Božiji propis po kojem je postupio samo jedan čovjek

Božiji propis po kojem je postupio samo jedan čovjek

 

Jedno od pitanja kojem Kur'an temeljito pristupa jeste životopis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i to u ulozi najboljeg uzora za uputu ljudima. U tom smislu, na poseban način u obzir je uzet odnos časnog Poslanika, s.a.v.a., prema drugima, od početka poslanstva pa do kraja njegovog blagodarnog života. To je zato što su njegovo ponašanje, govor i djela – srž božanske vjere, a svaki njihov detalj ima ulogu rasvjetljavanja upute ljudima sve do Sudnjeg dana.

Časni Kur'an pažnju ne posvećuje samo poslanikovim postupcima i ponašanju već i njegovim lijepim i sračunatim reakcijama na ponašanje drugih ljudi, zato što veliki broj nesporazuma, konflikata i svađa ne nastaje zbog samog čina, već zbog reakcije na njega.

Nema sumnje da je časni Poslanik, s.a.v.a., živio i primio poslanstvo na geografskom prostoru nastanjenom najgrubljim, najnepristupačnijim, najneukijim i najnelogičnijim ljudima, poznatim kao džahilijetsko ili pagansko društvo. Ovakve karakteristike jasno ističu, s jedne strane Poslanikova zalaganja i odricanja, a s druge važnost njegovog nevjerovatnog uspjeha u obavljanju svoje misije.

Ljudi tog društva i tog vremena prema njemu su se ponašali na nivou svog shvatanja i položaja. Svjestan toga, časni Poslanik nikada nije gubio svoje dostojanstvo niti je padao pod uticaj onoga što je doživljavao od njih. S iznimnim strpljenjem gledao je u najdalju tačku na horizontu vječnosti i bez najmanje slabosti i očaja uzdizao se iznad nekulture, neodgoja, nepoštivanja i nemoći tih ljudi, posve neobazrivog mentaliteta i odgoja.

U Poslanikovom životopisu uočavamo da u brojnim slučajevima Uzvišeni Allah istupa i ukazuje na nužnost popravljanja ponašanja muslimana prema Poslaniku. Poslanikov boravak među muslimanima za njih je bila jedna od najvećih blagodati koju čovjek može dobiti, odnosno ispunjenje najveće želje koju čovjek uopće može imati. S druge strane, ova najveća Božija blagodat bila je i ispit za muslimane, baš kao i sve druge blagodati: svaka blagodat na Ovom svijetu ispit je za čovjeka; što je ta blagodat veća i važnija, to je ispit teži.

Veliki broj ashaba je iskoristio (zloupotrijebio) Poslanikovu blagost, prisnost, strpljivost, veliku moć izdržljivosti, njegovo vedro lice i osmijeh, što ih je ohrabrilo da pređu mnoge granice odgoja i poštovanja prema njemu. Neki su se međusobno svađali u njegovom prisustvu, drugi su u njegovom prisustvu govorili gromkim glasom, ne obazirući se na njega. Neki su ga izdaleka glasno dozivali imenom. Bilo je i onih koji su ulazili u njegovu kuću i bezrazložno dugo ostajali ne vodeći brigu o tome da nije imao posebno, odgovarajuće mjesto za svoje supruge…

Neki su, ne obazirući se na Poslanikove probleme, manjak vremena ili umor, tražili od njega da nasamo razgovaraju kad god im se prohtjelo, čak i za bezvrijedne stvari. A Poslanik nikada nikoga nije odbijao.

Uzvišeni Allah posve jednostavnom naredbom želi Poslanikovim, s.a.v.a., ashabima ukazati na to da poštuju njegovo stanje i da ne zloupotrebljavaju njegovu blagost, strpljivost i uzvišeni moral. S druge strane, Uzvišeni Allah ih ovom naredbom stavlja pred jednostavnu kušnju da bi im postalo jasno koliku vrijednost u njihovim srcima imaju Poslanik i razgovor s njim. Možda je veliki broj dobrih i iskrenih muslimana, koji u društvu nisu imali neki položaj, imao želju da stekne mogućnost da sjedne sa svojim voljenim Poslanikom i da razgovara s njim, ali nisu mogli ugrabiti priliku zbog određenog broja ljudi koji su se nametali, smatrajući da oni o svemu odlučuju. Možda je ova Božija zapovijed, između ostalog, trebala da upozori ove sebičnjake na ljude koji nisu imali puno sredstava.

Objavljujući ovaj časni ajet, Uzvišeni Allah ih je potpuno iznenadio:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا نَاجَيْتُمُ الرَّسُولَ فَقَدِّمُوا بَيْنَ يَدَيْ نَجْوَاكُمْ صَدَقَةً ذَلِكَ خَيْرٌ لَّكُمْ وَأَطْهَرُ فَإِن لَّمْ تَجِدُوا فَإِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

O vjernici, kada hoćete da se s Poslanikom nasamo posavjetujete, prije savjetovanja milostinju udijelite. To je za vas bolje i čistije. A ako nemate – pa, Allah, zaista, prašta i samilostan je. (El-Mudžadele, 12)

Spuštanjem i dostavljanjem ove naredbe, odjednom je oko Poslanika postalo pusto. Više se niko ni s kim nije takmičio u savjetovanju s Poslanikom. Iako časni ajet nije precizirao iznos milostinje i svako se mogao davanjem malog iznosa okoristiti razgovorom i uputama Poslanika, s.a.v.a., ipak je davanje novca za jednu takvu stvar za ashabe bilo previše. Među njima je bilo i bogatih ljudi, štaviše, za neke su izmišljane priče i priče o tome koliko su bili bogati i koliko su ulagali na putu islama. Isto tako su izmišljane i zadivljujuće priče o njihovoj bezgraničnoj ljubavi prema Poslaniku. No, svi su ti znameniti i bogati zaljubljenici odjednom izgubili potrebu da nasamo razgovaraju sa svojim voljenim Poslanikom, s.a.v.a.!

Samo jedan čovjek postupio je u skladu s ovom Božijom naredbom! Čovjek, koji je od početka svog života pa do posljednjeg trenutka Poslanikovog života više od svih provodio vrijeme s njim. Čovjek koji nije imao ništa skriveno ili tajno u odnosu s Poslanikom. Čovjek, koji je na temelju nedvojbenih hadisa, svakodnevno, i noću i danju, imao posebno vrijeme kada je trebao biti s Poslanikom, s.a.v.a., kada je bio sam s njim i kada je od njega primao znanje. Čovjek koji je među Poslanikovim ashabima bio jedan od najsiromašnijih. Imam Ali ibn Ebi Talib, a.s., bio je jedini čovjek koji je postupio u skladu s ovom Božijom naredbom. Jedini dinar koji je imao kod sebe razmijenio je za 10 dirhema i svaki put je za milostinju udijelio po jedan dirhem i hitao u susret Poslaniku, s.a.v.a.[1]

Poslanikovi ashabi su zbog ove Božije naredbe prekinuli svoje veze s Poslanikom. Od tih veza Poslanik nije imao lične koristi: duhovna korist se vraćala njima, a društvena korist je stizala svim članovima društva. Uzvišeni Allah ovo bilježi u Kur’anu razjašnjavajući događaj za sve i za historiju koju će upravitelji nakon Poslanika, s.a.v.a., svojim naporima i izmišljenim ličnostima htjeti iskriviti. Uzvišeni objavljuje 13. ajet sure Mudžadele u kojem derogira odredbu iz prethodnog ajeta.

Zaključak:

1. U vjerskoj literaturi muslimana, period ashaba predstavlja se kao najbolji period u ljudskoj historiji, što znači da je riječ o najboljoj grupi ljudi. Ukoliko ovaj opis znači da su to najsretniji ljudi koji su živjeli u vremenu najboljeg stvorenja i roba Božijeg, bez ikakve sumnje onda i jeste tako. Međutim, ukoliko to znači da su to ljudi koji su bili najbolje odgojeni u okrilju islama i Objave i da su više od svih u historiji cijenili Poslanika te da su mu bili odaniji od svih drugih ljudi, za većinu njih veoma je teško iznijeti ovakvu tvrdnju. Zbilja, da li su to isti oni najodgojeniji vjernici islama koji su ga u posljednjim danima života, kao odgovor na njegovo traženje da mu donesu papir i pero da im nešto napiše, uvrijedili, kada su vidjeli da će to biti protiv njihovih interesa?
2. Imam Ali, a.s., formalno gledajući, nije imao potrebu da nasamo razgovara s Poslanikom, s.a.v.a., zato što je, kao prvo, s njim živio pod istim krovom i od njega u životu nije imao ništa skriveno, jer ga je Poslanik odgajao i poklanjao mu pažnju od djetinjstva pa do kraja svoga plemenitog života. Od njega je uvijek primao upute i posebne instrukcije. Pored svega toga, on je imao posebno vrijeme koje mu je Poslanik, s.a.v.a., odredio pa se svakog dana i svake noći osamljivao s njim, stičući od njega mudrost i znanje. Iako je Imam bio pritisnut neimaštinom, pokazao je poštovanje prema Božijoj naredbi i postupio u skladu s njom, pokazavši na taj način položaj i vrijednost Poslanika kod sebe.
3. Ukoliko ljudi nisu bili spremni zarad dobijanja Poslanikove upute dati milostinju sirotinji, što ima i ahiretsku nagradu, pa kako bi mu dali naknadu za njegovu misiju i poslanstvo? Uzvišeni Gospodar u 23. ajetu sure Šura određuje jedinu naknadu za Poslanikovu požrtvovanost, velike patnje, napore i muku, a to je ljubav prema Ehli bejtu. A u 47. ajetu sure Sebe’ objašnjava da je ta naknada zapravo u korist muslimana. A kakvu su naknadu muslimani dali Poslaniku po pitanju njegovog Ehli bejta?
4. Bilježenjem veoma važnih detalja iz Poslanikovog života, Kur’an časni sprječava krivotvorenje historije islama i izmišljanje lažnih ličnosti koje bi se predstavile kao velikih uzori ljudima, odgojeni u okrilju islama. Prema tome, za upoznavanje s historijom islama, prvi i najvalidniji izvor jeste Časni Kur’an, bez kojeg se ništa ne može spoznati na ispravan način.

[1] Pogledati Tefsir Ibn Kesira i Taberija, pored 12. i 13. ajeta sure El-Mudžadele.