Poništenje dobrih djela i prikrivanje grijeha

Poništenje dobrih djela i prikrivanje grijeha

Jedno od pitanja koja se tiču odnosa vjerovanja i dobrih djela sa onosvjetskom srećom i, suprotno tome, odnosa nevjerovanja i neposlušnosti sa vječnom nesrećom jeste sljedeće: Da li je veza vjerovanja ili nevjerovanja sa njihovim ahiretskim učinkom, kao i veza dobrih i loših djela sa njihovim nagradama i kaznama konačna, svakog trenutka postojana i nepromjenljiva, ili je pak na neki način promjenljiva? Naprimjer, može li se loš učinak grijeha nadoknaditi dobrim djelom, i obratno, može li se učinak dobrog djela poništiti grijehom? Isto tako, da li će oni ljudi koji su jedan dio svog života bili nevjernici i grješnici, a drugi dio života vjernici i pokorni, jedno vrijeme biti kažnjeni, a drugo biti nagrađeni, ili će sreća i nesreća na Budućem svijetu zavisiti od rezultata njihovog matematičkog zbira, ili je riječ o nečem drugom? Ovo pitanje razmatra se pod naslovom hubt ve tekfīr,[1] i o njemu su kroz povijest raspravljali eš‘arijski i mu‘tezilijski teolozi. U ovom ćemo poglavlju ukratko ukazati kakav stav o njemu zauzima Ehli-bejt.

Odnos vjerovanja i kazne

U prethodnim poglavljima saznali smo da nijedno dobro djelo bez vjerovanja u načela akaida neće biti povodom vječne sreće. Drugim riječima, nevjerovanje je povod da dobra djela ostanu bez učinka. Sada dodajemo da čovjekovo vjerovanje na kraju života uništava loš učinak nevjerstva iz prošlosti i poput blještave svjetlosti otklanja mrlje iz prošlosti. Isto tako, nevjerstvo na kraju života uništava učinak vjerovanja iz prethodnih razdoblja, čineći čovjekovu knjigu djela crnom i upropaštavajući njegovu sudbinu, te je poput vatre koja zahvati ljetinu i potpuno je uništi. Drugim riječima, vjerovanje je poput blještavog i jarkog svjetla koje osvjetljava prostor srca, čineći ga svijetlim i otklanjajući na taj način svaki trag tame, a nevjerovanje je poput gašenja spomenute svjetlosti, čime nestaje svjetlost, a ukazuje se tama. Sve dok je čovjekova duša vezana za Materijalni svijet, dakle mjesto stalnih promjena i izmjena, uvijek će biti izložena svjetlosti i tami, jačanju i slabljenju svjetlosti i tame, do trenutka dok se ne spremi da napusti Prolazni svijet, kada se pred njom gasi mogućnost biranja vjerovanja ili nevjerovanja, i koliko god željela da se ponovo vrati na Ovaj svijet kako bi otklonila tamu, od toga neće imati nikakve koristi. Ovo međusobno uticanje i djelovanje između vjerovanja i nevjerovanja, sa kur’anskog stanovišta, uopće ne podliježe sumnji i veliki broj ajeta ukazuje na to, poput 9. ajeta sure Tegabun:

A onome ko vjeruje u Allaha i čini dobra djela loša djela će biti poništena.

وَمَن يُؤْمِن بِاللَّـهِ وَيَعْمَلْ صَالِحًا يُكَفِّرْ عَنْهُ سَيِّئَاتِهِ

U 217. ajetu sure Bekare kaže se: A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i umru, a nevjernici su, pa njihova djela bit će poništena i na Ovom i na Onom svijetu, i oni su stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.

وَمَن يَرْتَدِدْ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَيَمُتْ وَهُوَ كَافِرٌ فَأُولَـٰئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَأُولَـٰئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ

Odnos dobrih i loših djela Odnos između dobrih i loših djela možemo posmatrati slično kao što smo posmatrali odnos između vjerovanja i nevjerovanja, ali ne općenito na način da će uvijek kada se dobra djela upišu u knjigu djela to značiti brisanje prijašnjih loših djela (kako su pretpostavili neki mu‘tezilijski teolozi), ni da će se uvijek odražavati rezultat prisilnog objedinjavanja svih djela iz prošlosti, uzimajući u obzir njihov kvantitet i kvalitet (kako su to pretpostavili neki drugi teolozi), već kada je riječ o djelima, treba vjerovati u razdvajanje, što znači da neka od dobrih djela, ukoliko budu urađena na dostojan i prihvatljiv način, brišu tragove prethodnih loših djela, poput pokajanja (tevbe) koje, ukoliko se učini na poželjan način, čovjeku donosi oprost ranijih grijeha.[2] To je kao primjer tračka svjetlosti koji bude usmjeren na tamnu tačku i osvijetli je. Međutim, svako dobro djelo ne briše trag svakog grijeha. Zbog toga je moguće da vjernik određeno vrijeme bude pod stegom kazne za grijehe, da bi na kraju otišao u vječni Džennet. Kao da čovjekova duša posjeduje različite dimenzije i svaka skupina djela, i dobrih i loših, biva povezana sa jednom dimenzijom, naprimjer dobro djelo koje je povezano sa dimenzijom a ne uništava učinke grijeha koji pripada dimenziji b, osim u slučaju da to dobro djelo bude do te mjere prosvijetljeno da zadire i u druge dimenzije duše, ili pak da grijeh do te mjere bude loš da zahvati i druge dimenzije. Između ostalog, u predajama se kaže da primljeni namaz čisti grijehe i biva povodom njihovog oprosta. U Kur’anu časnom se kaže: I obavljajte molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava.[3]

 وَأَقِمِ الصَّلَاةَ طَرَفَيِ النَّهَارِ وَزُلَفًا مِّنَ اللَّيْلِ ۚ إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ

Neki grijesi, poput neposlušnosti roditeljima i pijenja alkohola, bivaju povodom da jedno određeno vrijeme ibadeti ne budu prihvaćeni. Isto tako, prigovaranje zbog dobra ili pomoći koja se nekome učinila uništava nagradu za učinjeno djelo, kako se u Kur’anu kaže: Ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uznemiravanjem.[4]

لَا تُبْطِلُوا صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ وَالْأَذَىٰ

Međutim, određivanje vrste i mjere međudjelovanja dobrih i loših djela treba biti spoznato putem Objave i iz govora Bezgrješnih, a.s., a za sve njih ne može se odrediti univerzalno pravilo.

Na kraju poglavlja potrebno je ukazati kako dobra i loša djela nekada imaju uticaja u sreći i nesreći ili u imanju i nemanju uspjeha u činjenju drugih djela na Ovom svijetu, kao što činjenje dobra drugima, posebno ocu, majci i bliskoj rodbini, uzrokuje produženje života i udaljavanje nesreće, a nepoštovanje starijih, posebno učitelja, uzrokuje da čovjek izgubi Božiju pomoć. Ovakvi rezultati ipak ne podrazumijevaju da je nagrada ili kazna primljena u potpunosti, jer osnovno mjesto nagrađivanja i kažnjavanja jeste svijet vječnosti.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Hubt i tekfīr su dva kur’anska termina. Prvi označava poništenje dobrih djela, a drugi prikrivanje grijeha.

[2] Pogledati: En-Nisa’, 110; Ali ‘Imran, 135; El-En‘am, 54; Eš-Šura, 25; Ez-Zumer, 53.

[3] Hud, 114.

[4] El-Bekare, 264