Jedna meta, a dva cilja

Jedna meta, a dva cilja

Imam Sadik, a.s., kaže:

Jedne godine je Hišam ibn Abdu-l-Melik došao u Mekku da obavi hadždž. Imam Bakir je također bio u Mekki. Te godine je Imam držao govor za ljude i između ostalog je rekao:

Hvala pripada isključivo Gospodaru Koji je poslao Muhammeda, s.a.v.a., kao poslanika i tim putem ukazao čast nama, vjerovjesničkoj porodici.  Mi smo odabranici Božiji nad Njegovim stvorenjima i izabrani smo između svih Njegovih robova. Mi smo Božije halife.  Prema tome, ko bude slijedio nas bit će sretan, a ko bude neprijateljski postupao prema nama i bude nam se suprotstavljao bit će nesretan.

Ove riječi su jako teško pale Hišamu i dale mu povoda da se on jako  naljuti, ali je smatrao da nije dobro da se u toj situaciji suprotstavlja Imamu. Kada se on vratio u Damask, a mi u Medinu pismenim putem je zatražio od svojih zastupnika u Medini da mene i moga oca (Muhammeda ibn Alija, a.s.) pošalju u Damask.

Kada smo došli u Damask tri dana Hišam nije dozvoljavao da dođemo kod njega, dok nam na kraju nije četvrti dan dao dopuštenje za ulazak. Kada smo mi trebali ući Hišam, Božije prokletstvo neka je na njega, je naredio ljudima oko sebe da poslije njega svaki od njih upute Imamu nedolične i uvredljive riječi i da ga grde!

Imam Bakir, a.s., je ušao na skup kod Hišama ne pridavajući mu posebnu pažnju i ne iskazujući mu posebno poštovanje. Obrartio se jednom općom rečenicom koja je obuhvatala sve prisutne na skupu rekavši im: Es-selamu alejkum!

Potom je ne zatraživši dozvolu od Hišama sjeo na prikladno mjesto na zemlji.

Hišam se jako naljutio, jer kao prvo nije njega posebno poselamio kako se halife selame, a kao drugo Imam Bakir, a.s., nije od njega tražo dozvolu da sjedne!

Hišam je rekao:

O Muhammede ibn Ali! Uvijek je neko iz vaše porodice razbijao i razbija jedinstvo muslimana i poziva ljude sebi. Iz neznanja i površnog shvatanja misli da je imam i predvodik ljudi.

Hišam je počeo da kori Imama, a pošto je Imam šutio svi do jednog na skupu su slušali njegove uvredljive i provokativne riječi. Kada je on završio Imam Bakir se ustao sa mjesta na kojem je sjedio i rekao:

“O ljudi, na koju stranu idete? Kuda vas vode? Gospodar je vaše prethodne generacije uputio putem nas, Poslanikove porodice, a i vaše naredne generacije trebaju putem nas pronaći pravi put. Ako vi imate vrlo brzo prolaznu dunjalučku vlast mi ćemu u budućnosti imati vlast. Nakon naše vladavine nema nikave vlasti i carevanja, zato što konačnica pripada nama i Gospodar je rekao:

A sretan kraj bogobojaznima pripada!

Kada je on ovo rekao Hišam je naredio da moga oca, Imama Bakira, uhapse i strpaju u zatvor. Međutim, Imam u zatvoru nije šutio. On je zatvorenike opominjao, budio ih i sa njima je ramijenjivao neke stvari tako da su svi postali prvrženi njemu.

Čuvari zatvora su ostali začuđeni kada su to vidjeli i to su prenijeli Hišamu.

Hišam je naredio da puste Imama iz zatvora i da ga pošalju kod njega.

Imam Sadik, a.s., kaže:

Kada se to dešavalo ja sam sa svojim ocem ušao na Hišamov dvor. On je sjedio na prijestolju, a dvorski čuvari i vojnici su stajali naoružani.

Metu je postavio ispred ljudi, a velikani plemena su gađali strijelama u metu.

Kada smo mi ušli na taj skup moj otac išao ispred mene, a ja iza njega. Hišamov pogled je pao na njega pa je rekao:

O Muhammede, i ti uđi u takmičenje sa velikanima moga plemena i baci strijelu.

Imam Bakir, a.s., je rekao:

Ja sam više ostario za te stvari. Ako dozvoljavate ja bih da budem izuzet i da me poštedite.

Hišam je rekao:
Zbog prava Onoga koji je nama vjerom Svojom podario čast i poslao nam Muhammeda, s.a.v.a., neću te izuzeti. Potom je dao znak jednom velikanu Beni Umejja da da luk mome ocu.

Moj otac je uzeo luk, stavio u njega strijelu, uperio u cilj i ispalio. Strijela je pogodila tačno u sredinu cilja. Moj otac je uzeo drugu strijelu, usmjerio je i ispalio. Druga strijela je pogodila usred prve strijele. Tako je ispalio devet strijela!

Hišam se jako uznemirio. Nije mogao da se smiri i da se suzdrži pa je rekao:

O Ebu Džafere, ti reče da si star za ovoga?! A zapravo si ti junak streljaštva među arapima i nearapima.

Ovo je rekao i onda se brzo pokajao zbog toga.

Hišam se trudio da na sebe ne navuče posljedice prolijevanja krvi moga oca, (jer je shvatio da ubijanje Ehli bejta skupo košta vlast).

Hišam se bio zagledao u zemlju dok smo ja i moj otac stajali naspram njega. Naše stajanje je potrajalo i moj otac se naljutio. Hišam je iz ljutitog pogleda moga oca uperenog u nebo shvatio žestinu njegove ljutnje pa je rekao:

“O Muhammede, priđi bliže.”

Moj otac je prišao prijestolju, a ja sam ga pratio.

Hišam se ustao sa svog mjesta i prigrlio je moga oca. Posjeo ga je sa svoje desne strane. Potom je prigrlio mene i ja sam sjeo sa desne strane svoga oca.

Hišam je usmjerio svu svoju pažnju na razgovor sa mojim ocem. Rekao je:

O Muhammede, Kurejšije će stalno predvoditi i Arape i nearape sve dok među njima budu ljudi poput tebe.

Zaista kako si dobro gađao!

Koliko dugo si vježbao dok si stekao takvu sposobnost?

Moj otac je rekao:
“Znaš da su ljudi u Medini vješti u streljaštvu. I ja sam u mladosti ponekad gađao strijelama, ali već dugi period sam to napustio. Ovo mi je prvi put od tada da sam u tvom prisustvu ispalio  strijelu.”

Hišam je rekao:

“Nikada nisam vidio da je neko u tome bio poput tebe i ne mislim da na zemlji neko može ovako gađati. Da li i Džafer može tako gađati?”

Imam Bakir, a.s., je rekao:

“Mi nasljeđujemo savršenstva i zbilje vjere, baš one vjere za koju je Gospodar rekao:

الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الإِسْلاَمَ دِينًا

Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[1]

Zemlja nikada neće ostati bez savršenog čovjeka.”

Kada je Hišam to čuo zacrvenio se u licu i stanje mu se promijenilo. Postavo je brojna pitanja i uputio mnoge zamjerke, a Imam je na svaku pojedinačno dao odgovor.

[1] Maide, 3.