanikovom, s.a.v.a., ponašanju prema Hatidži i Fatimi, nije samo u pitanju emocionalno ponašanje čovjeka već to govori o visokom, nebeskom položaju ove dvije velike gospođe. U trenutku kada Allah, dž.š., šalje Svoga povjerljivog Džebraila da bi posebno obavjestio Poslanika da mu Hatidža donosi hranu, a kada joj je poslao Svoj selam, to je bio trenutak pokazivanja njenog visokog položaja, a položaj zahvaljivanja za njenu požrtvovanost, iskrenost i ogromnu Hatidžinu vjeru i iman, sagledan u trenutku davanja vijesti o posebnoj kući za nju kod Njega u Džennetu. Možda je Džebrail bio mnogo začuđen kada je vidio toliku pažnju i posebnu Božiju dobrotu prema Hatidži: “Hatidža dolazi noseći ti posudu s hranom, kada ti stigne, prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene! Reci joj da je njen Gospodar za nju u Džennetu pripremio kuću od bisera u kojoj neće biti ni galame ni muke!”[12]

Časni Poslanik, s.a.v.a., u raznim hadisima ukazuje na položaj hazreti Hatidže i hazreti Fatime skupa pored druge dvije velike gospođe, hazreti Merjeme i hazreti Asije, odvojeno od svih žena povjesti.

Naprimjer u predaji koju bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi, Nesai i Ahmed ibn Hanbel, različitim putevima prenosilaca koji su vjerodostojni od Imama Alija, a.s., od Poslanika, s.a.v.a., kaže se: “Najbolja žena je Merjem kćerka Imranova, i najbolja žena je Hatidža kćerka Huvejlidova.”[13]

U drugom hadisu, Ahmed ibn Hanbel od Enes ibn Malika bilježi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “U odličnosti i vrlinama od svih žena svijeta dovoljne su ti: Merjem, kći Imranova, Asija, supruga faraonova, Hatidža, kći Huvejlidova i Fatima, kći Muhammedova.”[14]

I Tirmizi također bilježi ovu predaju a ispod nje dodaje da je hadis vjerodostojan.[15]

Ibn Mirdevejh preko Abdullah ibn Džafera i Ibn Asakir preko Temim ibn Zijada i svi od Enes ibn Malika bilježe da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Najbolje žene svijeta su četiri: Merjem, kći Imranova, Asija, supruga faraonova, Hatidža, kći Huvejlidova i Fatima, kći Muhammeda, Božijeg poslanika.”[16]

Ebu Ja'la El-Mosuli svojim lancem prenosilaca bilježi od Ibn Abbasa: “Poslanik, s.a.v.a., je povukao četiri linije po zemlji i rekao: “Znate li šta je ovo?” Rekoše: “Bog i Njegov poslanik najbolje znaju.” Poslanik reče: “Najbolje žene dženneta: Hatidža, kći Huvejlidova, Fatima, kći Muhammedova, Merjem, kći Imranova i Asija, kći Muzahima, supruga faraonova.”[17] Isti ovaj hadis biljež Nesai preko nekoliko puteva prenosilaca.[18] Taberani također bilježi ovaj hadis u El-Mu'džemu-l-kebiru, a urednik ispod njega napominje da je lanac prenosilaca vjerodostojan.[19] Isti hadis bilježe i Ahmed ibn Habnel,[20] Ibn Hadžer Hejsemi[21] i Hakim Nišaburi.[22]

Ibn Asakir svojim lancem prenosilaca bilježi od Džabir ibn Abdullaha: “Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Dovoljne su ti četiri žene kao predvodnice svih žena svijeta: Fatima, kći Muhammedova, Hatidža, kći Huvejlidova, Asija, kći Muzahima i Merjem, kći Imranova.'”[23]

Taberani svojim lancem prenosilaca bilježi od Ibn Abbasa: “Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Predvodnice žena u Džennetu nakon Merjeme su Fatima, Hatidža i Asija, faraonova supruga.”[24]

Svakako u vezi sa hazreti Fatimom, s.a., preneseni su brojni hadisi u kojima časni Poslanik, s.a.v.a., naglašava da je ona velikodstojnica svih žena,[25] da je velikodostojnica žena u Džennetu,[26] ona je velikodostojnica vjernica,[27] ona je velikodostojnica žena ovog ummeta.[28] Prenijet je veliki broj i drugih predaja o njoj, i ne ostaje mjesta nikakvoj sumnji da je hazreti Fatima Zehra, s.a., sa svakog aspekta, predvodnica i velikodostojnica svih žena svijeta, od početka stvaranja pa do Sudnjeg dana. Do ovakvog zaključka stigao je veliki broj uleme ehli sunneta iz zbira vjerodostojnih i jasnih hadisa o vrlinama hazreti Fatime.

Prema tome, nema sumnje da su četiri žene, Fatima, Hatidža, Merjem i Asija gledajući sa aspekta vrlina, duhovnog savršenstva i bliskosti Uzvišenom Bogu, najbolje žene svijeta. Niko se u povjesti čovječanstva nije približio uzvišenom stepenu i položaju ove četiri velike gospođe. Ove četiri gospođe primjer su savršenosti i lijepog uzora za druge žene svijeta.

Časni Poslanik, s.a.v.a., u hadisu prenesenom vjerodostojnim lancem prenosilaca u najmjerodavnijim hadiskim zbirkama kaže: “ Mnogi su muškarci postigli savršenstvo, a od žena, samo su četiri stigle do savršenstva: Merjem, kći Imranova, Asija, supruga faraonova, Hatidža, kći Huvejlidova i Fatima, kći Muhammedova.”

Ovaj hadis uzevši u obzir sve hadise koji su prije njega navedeni s njima ima koherentnost i veoma lijep sklad. Čak se može kazati da je to sadržaj upravo tih istih hadisa ali da je ljepše interpretiran. Međutim, nažalost, ruke emevijske politike su se na ružan način poigrale sa ovim hadisom i iskrivile ga.

Buharija ovaj hadis bilježi na nekoliko mjesta u svojoj knjiga na ovaj način: “Mnogi su muškarci postigli savršenstvo, a od žena samo Merjem, kći Imranova i Asija, žena faraonova. Aiša je u odnosu na ostale žene kao što je popara u odnosu na ostalu hranu.”[29] Buharija ovaj hadis navodi u poglavlju O vrlinama Aišinim.[30] Muslim u svom Sahihu ovaj hadis prenosi na isti način u poglavlju O vrlinama Hatidže ubrajajući ga u vrline Hatidže![31]

Lanac prenosilaca Buharije i Muslima je jedan te isti. Taberi, mufessir, muhaddis i poznati spisatelj historije, koji je bio savremenik Buharije i Muslima istim ovim lancem prenosilaca predaju prenosi spominjanjem Hatidže i Fatime![32] Ibn Kesir, učenik Ibn Tejmijje i sljedbenik emevijske linije, u svom tefsiru i historiji, ovu predaju bilježi na dva načina: a) Merjem i Asija;[33] b) Merjem, Asija i Hatidža.[34]

Sada se nećemo posvetiti dodatku na kraju hadisa koji govori o Aiši. Ovaj dodatak, jasno dokazuje da je krivotvorenje političke prirode. Ova rečenica je toliko ružna i neukusna, koja je i uvreda na račun Božijeg poslanika, s.a.v.a., i uvreda za Aišu, i kako je Ibn Hadžer ukazao u svome komentaru na Buharijev Sahih to ne dokazuje nikakvu vrlinu za Aišu. Već su neki sljedbenici emevijske linije željeli iz ove rečenice zaključiti da je Aiša bolja od svih žena pa čak i od Merjeme i Asije!

 

Ono što je ovdje značajno:

Prvo, jasno je da je Buharija iskrivio ovaj hadis, jer kako da Taberi, njegov savremenik isti ovaj hadis sa istim lancem prenosilaca zabilježi s imenima Hatidže i Fatime, a Buharija bez ta dva mubarek imena? Možda neko kaže da je možda Taberi od sebe dodao ova dva imena i da je krivotvorenje od njega. Ovakva pretpostavka nije ispravna. Zato što nije samo Taberi zabilježio hadis s imenima Hatidže i Fatime, već i drugi veliki muhaddisi poput Taberanija i Muslim, kako ćemo ukazati, hadis zabilježili s imenoma Hatidže i Fatime. Taberi nema motiva za krivotvorenje, ali Buharija je na stranicama svoje knjige jasno pokazao da nema pozitivan i dobar stav prema Poslanikovom, s.a.v.a., Ehli bejtu. Naprimjer, u vezi hazreti Fatime, s.a., o njenim vrlinama navodi samo jedan hadis, ali u poglavlju O vrlinama Aiše navodi mnogo hadisa kojima dokazuje da je ona bila iznad svih žena. Za hazreti Hatidžu uopšte nije ni otvorio poglavlje o njenim vrlinama, već poglavlje O vjerovjesnikovoj ženidbi Hatidžom i njenim vrlinama, na kraju knjige o vrlinama i na nivou Hinde, Muavijine majke. Buharija s mjesta na mjesto u svojoj knjizi bilježi predaje za prijekor Ehli bejta, a.s., između ostalog za prijekor hazreti Fatime, s.a.

Drugo, zašto je Muslim ovaj hadis zabilježio u poglavju O vrlinama hazreti Hatidže, s.a., kada se u hadisu ne spominje ime hazreti Hatidže i hazreti Fatime? Kako ovo opravdati? Da li je to Muslim pogriješio?

Za odgovor na ovo pitanje potrebno je kazati: Poglavlje o vrlinama hazreti Hatidže u Sahihu Muslimu nalazi se prije poglavlja o vrlinama Aiše. O njoj je zabilježeno dosta lijepih hadisa. Prvi hadis je: “Najbolja žena (svoga vremena) je Merjem, kćer Imranova. Najbolja žena (svoga vremena) je Hatidža, kći Huvejlidova!”

Drugi hadis je: “Od muškaraca mnogi su postigli savršenstvo, a od žena samo Merjem, kći Imranova, Asija, žena faraonova. Aiša je u odnosu na ostale žene kao što je popara u odnosu na ostalu hranu!” Nakon toga navodi još dosta hadisa.

Uzevši u obzir prvi hadis, i u njegovom kontekstu drugi hadis, možemo biti sigurni da Muslim nije pogriješio šta ga je naveo ovdje, već on je hadis zabilježio u cjelosti, bez krivotvorenja, s imenima hazreti Hatidže i hazreti Fatime, a zabilježio ga je kao vrlinu za hazreti Hatidžu, ali u kasnijim vremenima, krivotvorenje je učinio neko drugi nakon Muslima, izbrisavši iz hadisa mubarek imena hazreti Hatidže i hazreti Fatime. Ova vrsta krivotvorenja nažalost, veoma je zastupljena u sunijskim knjigama, i ako Bog da, u odgovarajućoj prilici ćemo navesti primjere za to i razmotriti tu vrstu naučne izdaje. U vezi sa Muslimov Sahihom, čak su poslije Muslima, iz njegove zbirke brisali cijele hadise zbog političkih razloga!

Treće, Ibn Hadžer Askalani je možda najveći sunijski učenjak hadisa. U hadisu ga nazivaju emiru-l-mu'mininom. Ibn Hadžer koji je živio u devetom stoljeću po H., imao je potpuni uvid u sve sunijske knjige hadisa. On je najvažniji komentator Sahihu-l-Buharija. U svome komentaru na Buharija stigavši do ovog hadisa kaže: “U ovom hadisu je prenesen i dodatak pa su poslije imena Merjeme i Asije spomenuta imena Hatidže i Fatime. Hadis s ovim dodatkom prenosi Taberani putem Jusuf ibn Ja'kuba Kadija i Amr bin Merzuka od Šu'be sa istim lancem prenosilaca kao i Buhari. Ebu Nu'ejm u knjizi Hiljetu-l-evlija u biografiji Amr ibn Murre, jednog od prenosilaca hadisa kod Taberanija, navodi ovaj hadis sa ovim dodatkom. Isto tako bilježi ga i Sa'lebi, poznati mufessir, u svome tefsiru putem Amra ibn Merzuka!…“[35]

Svjedočenje Ibn Hadžera ne ostavlja mjesta sumnji da je ovaj hadis, nažalost, krivotvoren od strane Buharija, a nakon njega mnogi su ga u tome slijedili. Isto tako to nam pokazuje da Muslim navodeći ga u poglavlju o Hatidžinim vrlinama nije pogriješio, jer zabilježio je potpuni hadis, ali nakon njega su drugi izvršili krivotvorenje.

Ono što u potpunosti podržava našu tvrdnju jeste trenutni primjerak Hiljetu-l-evlija'a od Ebu Nu'ejma. Na isti način kako je Ibn Hadžer naveo Ebu Nu'ejm je ovaj hadis u svojoj knjizi Hiljetu-l-evlija zabilježio putem Amr ibn Merzuka i u njemu su spomenuta imena četiri velike žene. Ali, sada u postojećim izdanjima hadis glasi ovako: “…Jusuf Kadi kaže: “Obavjestio me Amr ibn Merzuk od Šu'be… da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Mnogo muškaraca su postigli savršenstvo, a od žena samo Merjem, kći Imranova i Asija žena Faraonova. Aiša je u odnosu na ostale žene kao što je popara u odnosu na ostalu hranu.”[36] Kao što vidimo danas u ovom hadisu u knjizi Hiljetu-l-evlija više nema imena hazreti Hatidže i hazreti Fatime, i da je krivotvoren nakon 9. stoljeća po H., i to u stanju kada Ibn Hadžer, najveći sunijski učenjak hadisa, u veoma važnoj knjizi Fethu-l-bari svjedoči da u njegovo vrijeme ovaj hadis u knjizi Hiljetu-l-evlija nije bio krivotvoren.

Međutim, katastrofa se ovim ne završava. Kada se obratimo Taberanijevoj knjizi El-Mu'džemu-l-kebir, vidimo da je i u njoj došlo do krivotvorenja, i to u stanju kada je Ibn Hadžer naveo a njegove riječi se nalaze u knjizi Fethu-l-bari, da su u ovom hadisu u Taberanijevoj knjizi navedene sve četiri velike žene. Hadis koji se sada nalazi u El-Mu'džemu-l-kebiru glasi: “Jusuf Kadi mi je rekao da je Amr ibn Merzuk rekao da mu je Šu'be prenio od Amr ibn Murreta koji prenosi od Ebu Musaa: “Mnogo muškaraca su postigli savršenstvo, a od žena samo Merjem, kći Imranova i Asija žena Faraonova. I poslanik je rekao: Aiša je u odnosu na ostale žene kao što je popara u odnosu na ostalu hranu.”[37]

Naravno, od tri slučaja koja je Ibn Hadžer posvjedočio, samo u tefsiru od Sa'lebija hadis nije krivotvoren, i spomenut je bez izbacivanja mubarek imena hazreti Hatidže i hazreti Fatime, s.a.[38]

Poznati mufessir Zemahšeri je također u svom tefsiru El-Keššaf ovaj hadis zabilježio bez krivotvorenja.[39]

Četvrto, Ibn Kesir, učenik Ibn Tejmije, jedan od fanatika emevijske linije, u svom tefsiru hadis prenosi iz Taberijevog tefsira na sljedeći način: “Ibn Džerir (Taberi) kaže: “Musenna me obavjestio od Adema Askalanija a on od Šu'be, Šu'be od Amr ibn Murre da je čuo od Murre Hamdanija (svoga oca) da je Ebu Musa Eš'ari rekao: “Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Od muškaraca su mnogi postigli savršenstvo a od žena samo Merjem, kći Imrana i Asija žena faraonova. Aiša je u odnosu na ostale žene kao što je popara u odnosu na ostalu hranu.”[40]

Predaja Ibn Kesira je čudna sa dva aspekta:

1. Jedna njegova predaja sadrži imena tri žene, Merjem, Asiju i Hatidžu:
   

   Za bolji pregled klikni na sliku!

   “Od muškaraca su mnogi postigli savršenstvo a od žena samo tri osobe: Merjem, kći Imrana i Asija žena faraonova i Hatidža kći Huvejlidova.”[41] Ova predaja je čudna zbog toga što nijedan drugi muhaddis nije prenio ovaj hadis sa tri imena, a u tekstu hadisa se navodi broj tri!

2. Drugu predaju Ibn Kesir prenosi od Taberija i u njemu navodi imena samo dvije velike gospođe Merjeme i Asije, dok u Taberijevom tefsiru čak i sada se nalaze imena sve četiri velike gospođe! Ko je krivotvorio predaju, lično Ibn Kesir ili su drugi ljudi nakon njegove smrti izbrisali dva mubarek imena hazreti Hatidže i hazreti Fatime?

Na ovaj način, ne ostaje mjesta sumnji da su sljedbenici Emevija ovaj hadis smatrali dijelom važnih vrlina Ehli bejta, a.s., posebno hazreti Hatidže i hazreti Fatime, i konstantno su u toku 1400 godina ulagali napore u njihovom skrivanju. Ali, Allah, dž.š., će upotpuniti Svoju svjetlost, i niko ne može utrnuti Božiju svjetlost. Hazreti Fatima, s.a., i njena plemenita mati, hazreti Hatidža, s.a., one su dvije savršene gospođe, dva Bogu bliska roba i dva vječna uzora bogobojaznosti i vrlina.

Izvori

[1] Hadisi poput: “Selman je od nas Ehli bejta.” “Sunce nije obasjalo istinoljubiviju osobu od Ebu Zerra.” “Džennet čezne za četirima osobama, Alijem, Ebu Zerrom, Mikdadom…” “Ammar je od glave do pete vjerovanje!” Ovakve vrline koje su prenijete vjerodostojnim lancima prenosilaca, nisu bile skrivene Buhariji, ali donošenje ovakvih hadisa s obzirom na to da su bili pristalice Ehli bejta, a.s., dovelo bi u pitanje položaj Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aiše, Muavije, Halid ibn Velida…

[2] Ajeti: El-Bekare, 75, En-Nisa, 46, El-Maide 13 i 41.

[3] Buharijeva zbirka hadisa (BHS), sv. 2, str. 257, kitabu-l-buju’, poglavlje Ne topi se loj krepane životinje, hadis 2223. Treba napomenuti da su prevodioci Buharijevog Sahiha na bosanski u prijevodu umjesto „Allah je prokleo jevreje“ stavili: „Allah je prokleo …“, da ne bi bili optuženi da su antisemiti!

[4] Humejdijev Musned, sv. 1, str. 9, hadis 13.

[5] Musnedu Ebu Davud Et-Tajalisi, sv. 1, str. 125, hadis 141.

[6] Buharijeva zbirka hadisa (BHS), sv. 4, str. 148, kitabu-l-ašribe, poglavlje Pijenje stojeći, hadis 5616.

[7] Omer ibn Abdu-l-aziz, emevijski halifa, poznat po pravednosti, rekao je za Hadžadž ibn Jusufa: “Kada bi svi narodi na sudnjem danu iskupili svoje najveće zločince, ipak svojom težinom pretegli bi zločini Hadžadž ibn Jusufa nad zločinima svih ovih zločinaca!

[8] Sahihu Muslim, kitabu fedaili-s-sahabe, poglavlje Odlike Ebu Hurejre.

[9] Buharijeva zbirka hadisa (BHS), sv. 2, str. 1082, kitabu-l-menakib, poglavlje Opis Vjerovjesnika, hadis 3568.

[10] Fethu-l-bari, Ibn Hadžer El-‘Askalani, uvod. Ibn Hadžer i Zehebi također su prenoseći od Muhammeda ibn Ahmeda El-Meruzija napisali: “Čuo sam Ebu Zejda El-Meruzija kako govori: ‘Spavao sam između Rukna i Mekama (kod časne Ka'be), pa sam sanjao Vjerovjesnika. Rekao mi je: ‘O Ebu Zejde, do kad ćeš učiti Šafi'jevu knjigu i zašto ne učiš moju knjigu?’ Ja upitah: ‘Božiji Poslaniče, koja je tvoja knjiga?’ On reče: ‘Muhammed ibn Ismailov (Buharijev) Džami’!’” Fethu-l-bari, Ibn Hadžer El-‘Askalani, uvod; Sijeru a'lami-n-nubela, sv. 16, str. 314; Tarihu-l-islam, Zehebi, sv. 8, str. 363.

[11] Aiša: “Nisam bila ljubomorna ni na jednu ženu kao na Hatidžu, kada bi je spomenuo, iako je ona umrla tri godine prije nego se mnome Poslanik, s.a.v.a., oženio, na to što mu je Gospodar naredio da je obraduje kućom od bisera u Džennetu i na to što, kad bi i ovcu zaklao, poslao bi poklon njenim prijateljicama.“ Muslimova zbirka hadisa (BHS), sv. 7, str. 371, Odlike Hatidže, r.a., majke vjernika, hadis 2435. Također ona kaže: “Bilas am najviše ljubomorna na Hatidžu, iako je nisam zapamtila. Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada bi zaklao ovcu, reao bi: ‘Odnesite nešto meso Hatidžinim prijateljima’. Jednog dana sam ga naljutila i rekla: ‘Hatidža?!’ Rekao je: ‘Ja sam počašćen  njenom ljubavlju!’” Muslimova zbirka hadisa (BHS), sv. 7, str. 371, Odlike Hatidže, r.a., majke vjernika, hadis 2435. Aiša kaže: “Nisam bila ljubomorna ni na jednu od Poslanikovih, s.a.v.a., žena kao što sam bila na Hatidžu, jer ju je mnogo spomeinjao, a ja je nikada čak ni vidjela!“ Muslimova zbirka hadisa (BHS), sv. 7, str. 372, Odlike Hatidže, r.a., majke vjernika, hadis 2435. Aiša također kaže: “Hala, Huvejlidova kćerka, inače Hatidžina sestra, zatražila je dozvolu za ulazak kod Poslanika, s.a.v.a. U načinu na koji je tražila dozvolu prepoznao je Hatidžu, pa se obradovao i rekao: Allahu moj, pa ovo je Hala, Huvejlidova kćerka. Postala sam ljubomorna i rekla: ‘Šta se prisjećaš Kurejševičke, starice koja nije imala nijednog bijelog zuba do crvenih desni. Umrla je davno i Allah ti je dao bolju od nje!'“ Muslimova zbirka hadisa (BHS), sv. 7, str. 373, Odlike Hatidže, r.a., majke vjernika, hadis 2437. Muslim ili neko kasnije je unakazio hadis, jer nastavak u kojem se nalazi Poslanikov, s.a.v.a., odgovor Aiši je vrlo značajan i bitan.

[12] Muslimova zbirka hadisa (BHS), sv. 7, str. 369, Odlike Hatidže, r.a., majke vjernika, hadis 2431.

[13] Buhari, hadis 3432 i 3815; Muslim hadis 2430; Tirmizi hadis 3877; Nesai hadis 8354; Ahmed ibn Hanbel sv. 1, str. 84, 116 i 132.

[14] Musned, sv. 3, str. 135.

[15] Sunenu Tirmizi, hadis 3878.

[16] Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 23; Tarihu Dimešk, svezak o ženama, str. 378.

[17] Musned Ebu Ja'la, hadis 2722, lanac prenosilaca je vjerodostojan.

[18] Es-Sunenu-l-kubra, hadis 8364.

[19] El-Mu'džemu-l-kebir, sv. 11, str. 336, hadis 11928.

[20] Musned, hadis 2668, 2903 i 2960.

[21] Medžme'u-z-zevaid, sv. 9, str. 223.

[22] El-Mustedreku ala-s-sahihajn, sv. 3, str. 360 i 385.

[23] Tarihu Dimešk, svezak o ženama, str. 378.

[24] El-Mu'džemu-l-kebir, sv. 11, str. 415, hadis 12179.

[25] Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Sa'd, sv. 2, str. 40; Usdu-l-gabe, sv. 5, str. 522.

[26] Buharijeva zbirka hadisa (BHS), sv. 2, str. 1113, kitabu-l-menakib, poglavlje Znaci poslanstva u periodu islama, hadis 3624.

[27] Buharijeva zbirka hadisa (BHS), sv. 2, str. 1113, kitabu-l-menakib, poglavlje Znaci poslanstva u periodu islama, hadis 3624 i sv. 4, str. 509, kitabu-l-istizan, poglavlje O onome koji se došaptava…, hadis 6285; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 6, str. 282; Hasaisu Emiri-l-mu'minin, En-Nisai, str. 37;

[28] Buharijeva zbirka hadisa (BHS), sv. 4, str. 509, kitabu-l-istizan, poglavlje O onome koji se došaptava…, hadis 6285; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 6, str. 282; Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Sa'd, sv. 2, str. 40; Hasaisu Emiri-l-mu'minin, En-Nesai, str. 37.

[29] Buhari, hadis 3769.

[30] Buhari, hadis 3769.

[31] Muslimova zbirka hadisa (BHS), sv. 7, str. 369, Odlike Hatidže, r.a., majke vjernika, hadis 2431.

[32] Džami’u-l-bejan ‘an te’vili aji-l-Kur’an (Tefsiru-t-Taberi), sv. 6, str. 397 I 398.

[33] Tefsir Ibn Kesir, sv. 2, str. 41; El-Bidaje ve-n-nihaje, sv. 2, str. 430 i 431.

[34] Tefsir Ibn Kesir, sv. 2, str. 40 i sv. 8, str. 173; El-Bidaje ve-n-nihaje, sv. 2, str. 430 i 431.

[35] Fethu-l-bari, sv. 6, str. 447.

[36] Hiljetu-l-evlija, sv. 5, str. 99.

[37] El-Mu'džemu-l-kebir, sv. 23, str. 41 i 42.

[38] Tefsiru-s-Sa'lebi – El-Kašfu ve-l-bejan, sv. 27, str. 70 i 71.

[39] El-Keššaf, str. 1124.

[40] Tefsir Ibn Kesir, sv. 2, str. 41.

[41] Tefsir Ibn Kesir, sv. 2, str. 40; El-Bidaje ve-n-nihaje, sv. 2, str. 430.