Imam Ali, a.s., i Ibn Tejmija

Imam Ali, a.s., i Ibn Tejmija

Šejh Hasan Ferhan El-Maliki

U knjigama tefsira spomenuto je da su o Imamu Aliju, a.s., objavljeni mnogi ajeti u časnom Kur'anu – Ibn Abbas čak govori da u časnom Kur'anu nije objavljen nijedan ajet u kojem ima „o vjernici“ a da Ali nije zapovjednik u tome, a napominje i da časni Kur'an na mnogim mjestima kori vjernike, ali Ali nije spomenut nikako drugačije osim po dobru. Uprkos tome, uvaženi šejhu, Ibn Tejmija kaže da u časnom Kur'anu nije objavljeno ništa posebno o Aliju! Šta vi mislite o ovome, uvaženi šejhu, i šta bi mogao biti Ibn Tejmijin motiv?

Bismillahi-r-rahmanir-rahim. Sva hvala pripada Allahu i neka je blagoslov i mir Božiji Poslaniku.

Kao što ste rekli, oko Imama Alija vode se silne rasprave, vezane čak i za period njegovog djetinjstva, i ne samo danas, već od vremena kada je Poslanik, s.a.v.a., opomenuo Beni Hašim i Beni Muttalib u poznatom hadisu zvanom Hadisu-d-dar, nakon objave Božijih riječi: i opomeni svoju najbližu rodbinu, pa su se tada od njega okrenuli oni koji su se okrenuli. Ovdje ima jedna činjenica koju nisu shvatili čak ni mnogi šije. Naime, kada je Poslanik, s.a.v.a., okupio Beni Hašim i Beni Muttalib, ponudio im je dvije stvari: prva je bila islam općenito kao vjera, a to je da svjedoče jedinost Boga i njegovo poslanstvo, a druga stvar je bila traženje apsolutnog i predanog pomaganja u smislu da se neko potpuno posveti tome. Ko je bio taj koji je bio spreman da se potpuno odrekne svega da bi stajao uz Poslanika, s.a.v.a., i pomagao mu u dostavljanju poslanice? A nema vjerovjesnika poslije Muhammeda, s.a.v.a., kao što je on govorio Imamu Aliju: „Ti si meni kao Harun Musau, osim što poslije mene nema vjerovjesnika.“

Dakle, kada je Poslanik, s.a.v.s., upitao: „Ko će mi od vas dati prisegu da će biti moj brat, moj drug, moj nasljednik, moj namjesnik i moj opunomoćenik koji će ispuniti moje obećanje i izvršavati moje riječi…“, svi su se uplašili, osim Imama Alija, koji se tri puta odazvao. Ovo je bilo jedno od Božijih iskušenja i dokaza istinitosti vjerovjesništva. Za ovaj hadis ja sam pronašao oko 36 lanaca prenosilaca. Prvo sam pomislio da je apokrifan i izmišljen, ali mi je kasnije postalo jasno da je mutevatir, ne samo vjerodostojan već i mutevatir. Prenesen je od Imama Alija, Ibn Abbasa, Ebu Bekra, Ebu Rafi'ja i grupe očevidaca.

Prema tome, spor oko Imama Alija počinje od tada. Čak su Ebu Talibu rekli: „Naredio ti je da slušaš i da se pokoravaš svom sinu!“ Šta znače njihove riječi! Dakle, ova rasprava postoji od prvih dana poslanstva. Kao da Allah želi teškim iskušenjem iskušati iskrenog, i onog ko odbija i onog ko prihvata, posredstvom Imama Alija. A ovo, nažalost, mnogi ne shvaćaju! Iako znamo ovaj hadis, koprena sektaštva na očima i srcima sprečava nas da prodremo do značenja hadisa. To se dešava čak i nekima koji su utvrdili vjerodostojnost ovog hadisa, a vjerodostojnost mu potvrđuje i Ahmed, koji ga je zabilježio u Musnedu, ali i neki iz reda sunijske uleme. Naravno, ja ovaj hadis smatram jednim od dokaza vjerovjesništva, jer ga je Poslanik, s.a.v.a., izrekao dok je bio u stanju nemoći i slabosti i opkoljen, što je početak etape tajnog pozivanja, i u periodu kad niko nije mogao vjerovati da će Imam Ali ostati živ poslije njega, da će on prenijeti znanje Poslanika, s.a.v.a., i da će on poslije Poslanika biti najbolji primjer u primjeni islama. Ako krenemo od ovoga, onda je jasno da je Imam Ali među prvim kada časni Kur'an govori o vjernicima i kada ih hvali. Hadisi o tome su vjerodostojni, a Ibn Tejmija nije u pravu. Uzmimo za primjer ajet o Mubaheli: postoji konsenzus da je on bio obuhvaćen njime. Također, u Buhariji stoji da ajet o muhasami (prepirci): Ove dvije neprijateljske skupine o Gospodaru svome raspravljaju se obuhvata Alija. A on je i jedini koji je primjenio ajet o šaputanju s Poslanikom: O vjernici, kada se sa Poslanikom vi savjetujete… Postoje i ajeti oko kojih se mišljenja razilaze, ali za ove ajete postoji konsenzus da su objavljeni o Imamu Aliju.

Kako onda Ibn Tejmija može reći da o njemu ništa posebno nije objavljeno? Mi ne vidimo da su oni koji su skratili Ibn Tejmijinu knjigu Minhadžu-s-sunne, kao što su Zehebi i drugi, rekli da je Ibn Tejmija pretjerao. I sad je neko ko se zove Gunejman ili nešto slično skratio Minhadžu-s-sunne, sveo ga na oko 900 stranica i čak želi da ga predaje u školi. A Ibn Tejmijina mržnja prema Aliju njemu ništa ne predstavlja. To je problem.

Što se tejmijske škole tiče, nema potrebe spominjati jedno, dvoje, troje, deset ili dvadeset imena, jer u toj školi prevladava slijepo slijeđenje Ibn Tejmije. Oni vjeruju da Ibn Tejmiji nije skriveno ništa od islamskih znanosti, čak, kako se meni čini, ni na zemlji ni na nebu, kao što je govorio Ebu Abdurrahman El-Vasiti u knjizi koja je napisana o životopisu Ibn Tejmije, u prvoj poslanicu, u kojoj kaže: „Tako mi Allaha i opet tako mi Allaha i opet tako mi Allaha, doista, vaš imam (Ibn Tejmija) zna sve što je na nebesima i sve što je na zemlji.“ Prema tome, pretjerivanje u vezi s Ibn Tejmijom nedaća je islamskog ummeta danas, i to nedaća sunija prije nego šija ili mu'tezelija. Sunije su opkoljene Ibn Tejmijinim stavovima koji su rašireni u Maroku jer se šire među običnim ljudima. Ja sam, dok sam bio student, bio izuzetno oduševljen Ibn Tejmijom, ali kad sam počeo provjeravati njegove riječi, tako što sam uzimao po pet redova i provjeravao ih, pronašao sam tamo mnogo sujevjerja i prevara. Ne želeći sad ulaziti u temu o Ibn Tejmiji, ističem samo da je on jasni primjer nasibije koji to ne otkriva, tj. ne tvrdi za sebe da je nasibija. I dalje nosi ime sunije, i ne kaže za sebe ni da je mudžessim – onaj ko tvrdi da Bog ima tijelo – ali vjeruje u otjelovljenje (tedžsimu). Naravno, on je vrlo pametan, a oni s malom pameću ne mogu otkriti one s velikom. Lukavstvo Muavije prošlo je kod polovine ummeta, a i lukavstvo Iblisa također kod mnogih. Dakle, obični ljudi ni glupi ljudi ne mogu otkriti ovakvo lukavstvo. Ljudi Imama Alija mogu otkriti tek nakon istraživanja i samo naučno istraživanje može Imamu Aliju dati njegovo pravo. Ja ću vam reći nešto i možda je to tajna koju otkrivam. Ja lično, dok sam bio pod utjecajem Ibn Tejmije, a ovo vam govorim u povjerenju, nisam volio ni Allaha niti Poslanika. Nisam volio ni Allaha ni Njegovog Poslanika sve dok se nisam oslobodio Ibn Tejmijinih misli i zavolio Imama Alija, kad sam automatski osjetio da volim Allaha i Poslanika!

Naravno, ova ljubav je u srcu, a što se tiče praktičnih djela, mi smo tu slabi. Mi smo grešnici, sinovi grešnika, ali ovaj Alijevski duh, koji prožima Nehdžu-l-belagu, čini da spoznaš Allaha. Časni Kur'an je riječitiji od Nehdžu-l-belage, ali Nehdžu-l-belaga je stepenica ka Kur'anu, jer je značenje kur'anskih ajeta iskrivljeno i pretvoreno u tedžsimsko značenje, tj. da Bog ima tijelo i da ima sličnog Sebi. Allaha su predstavili nepravednim zbog vjerovanja u determinizam. Međutim, kada čitaš Nehdžu-l-belagu, ona ti ispravlja ove pojmove, ispravlja ti shvatanje o monoteizmu, o Božijoj pravdi, o ljubavi prema Bogu i prema Poslaniku. Poslanik, s.a.v.a., u Nehdžu-l-belagi nije isti kao Poslanik u Sahihu-l-Buhariju. Uz dužno poštovanje prema Buhariji, on ipak ne predstavlja Poslanika onako kako ga Imam Ali predstavlja u Nehdžu-l-belagi. U Nehdžu-l-belagi Imam Ali se trese kad spominje Poslanika – vidiš ga kako drhti od veličanja Poslanika, dok u zbirkama hadisa upoznaješ Poslanika kao potpuno običnog čovjeka koji ponekad čini nepravdu, katkad psuje, katkad čini razne stvari… Navode se osobine koje mu ne dolikuju, a tajne njegove kuće su sramotno raširene. To nije dozvoljeno. Niko od nas ne voli da mu kuća bude tema uličnih priča, a kako onda to odobravamo za Poslanikovu kuću? Zato osjećam veliko poštovanje prema Nehdžu-l-belagi. Neka braća me pitaju ima li Nehdžu-l-belaga lanac prenosilaca, a ja im odgovaram da Istina opstoji sama po sebi i nema potrebu da joj nešto bude potpora, istinu prepoznaješ. Kada čitaš o tevhidu, o jednoći Boga u govorima Nehdžu-l-belage i kada čitaš upozorenje od ovog svijeta, ti nemaš potrebu da istražuješ lanac prenosilaca. Ovu varku lanaca prenosilaca koju su izmislili ne primjenjuju kada treba. Naprimjer, vidimo da Buharijev učitelj hadisa sam priznaje da laže u prenošenju hadisa, ali je Buharija od njega ipak zabilježio 300 hadisa! Prema tome, nećemo se previše obmanjivati ovom varkom. Mi sunije pridajemo puno važnosti lancu prenosilaca, kao da je to nešto važno. Ne, naši prethodnici im nisu pridavali ovoliko važnosti. Oni su utvrđivali ono što je bilo u skladu s njihovim općim vjerovanjima i odbacivali ono što je suprotno njihovim uvjerenjima, pa makar to bilo iz časnog Kur'ana! Pazi! Pazi! Pogledaj ajet o pravdi, koju je Allah u časnom Kur'anu predstavio većom od stubova islama, a kod nas ne postoji nijedna knjiga o pravdi! A Mi smo Naše poslanike s jasnim dokazima slali, i s njima smo Knjigu slali i Mjerilo. (El-Hadid, 25) Kur'an ovako govori, a mi posredstvom pravde vrijeđamo mu'tezelije – nazivamo ih adlijjama, tj. pristalicama pravde! Zovemo ih imamijama, ebadijama i adlijjama. Dakle, nećemo pogriješiti u vjerodostojnosti nekog hadisa ako postoji lanac prenosilaca… Istina stoji sama po sebi i nema potrebu za potporom, a ono što ima potrebu za potporom, to je slabo i treba mu nešto da ga podupre.

Ovo sam rekao samo zbog zloupotrebe termina, ne da negiram znanost kvalifikacije prenosilaca, znanost hadisa, nego da istaknem da se ne treba u tome pretjerivati do te mjere da se istina ne vidi ako nema lanac prenosilaca.