Scroll to top
Podijeli

Bitka na Uhudu najvće iskušenje


Autor teksta: Sejjid Džafer Murteda El-'Amili
Izvor: Es-Sahih min sireti-n-nebijji-l-a'zam

9. Juna 2019.

Bitka na Uhudu najvće iskušenje

Predaje koje govore o onima koji su na Uhudu ostali i nisu pobjegli vrlo su različite i navode različite brojeve, od jednog čovjeka do trideset ljudi.

Ono što je najispravnije jeste to da je Ali, a.s., bio jedini koji ostao na Uhudu uz Poslanika, s.a.v.a., a ostali su pobjegli. Na to ukazuju sljedeća svjedočenja:

  1. Kušdži, sunijski učenjak, nakon što spominje da je Ali, a.s., ubio nosioca zastave mnogobožaca, kaže: „…onda je napao Halid ibn Velid sa svojim drugovima na Poslanika, s.a.v.a., pa su ga udarili sabljama, kopljem i kamenjem sve dok nije izgubio svijest. Zatim su ljudi pobjegli od njega, osim Alija. Poslanik, s.a.v.a., kad je došao sebi, pogledao je i rekao: Udalji ih od mene, pa ih je Ali porazio i većina ubijenih mušrika bila je ubijena njegovom rukom.“[1]
  2. Također on kaže: „Pobjeda na Uhudu je bila zbog Alijeve, r.a., strpljivosti.“[2]

Možda će neko reći da ovaj tekst ne znači da su ostali pobjegli, već ukazuje samo na Alijevu veliku borbu i strpljivost.

  1. Preneseno je od Ibn Abbasa da je rekao: „Ali ima četiri osobine: on je prvi među Arapima i nearapima koji je obavio namaz s Poslanikom, s.a.v.a., on je bio nosioc Poslanikove zastave u svakom pohodu, on je taj koji je ostao s njim na dan El-mihras – Uhuda, a svi osim njega su pobjegli i on je taj koji ga je okupao i stavio u kabur.“[3]
  2. Ono što ćemo kasnije navesti potvrđuje da su oni za koje kažu da su ostali, bez ikakve sumnje pobjegli.

Prije nego što nastavimo ovaj dio potrebno je ukratko ukazati na ono se može reći o ostajanju Alija, a.s., u toj situaciji.

 

On je od mene, a ja sam od njega

Potrebno je razmisliti o značenju i biti riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., o Aliju, a.s.: „Doista, on (Ali) je od mene, a ja sam od njega!“ Ovo je slično njegovim riječima: „Husejn je od mene, a ja sam od Husejna.“

Moguće je da to znači da je Zapovjednik vjernih Ali, a.s., od Poslanikovog stabla, dok su ostali ljudi od drugih stabala, a ovo je stablo čiji su korijeni čvrsti, a grane na nebu, zatim da je on, a.s., od Poslanikove građe – krv mu je njegova krv, meso mu je njegovo meso. Zatim da je on, a.s., od Poslanika, s.a.v.a., po ponašanju, vjerovanju, principu, borbi, učtivosti, iskrenosti, predanosti Allahu…, kao što je zapravo Poslanik, s.a.v.a., taj koji je odgojio Alija, podučio ga, obrazovao ga.

S druge strane, Poslanik, s.a.v.a., je također od Alija, a.s., jer je suština postojanja Poslanika, s.a.v.a., u postojanju njegove vjere, principa, misli, vjerovanju, postupanja i stavova, pa ovaj Poslanik je od Alija, jer je Ali taj koji će ga oživjeti kroz oživljavanje njegovih principa, vrlina, odlika, znanja i…

I tako je bilo. Da nije bilo Alija, ne bi opstao islam niti bi se vjera sačuvala.

Čak vidimo da kada jednom neko od njih obavlja namaz za Alijem, a.s., kaže da ga je podsjetio na Poslanikov, s.a.v.a., namaz! Onaj namaz od kojeg nije ostalo ništa osim ezana, a i ezan su izmijenili.

Ovdje je zanimljivo da Poslanik, s.a.v.a., prvo kaže „On je od mene“ isto kao što je rekao „Husejn je od mene“, jer njegovo odgajanje Alija i Husejna je prethodilo oživljavanju njegove vjere. Dakle, Poslanikovo obrazovanje, misli, duhovno stanje, vjera, osobine i ponašanja bit će oživljene od strane Alija i Husejna, kao što je on, s.a.v.a., to ugradio u njih.

Zato je na mjestu da Poslanik, s.a.v.a., kaže: „Ja i ti smo, o Ali, očevi ovog ummeta.“[4]

Isto tako nije isključeno da je Džibril, a.s., učio od Poslanika, s.a.v.a., i Alija, a.s., i zato je rekao: „i ja sam od vas dvojice!“

Upravo ovom odlikom je Imam Ali, a.s., dokazivao na Dan vijećanja[5] i to pokazuje veliki značaj i duboko značenje ove odlike.

 

Nema sablje osim Zulfikara

 Džibrilov povik: „Nema sablje osim Zulfikara…“ također ima duboko značenje, jer je njegov smisao u potpunosti suprotan onome što su činili oni koji su pobjegli i smišljali zavjere, koji su se predomišljali da li da šalju Abdullaha ibn Ubejja kod Ebu Sufjana da posreduje za njih, ili im se neće ništa loše desiti zato što su oni iz Ebu Sufjanovog plemena i njegova su rodbina, ili da se vrate svojoj staroj vjeri, kao što ćemo vidjeti. Ovo sve pokazuje da je ona osoba čija je sablja bila čisto i istinski radi Allaha Zapovjednik vjernih Ali, a.s., jer ne postoji sablja koja se borila isključivo radi Allaha i na Njegovom putu osim Zulfikara.

Ovo je upravo ona sablja za koju je Zapovjednik vjernih u jednom pismu jednom od svojih namjesnika koji se poigravao sa državnom imovinom rekao: „I doista udarit ću te sabljom svojom kojom nikog nisam udario a da taj nije otišao u Džehennem.“[6] jer ona ne ubija nikog osim onog ko je to zaslužio i zbog toga ova sablja ima čast između ostalih sablji da bude u ruci Alija, a.s., koji je Poslanikova, s.a.v.a., duša.

Isto tako su Aliju, a.s., Allah, Njegov Poslanik, s.a.v.a., i borba na Njegovom putu bili draži od njega samog, a veliki broj rana na Uhudu su istinski svjedoci toga.

Što se tiče drugih, njihove duše su im na raznim stepenima bile draže od Allaha, Njegovog Poslanika, s.a.v.a., i borbe na Njegovom putu. Zato su ih, kad bi bili suočeni sa opasnostima koje su im prijetile životu, zaboravljali. Čak su neki namjeravali odustati od vjere kada su govorili: „Vratite se svojoj prvoj vjeri!“ Štaviše, vidimo da je nekima njihova nevjernička familija bila draža od Allaha, Njegovog Poslanika, s.a.v.a., borbe na Njegovom putu i Njegove vjere, pa vidimo da govore: „Predat ćemo se, jer su oni naš narod i sinovi našeg amidže!“[7]

Može se primjetiti da  je općenito većina tih izjava bila od muhadžira. Ali, a.s., je jedini odvažni junak, jer vlada svojom dušom, a ne njegova duša njime. Drugima vlada njihova duša pa ih odvodi u propast.

Moguće je da se ukazuje na ovo što smo spomenuli, a to je činjenica da Svevišnji Allah u ajetima objavljenim o Uhudu naglašava da je postojala volja da se Poslanikovi, s.a.v.a., ashabi stave na iskušenje, da se preispitaju. Potom, On, nek je slavljen, objašnjava nivo njihove veze sa Poslanikom, s.a.v.a., i objelodanjuje im tu istinu da im on nije neka briga, već bi se oni, ako on umre ili bude ubijen, vratili stopama pređešnim!

Ovdje ćemo citirati samo ove ajete:

Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. Sve su to dani koje Mi pobjedom naizmjenice svijetu dajemo, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao svjedoke – a Allah ne voli nevjernike -i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.

Zar mislite da ćete ući u džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?

A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli.

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. (Ali Imran, 140 – 144)

Ukratko: vidimo da oni bježe i ne ostaje niko osim Ali, a.s., Ostavljaju Poslanika, s.a.v.a., izloženog teškoćama i nevoljama, a Ali je jedini koji ostaje i brani Poslanika, s.a.v.a., isto onako kao što se borio na Bedru.

Dokaz za to da im je njihova duša bila glavna briga i da im Poslanik, s.a.v.a., nije predstavljao glavnu brigu je to što poslije više godina vidimo da im Poslanikova, s.a.v.a., smrt nije značila ništa. Čak Ibn Sa’d je prenio od Abdurrahmana ibn Se’ida ibn Jerbu’a da je rekao: „Jednog dana je Ali ibn Ebu Talib došao zavijene glave i potišten, pa mu Ebu Bekr reče: Vidim da si potišten! Ali mu je rekao: Mene se tiče ono što se tebe ne tiče! Pa je Ebu Bekr rekao: Čujte šta govori! Tako vam Allaha, je li mislite da je iko bio tužniji od mene za Poslanikom, s.a.v.a.?“[8]

Ali, a.s., njih nije vidio tužnim za Poslanikom, s.a.v.a., niti brižnim za njegovu stvar, čak ni onda kada je Poslanik preselio na ahiret. Štaviše, on za njih uopće nije predstavljao nešto značajano tako da je Ebu Bekr bio primoran da traži ovo svjedočenje kako bi se izbavio od neugodnosti. Sigurno je on tražio svjedočenje od njemu bliskih ljudi i od istomišljenika.

Štaviše, vidimo da sam Poslanik, s.a.v.a., indirektno daje do znanja ashabima da ga drugi mimo njih više vole nego oni. Preneseno je da je on, s.a.v.a., rekao: „Nakon mene će doći narod od kojeg bi svaki volio žrtvovati svoju porodicu i imetak samo da me vidi!“[9]

Čak vidimo da on, s.a.v.a., daje prednost onima koji će doći poslije njega i nisu ga vidjeli, nad svojim ashabima kao što se to vidi iz više predaja.[10]

Oni koji su pobjegli sa Uhuda

 Jedan od dokaza za tvrdnju da osim Alija, a.s., niko nije ostao, jeste to da su oni čiji ostanak neke predaje nastoje utvrditi, bez ikakve sumnje pobjegli. Tako se primjećuje insistiranje na ostanku Talhe ibn Ubejdullaha, Sa’da ibn Ebu Vekkasa i još nekih. Ovdje ćemo citirati samo tekst šejh Tusija, r.a., gdje kaže: „El-Belhi je spomenuo da su bila trinaesterica onih koji su ostali uz Poslanika, s.a.v.a., na Uhudu i koji nisu pobjegli; pet od muhadžira: Ali, Ebu Bekr, Talha, Abdurrahman ibn ‘Auf i Sa’d ibn Ebu Vekkas, a ostali su bili od ensarija. Nema razilaženja u vezi Alija i Talhe, a u vezi sa ostalim postoje razilaženja.“[11]

U drugom tekstu stoji: „Poslanik, s.a.v.a., je ostao sam sa devetericom; sedam od ensarija i dva od kurejšija.“ Potom je naveo da su sva sedmerica od ensarija poginula.[12]

Uprkos tome mi kažemo da nema sumnje da je jedini Ali, a.s., ostao, a ostali su svi pobjegli, čak i Talha i drugi. Da bismo to objasnili reći ćemo:

 

Bježanje Sa’da

 Neki od dokaza da je Sa’d ibn Ebu Vekkas pobjegao su:

  1. Prethodni dokazi koji govore da osim Alija niko nije ostao.
  2. Prenesno je od Sudejja da je rekao: „Nije ostao niko osim Talhe i Sehl ibn Hunejfa.“[13]

Budući da postoji konsenzus da je Ali, a.s., ostao, možda ga zato on nije spomenuo, jer niko ne sumnja u to.

  1. El-Vakidi: Ostala su samo osmerica. On ih je nabrojao, a među njima nema Sa’d ibn Ebu Vekkasa. Ostali su bježali dok ih je Poslanik dozivao.[14]
  2. Iskafi, Ibn Abbas i drugi su nabrajali one koji su ostali, a među njima nema Sa’da.[15]
  3. Selema ibn Kuhejl kaže: „Niko nije ostao osim Alija i Ebu Dudžana.“[16]
  4. Od samog Sa’da je preneseno da je rekao: „Kad su se ljudi udaljili od Poslanika, s.a.v.a., ja sam se sklonio i rekao (u sebi): Branit ću se, ili ću biti šehid ili ću se izbaviti. (…) pa me Poslanik, s.a.v.a. upitao: ‘Gdje si danas bio Sa’de?’ rekoh: Tamo gdje si vidio!“[17]

 

Bježanje Talhe

 Neki od dokaza njegovog bježanja su:

  1. Dokazi koji govore da su svi osim Alija, a.s., pobjegli.
  2. Izjava Seleme ibn Kuhejla koju smo gore naveli.
  3. Preneseno je: „Stigao je Enes ibn Nadr do Omera ibn Hattaba i Talhe ibn Ubejdullaha u skupinu muhadžira i ensarija koji su bili slomljeni (očajni), pa im je rekao: Šta vas je zadržalo ovdje? Rekli su: Poslanik je ubijen. On im reče: Šta će vam život poslije njega? Ustanite i umrite na istom putu na kojem je Poslanik, s.a.v.a., umro! Potom je on (Enes ibn Nadr) krenuo prema neprijateljima i borio se sve dok nije poginuo.[18]
  4. Sudejj u tumačenju 51. ajeta El-Maide prenosi da su se nakon poraza na Uhudu Talha i Osman bojali da se jevreji i kršćani osmjele protiv njih, pa su tražili da idu u Šam kako bi Osman uzeo sebi zaštitu od svog prijatelja jevreja, a Talha svog prijatelja kršćanina, pa je Poslanik, s.a.v.a., to odbio![19]

 

Ebu Bekrovo bježanje

 Neki od dokaza da je Ebu Bekr pobjegao sa Uhuda su:

  1. Svi prethodni dokazi koji govore da su pobjegli svi osim Alija, a.s., i dokazi o Sa’dovom bježanju osim posljednjeg hadisa o samom Sa’du.
  2. Od Aiše je preneseno da je govorila: „Kad god bi se Ebu Bekr sjetio Uhuda, plakao bi, pa bi govorio: To je Talhin dan!’ Zatim bi ispričao: Ja sam bio prvi koji se vratio Poslaniku na Uhudu, pa sam vidio jednog čovjeka koji se borio uz Poslanika, s.a.v.a., pa rekoh: Budi Talha! Gdje sam ja propustio nek neko iz mog plemena uspije!“[20]

Po jednom drugom tekstu od Aiše o njenom ocu: Kada su se ljudi udaljili od Poslanika, s.a.v.a., na Uhudu, ja sam bio prvi koji mu se vratio, pa sam ga vidio izdaleka. Odjednom me neko mi iza leđa poput ptice uhvatio za vrat i išao je ka Poslaniku, kad ono Ebu Ubejda. Hakim kaže da je hadis vjerodostojan.[21]

Međutim, Ebu Bekr, nije uspio postići ono što je želio, jer i Talha je bio pobjegao kao i on sam, ali se on vratio Poslaniku, s.a.v.a., prije njega!

Također ne bismo se mogli se složiti s Ebu Bekrom u njegovoj pristrasnosti plemenskoj pripadnosti koja je vladala njegovim umom, mislima i dušom, čak u tim teškim i opasnim trenucima kada priželjkuje da taj bude neko iz njegovog plemena.

  1. Usama ibn Munkiz je rekao: „Kada je Omer ibn Hattab uredio deftere za uplate, Talha je doveo jednu skupinu ljudi iz Beni Temima (Ebu Bekrovo i Talhino pleme) da se za njih odredi udio. Jedan čovjek od ensarija je doveo jednog blijednog bolesnog dječaka. Omer je upitao za njega, pa mu je rečeno da je on Bara ibn Enes ibn Nadr. Za njega je odredio četiri hiljade dirhema, a za Talhinog pratioca šest stotina. Talha se pobunio, a Omer mu je odgovorio: „Ja sam vidio oca ovog dječaka koji je došao na dan Uhuda, dok smo ja i Ebu Bekr pričali da je Poslanik ubijen, pa nam je on rekao: O Ebu Bekre i o Omere, što vas vidim da sjedete?! Ako je Poslanik ubijen, pa Allah je Živi Koji neće umrjeti…“[22]
  2. Zejd ibn Vehb je upitao Abdullaha ibn Mesuda: „Gdje su bili Ebu Bekr i Omer?“ Odgovorio je: „Bili su među onima koji su pobjegli!“[23]
  3. Šejh Muzaffer, r.a., otprilike ovako kaže: kako se može zamisliti da je Ebu Bekr ostao u tom strašnom danu i rasplamsanoj žestokoj borbi u kojoj ni sam Poslanik, s.a.v.a., nije ostao zaštićen i očuvan, a da ne govorimo o Aliju, a.s., a da u tim uvjetima u kojim je on bio nije nikog ni ubio niti je sam zadobio i jednu ranu! Kako to možemo zamisliti? Kako je on ostao nedirnut, a ostao je da brani Poslanika, s.a.v.a., od svih tih sablji, kopalja i kamenja? Naročito što njegovi sljedbenici tvrde da je on bio kod Kurejšija tražen koliko i sam Poslanik, čak da su uložili za njegovo ubijanje isto koliko su uložili za ubijanje samog Poslanika, s.a.v.a.! Kako da oni toliko oplakuju Talhin prst, a ne oplakuju nijednu Ebu Bekrovu ranu?[24]
  4. Muslim je prenio: „Poslanik, s.a.v.a., je sam ostao sa sedmericom od ensarija i dvojicom od muhadžira.“[25]

Šejh Muzaffer je rekao: „Jedan od dvojice je Ali, a drugi nije Ebu Bekr, jer ne postoji nikakva predaja niti je iko tvrdio da je on ostao, a Sa’d i Talha su pobjegli.“[26]

Ali u knjizi Sehhi-s-sehaba je rečeno: „Ensarije koje su ostali su sve jedan za drugim poginuli.“[27]

Međutim, u drugoj predaji stoji: „Njih je bilo sedmero od enasrija i jedan od Kurejšija.“ Ovu predaju ćemo navesti kada budemo govorili o tome da niko od muhadžira osim Alija nije ostao.

  1. Iskafi u odgovoru Džahizu je rekao: „Što se tiče Ebu Bekrovog ostajanja na dan Uhuda, pa većina historičara i pisaca sire to negiraju.“[28]
  2. Prenijeli su vjerodostojnim lancem od Ibn Abbasa o ajetu: i savetuj se s njima,[29] da je rekao: „Odnosi se na Ebu Bekra i Omera.“[30]

Fehrudin Er-Razi je rekao: „Ja imam jednu primijedbu, jer oni sa kojima je Allah Svom Poslaniku naredio savjetovanje su isti oni za koje je naredio Svom Poslaniku, s.a.v.a., praštanje i traženje oprosta, a to su oni koji su pobjegli na Uhudu! Pa pretpostavimo da je Omer bio od onih koji su pobjegli i obuhvaćen je ajetom, ali Ebu Bekr nije bio od takvih, pa kako će biti obuhvaćen ajetom?!“[31]

Šejh Muzaffer je na to ovako odgovorio: „Ova primijedba zavisi od pretpostavke ostajanja Ebu Bekra, a to nije istina. Pored toga, iz ajeta se razumije da je naredba o savjetovanju radi pridobivanja njih, kao što se to vidi u mnogim njihovim predajama i isto je i po pitanju naredbe o praštanju njima i traženju oprosta za njih.“[32]

 

Omerovo bježanje

 Neki od dokaza za to su:

  1. Svi dokazi koji govore da osim Alija, a.s., niko nije ostao.
  2. Ono što smo naveli u vezi bježanja Talhe i ono što je bilo između njih i Enesa ibn Nadra.
  3. Predaja koju smo citirali o bježanju Ebu Bekra i određivanju novčana sredstva za sina Enesa ibn Nadra od strane Omera.

Također izjava Ibn Mesuda o Ebu Bekru i Omeru. Također i ono što je šejh Muzaffer govorio da kako Ebu Bekr nije primio nijednu ranu, a to važi i za Omera. Također ono što je Muslim zabilježio, pa Er-Razi kritikovao, a Muzaffer je odgovorio.

  1. Ono što je navedeno o bježanju Sa’da.

Preneseno je od Kuleba da je rekao: Omer nam je održao govor, pa je proučio na minberu ajete sure Ali Imran i rekao: Ova sura je uhudska sura! Potom je rekao: Mi smo se razišli od Poslanika, s.a.v.a., pa sam se ja popeo na brda. Potom sam čuo nekog Jevreja kako govori: Muhammed je ubijen! Pa sam rekao: Ako čujem ikog da govori da je Muhammed ubijen, odsjeći ću mu glavu. Kada sam pogledao vidio sam Poslanika, a ljudi su se vraćali prema njemu. Tad je spušten ajet: Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. (Ali Imran, 144)[33]

U drugom tekstu stoji: „Na Uhudu smo ih porazili. Pa sam pobjegao i popeo sam se na brdo i vidio sam sebe da skačem poput koze!“[34]

El-Vakidi je ovako zabilježio: „Omer je govorio: Kada je šejtan vikao: Muhammed je ubijen, rekao sam: popet ću se na brdo, kao da sam koza!“[35]

Ovdje stvarno ne znamo otkud taj prokleti Jevrej od kojeg Omer prenosi povik: Muhammed je ubijen, a Poslanik, s.a.v.a., je bio odbio zabranio da Jevreji učestvuju u ovom ratu, kao što je odbio i u ostalim ratovima? I ne znamo kako ćemo tumačiti Omerovu prijetnju ovom Jevreju, a on sam je pobjegao od Poslanika, s.a.v.a., i predao ga neprijateljima. Gdje je njegova revnost u odbrani Poslanika, s.a.v.a., protiv mušrika? Zašto nije ubio nijednog, čak ni u toku deset godina u desetine pohoda i sukoba u kojima je učestvovao? To je zbilja čudno!

  1. Ibn Ebu-l-Hadid kaže: „El-Vakidi je rekao: ‘Kada je Iblis vikao: Muhammed je ubijen, ljudi su se razišli…’ i od onih koji su pobjegli bili su Omer i Osman.’“[36]

Međutim, danas je u El-Vakidijevoj štampanoj knjizi El-Megazi izbrisano Omerovo ime, a samo urednik je u fusnoti napomenuo da u nekim verzijama El-Megazija postoji i Omerovo ime.[37]

Nek se provjeri, a mi smo navikli na njihova iskrivljenja i izmjene.

  1. El-Vakidi, nakon što spominje Omerovo protivljenje Poslaniku, s.a.v.a., na Hudejbiji, prenosi o Poslaniku, s.a.v.a.: „Zatim se on, s.a.v.a., okrenuo prema Omeru i rekao: Jeste li zaboravili dan Uhuda, kad ste bježali i niste se osvrtali ni na koga, a ja sam pozivao za vama?“[38]
  2. Ono što ćemo uskoro navesti je da Halid nije ubio Omera kada je Omer pobjegao.
  3. Neka žena je došla Omeru za vrijeme njegovog hilafeta i tražila od njega jednu od haljinki koja je bila kod njega, a s njom je došla i njegova kćerka. On je dao toj ženi, a odbio je svoju kećrku. Kad su ga za to upitali, on je objasnio: Otac te žene je ostao uz Poslanika na Uhudu, a otac ove druge (njegove kćerke) je pobjegao i nije ostao![39]
  4. Omer je sam priznao da se bojao Alija kada je ganjao one koji su pobjegli govoreći: „Nek se ocrne, unakaze i izobliče vaša lica. Gdje biježite? Ka Vatri?“ I govorio je: „Dali ste zavjet, a onda ste ga pregazili? Tako mi Allaha, vi ste zaslužniji za ubistvo od onih koje ja ubijam.“[40]

Džahiz je također priznao je da je Omer pobjegao![41]

  1. U svakom slučaju, Omerovo bježanje s bojnog polja na Uhudu, Hunejnu i Hajberu je poznato i učenjaci to smatraju njegovim ozbilnjim nedostatakom, jer bježanje s bojnog polja je od velikih grijeha koje prizivaju Božiju kaznu. Ibn Ebu-l-Hadid nije mogao na ovo odgovoriti, već je to priznao i samo se zadovoljio riječima: „A što se tiče bježanja s bojnog polja, pa on nije bježao osim držeći do neke skupine, a Allah je to izuzeo i zbog toga je izašao iz grijeha!“[42]

Ali mu je promakla činjenica da se bježanje na Uhudu ne može tako opravdati jer nije postojala nijedna skupina osim sam Poslanik, s.a.v.a., a njega su ostavili i pobjegli i zato što ih je Allah korio zbog ovog bježanja i objasnio je da ih je šejtan naveo na to, potom im je On oprostio. Da nije bježanje bilo grijeh ne bi trebalo praštanje.

Uvaženi allame Tabatabi, r.a., je objasnio u svom tefsiru da praštanje u ovom slučaju je u najširijem značenju koje obuhvata i licemjere.[43]

U ovom slučaju, naravno, bilo je potrebno praštanje, jer je bježanje bilo prvi put, a doći će vrijeme u kojem će islam susresti sa većim opasnostim iznutra i s vana, a nisu postojale mogućnosti za suprotstavljanje tim opasnostima i posljedicama kažnjavanja onih koji su pobjegli. Na kraju je zanimljivo vidjeti Er-Razijevo opravdanje za Omerovo bježanja na Uhudu: „Od onih koji su pobjegli bio je Omer, ali on nije bio od prvih koji su pobjegli i nije ni daleko otišao, već se popeo na brdo sve dok se i Poslanik, s.a.v.a., nije popeo na brdo!“[44] Mašallah! Kolika izdržljivost!, ali ne na bojnom polju, već na brdu! I još ne razumijemo kakva je razlika između onog koji je prvi pobjegao ili drugi ili posljednji! I kakva je razlika između onog koji je daleko pobjegao ili nije daleko pobjegao!

 

Zubejrovo bježanje

 Nakon svega što smo naveli nema potrebe za dokazivanjem Zubejrovog bježanja na Uhudu, obzirom da smo vidjeli da osim Zapovjednika vjernih, Imama Alija, a.s., ili njega i Ebu Dudžane, niko nije ostao. Naravno, postoje pokušaji da Zubejra prikažu kao junaka islama, čovjeka rata koji nema premca. Čak vidimo da ga Omer ibn Hattab smatra jednakim sa hiljadu konjanika!

Zubejrov sin Mus’ab je najhrabriji konjanik, a Ali je najhrabriji pješadinac. Čak oni tvrde da je on sam osvojio Afrikiju (sjevernu Afriku)[45], iako nema sumnja da je Afrikija osvojena za vrijeme Osmana 27. ili 28. godine po hidžri rukom Abdullaha ibn Sa’da ibn Ebu Serha.[46]

Znamo da je cilj stvaranje zamjenske ličnosti ili ličnosti koja će biti naspram Alija, a.s., koji je bio najhrabriji čovjek nakon svog amidžića Muhammeda, s.a.v.a. Međutim, Allah će sigurno upotpuniti Svoju svjetlost i poništiti vraku izdajnika istine i historije.

 

Osmanovo bježanje

 Što se tiče Osmana, niko nije osporio njegovo bježanje na Uhudu. To je predmet saglasnosti historičara i njega su zbog tog prozivali. On se vratio nakon tri dana, pa mu je Poslanik, s.a.v.a., rekao: „Jako ste daleko otišli!“[47]

Od Ibn Abbasa je preneseno da je ajet: One među vama koji su uzmakli na dan kad su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer – Allah prašta i blag je. (Ali Imran, 155) objavljen o Osmanu![48]

U nekim predajama stoji da je Talha htio preći u kršćanstvo, a Osman u judaizam![49]

 

Od muhadžira niko nije ostao osim Alija

 Već smo spomenuli da su Ebu Bekr, Sa’d, Omer, Osman, Talha i Zubejr svi od muhadžira. Jedna predaja govori da niko nije ostao od muhadžira osim jednog čovjeka i od ensarija sedmerica koja su svi do jednog poginuli. Nema sumnja da je taj jedini muhadžir bio Ali, a.s., zbog konsenzusa.

Tekst ove predaje je zabilježio Ahmed od Enesa: „Kad su mušrici umorili Poslanika, s.a.v.a., na Uhudu, a on je bio sa sedmericom od ensarija i jednim čovjekom iz Kurejša. Rekao je: Ko će ih udaljiti od mene da bude moj drug u džennetu? Došao je jedan od ensarija, pa se borio sve dok nije poginuo. Pa kada su ga ponovo iscrpili, rekao je: Ko će ih udaljiti od mene da bude moj drug u džennetu? Odazvao mu se drugi čovjek od ensarija i tako sve dok nisu poginula sva sedmerica. Poslanik, s.a.v.a., je tada rekao: „Naši drugovi nisu prema nama pravedno postupili!“[50]

 

Tajna razilaženja po pitanju onih koji su ostali

 Možemo ovako razumjeti stvar: da povratak muslimana u borbu nakon bježanja se nije desio odjednom, već pojedinačno, pa prvi koji se vratio vidio je Alija uz Poslanika, s.a.v.a., potom je stigao drugi pa je vidio Alija i npr. Ebu Duždanu uz Poslanika, s.a.v.a., pa treći stigao i vidio npr. petericu i tako. Svaki je prenio ono što je vidio, pa je čak broj kod nekih prenosioca stigao do trideset ljudi. Također, moguće je da su se neki primjeri hrabrosti i borbenosti koji su preneseni o nekima od ashaba desili nakon povratka na bojno polje.

[1] Šerhu-t-tedžrid, str. 486; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 357.

[2] Nuru-l-ebsar, str. 87; El-Iršad, str. 51 i 52; Biharu-l-envar, sv. 20, str. 69, 86, 87 i 113; El-Ihtidžadž, sv. 1, str. 199 i 200.

[3] El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, sv. 3, str. 111; Menakibu-l-Harazmi, str. 21 i 22; i vidi: El-Iršad, str. 48 i Tejsiru-l-metalib, str. 49.

[4] Vidi: Dirasat ve buhus fi-t-tarihi-l-islami, sv. 2, El-hubbu fi-t-tešri’i-l-islami.

[5] Biharu-l-envar, sv. 2, str. 69; El-Hisal, sv. 2, str. 121 i 124.

[6] Nehdžu-l-belaga, Muhammed Abduhu, sv. 3, str. 74, pismo 41.

[7] Es-Siretu-n-nebevijja, Zejni Dehlan, izdata na margini Es-Siretu-l-halebijje, sv. 2, str. 33; Es-Siretu-l-halebijja, sv. 2, str. 227; El-Megazi, sv. 1, str. 280. I vidi: Biharu-l-envar, sv. 2, str. 27.

[8] Hajatu-s-sahaba, sv. 2, str. 84; Kenzu-l-ummal, sv. 7, str. 159.

[9] Medžme’u-z-zevaid, sv. 10, str. 66, prenoseći od El-Bezzara; Hajatu-s-sahaba, sv. 2, str. 417.

[10] Medžme’u-z-zevaid, sv. 10, str. 66 i 67 od Ebu Ja’la, El-Bezzara i Ahmeda; Hajatu-s-sahaba, sv. 2, str. 416 i 417.

[11] Et-Tibjan, sv. 3, str. 25.

[12] Tefsiru-l-kur’ani-l-‘azim, sv. 1, str. 412, prenosi od Ahmeda i vidi: Delailu-n-nubuvva, El-Bejheki.

[13] Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 201; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 356.

[14] El-Megazi, sv. 1, str. …, prenosi Šerhu nehdži-l-belaga; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 356.

[15] Vidi: Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 13, str. 293 i kraj El-Usmanijja, str. 239.

[16] Ibid.

[17] El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, sv. 3, str. 26; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 356.

[18] Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 199; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 156; Es-Sikat, Ibn Hibban, sv. 1, str. 228; Es-Siretu-n-nebevijja, Ibn Kesir, sv. 3, str. 68; Tarihu-l-hamis, sv. 1, str. 434; Siretu Ibn Hišam, sv. 3, str. 88; Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 81; Kamusu-r-ridžal, sv. 2, str. 125; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 356. Vidi: El-Bidajetu ve-n-nihaja, sv. 4, str. 34; Hajatu-s-sahaba, sv. 1, str. 531; ali u El-Megazi, sv. 1, str. 280 i Šerhu nehdži-l-balaga, sv. 14, str. 286, ograničili na Omera; Tefsiru-l-kur’ani-l-‘azim, sv. 1, str. 314; Es-Siretu-n-nebevijja, Ibn Ishak, str. 330; El-Agani, sv. 14, str. 19.

[19] Nehdžu-l-hakk, str. 306 i 307; Tefsiru-l-Hazin, sv. 1, str. 471; Tefsiru Ibn Kesir, sv. 2, str. 68, ali bez spominjanja imena.

[20] Minhatu-l-ma’bud fi tehzibi Musnedi-t-Tajalisi, sv. 2, str. 99; Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 3, str. 155; Es-Siretu-n-nebevijja, Ibn Kesir, sv. 3, str. 58; Tarihu-l-hamis, sv. 1, str. 431; El-Bidajetu ve-n-nihaja, sv. 4, str. 29; Kenzu-l-ummal, sv. 10, str. 268 i 269, prenosi od Tajalisija, Ibn Sa’da, Ibnu-s-Sunija, Eš-Šašija, El-Bezzara, Ed-Darkutnija, Ebu Nu’ejma, Et-Taberanija, Ibn ‘Asakira, Ed-Dijaa i u uvodu Kenzu-l-ummala autor naglasio da je vjerodostojno ono što prenosi od ovih ljudi; Hajatu-s-sahab, sv. 1, str. 272, prenosi od Ibn Sa’da i Kenzu-l-ummala; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 359.

[21] El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, sv. 3, str. 27; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 359, prenosi od El-Mustedreka; Medžme’u-z-zevaid, sv. 10, str. 66, prenosi od El-Bezzara.

[22] Lubabu-l-adab, str. 179. Vidi: Hajatu Muhammed, Muhammed Hasanein Hejkel, str. 265.

[23] El-Iršad, str. 50; Biharu-l-envar, sv. 20, str. 84.

[24] Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 360.

[25] Sahihu Muslim, sv. 5, str. 178, o bici na Huhudu; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 359; Tarihu-l-hamis, sv. 1, str. 346, prenosi iz Sehhu-s-sehaba.

[26] Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 359.

[27] Tarihu-l-hamis, sv. 1, str. 436.

[28] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 13, str. 293 i vidi kraj El-Usmanijja, str. 339.

[29] Ali Imarn, 159.

[30] El-Mustedreku ‘ala-s-sahihajn, sv. 3, str. 70; Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 90, prenosi od Hakima, Bejhekija, i Ibnu-l-Kelbija; Et-Tefsiru-l-kebir, Er-Razi, sv. 9, str. 67, prenosi od El-Vahidija; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 359.

[31] Et-Tefsiru-l-kebir, Er-Razi, sv. 9, str. 67.

[32] Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 359.

[33] Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 80; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 358; Kenzu-l-ummal, sv. 2, str. 242; Hajatu-s-sahab, sv. 3, str. 497, prenosi iz Kenzu-l-ummala; Fethu-l-kadir, sv. 1, str. 388.

[34] Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 88; Kenzu-l-ummal, sv. 2, str. 242; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 358; Hajatu-s-sahab, sv. 3, str. 497; Džami’u-l-bejan, sv. 4, str. 95; Et-Tibjan, sv. 3, str. 25.

[35] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 15, str. 22.

[36] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 15, str. 22; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 358. I vidi: Garaibu-l-kur’an, na margini Džami’u-l-bejan, sv. 4, str. 113.

[37] El-Megazi, sv. 1, str. 277.

[38] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 15, str. 24; Delailu-s-sidk, sv. 2, str. 358; El-Megazi, sv. 1, str. 609.

[39] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 15, str. 22.

[40] Biharu-l-envar, sv. 20, str. 53; Tefsiru-l-Kumi, sv. 1, str. 114 i 115.

[41] El-‘Usmanijja, str. 169.

[42] Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 12, str. 179 i 180.

[43] El-Mizan fi tefsiri-l-kur’an, sv. 4, str. 51.

[44] Et-Tefsiru-l-kebir, sv. 9, str. 51.

[45] Lubabu-l-adab, str. 173 – 175.

[46] Vidi: Tarihu-t-taberi i Futuhu-l-buldan.

[47] Tefsiru-l-menar, sv. 4, str. 191; El-Džami’ li ahkami-l-kur’an, sv. 4, str. 244; Fethu-l-kadir, sv. 1, str. 392; Tefsiru-l-kur’ani-l-‘azim, sv. 1, str. 141; Et-Tibjan, sv. 3, str. 26; Tarihu-t-Taberi, sv. 2, str. 203; El-Iršad, str. 50; Biharu-l-envar, sv. 20, str. 84; El-Bidajetu ve-n-nihaja, sv. 4, str. 28; Šerhu nehdži-l-belaga, sv. 15, str. 21; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 158; Es-Siretu-l-halebijja, sv. 2, str. 227; Es-Siretu-n-nebevijja, Ibn Kesir, sv. 3, str. 55; Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 88 i 89; Džami’u-l-bejan, sv. 4, str. 96; …

[48] Ed-Durru-l-mensur, sv. 2, str. 88; Fethu-l-kadir, sv. 1, str. 392.

[49] Kamusu-r-ridžal, sv. 5, str. 169.

[50] El-Bidajetu ve-n-nihaja, sv. 4, str. 26; Hajatu-s-sahaba, sv. 1, str. 533.

Povezani članci