Argument Božije pravednosti

Argument Božije pravednosti

Kao što smo ukazali, Božija pravda će u skladu s jednim objašnjenjem biti dio Božije mudrosti, a u skladu s drugim objašnjenjem bit će upravo mudrost. Prirodno je da će argument koji je dokazuje biti isti argument kojim se dokazuje Božija mudrost, o čemu smo već ranije pisali, a sada ćemo ponuditi obimnija objašnjenja. Jasno nam je da Uzvišeni Bog posjeduju najveće stepene moći i volje, i sve ono što može biti stvoreno, stvorit će ili neće stvoriti bez padanja pod uticaj bilo kakvih pritisaka i moći koje bi Ga dovele u stanje da mora tako postupiti. Treba znati da On ne čini sve što može, već čini sve što hoće. Također, postalo je očigledno da Njegova volja nije uzaludna ni besmislena, već On želi ono što iziskuju Njegova svojstva savršenosti. Ukoliko Njegova svojstva ne iziskuju neko djelo, nikada ga neće ni učiniti. S obzirom da je Allah apsolutno savršenstvo, Njegova volja se prvenstveno vezuje za aspekt savršenosti i dobra kod stvorenja, te ukoliko za postojanje jednog stvorenja bude neophodno i postojanje zla i nedostatnosti u svijetu, u tom će slučaju aspekt zla u njemu biti poželjan radi većeg dobra. Naime, to malo zlo je neodvojivo od većeg dobra, i radi tog većeg dobra postaje predmetom Božije volje. Dakle, svojstva Božije savršenosti zahtijevaju da Svijet bude stvoren tako da ima najveću mjeru savršenosti i moguće ostvarivog dobra. Time biva dokazano svojstvo Božije mudrosti. Upravo na temelju ovoga, Božija volja odnosi se na stvaranje čovjeka u uvjetima u kojim postoji mogućnost za njegovo postojanje i u kojim će njegovo postojanje biti izvor svekolikog dobra, tako da je jedna od osnovnih prednosti čovjeka to što posjeduje slobodu volje i izbora, a bez ikakve sumnje, posjedovanje slobodne volje i izbora ubraja se u egzistencijalna savršenstva i biće koje ih posjeduje savršenije je od onog bića koje ih ne posjeduje. Ipak, čovjekova slobodna volja iziskuje ujedno i da on može činiti dobra djela i tako se kretati ka konačnom i vječnom savršenstvu, kao što može činiti i loša djela i tako se kretati ka nesreći, gubitku, padu. Svakako, ono što je prvenstveno vezano za Božiju volju jeste put usavršavanja, ali usljed toga što postojanje slobodne volje čovjeka podrazumijeva da se može i propadati – što se dešava u slučaju da se slijede prohtjevi duše i šejtanski poticaji – i takav pad, odabran čovjekovom slobodnom voljom, prirodnim slijedom bit će obuhvaćen Božijom voljom. Zbog činjenice da obaviješten izbor traži ispravno poznavanje puteva dobra i zla, Uzvišeni Bog je čovjeku naredio ono što će biti povod njegovog dobra i njegove koristi, a zabranio mu i odvratio ga od onoga što je povod pada i štete za njega, kako bi na taj način bila osigurana sredstva usavršavajućeg kretanja. S obzirom da su Božiji zakoni propisani zato da bi čovjek mogao stići do njihovih praktičnih rezultata i sa sobom ne nose nikakvu korist za Uzvišenog Boga, otuda Božija mudrost iziskuje da propisi budu usklađeni sa moćima onih kojima su propisani i zahvaljujući toj činjenici obaveze koje nije moguće obaviti ni pokoriti im se jesu besmislene i uzaludne. Ovim slijedom, prvi stepen pravde (u posebnom značenju) podrazumijeva pravednost kada je u pitanju propisivanje obaveza, jer ako bi Uzvišeni Bog propisao obavezu koja je iznad moći i mogućnosti ljudi, oni je ne bi bili u stanju ni izvršiti i takvo šta bilo bi nesuvislo. Isto tako, pravda na razini suđenja među robovima obznanjuje se kada uzmemo u obzir da se suđenje među robovima odvija s ciljem određivanja toga da li pojedinac zavređuje neki oblik kazne ili nagrade. Ukoliko bi suđenje bilo obavljeno suprotno pravdi, to bi podrazumijevalo da se neće postići poželjni cilj. Na kraju, pravda se učvršćuje nagrađivanjem i kažnjavanjem uzevši u obzir krajnji cilj stvaranja. Ukoliko bi Onaj Koji je čovjeka stvorio tako da ubire plodove dobrih i trpi posljedice loših vlastitih djela i postupaka njega nagradio ili kaznio suprotno od onog što njegova djela iziskuju, On ne bi postigao Svoj cilj.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi