Čovjek je slobodno biće

Čovjek je slobodno biće

U principu, samoizgradnja, moralno očišćenje i oplemenjivanje će biti moguće onda kada čovjek bude vjerovao u svoju sposobnost postizanja savršenstva i moralnih vrijednosti, ali ukoliko bude mislio da su njegovi napori uzaludni i da ne utiču na njegovo usavršavanje i promjenu njegove sudbine, neće ostati mjesta za njegovo pročišćenje i oplemenjivanje. Jer ukoliko čovjek bude prisiljen u svojim poslovima i ne bude posjedovao slobodu odabira u građenju svoje sudbine, onda naredbe i zabrane, trebaš ovako raditi i ne smiješ onako raditi,  iznošenje onog što treba a što ne treba činiti, za njega neće imati smisla.

Svi sistemi moralnih vrijednosti su slobodu odabira čovjeka, kao jedno načelo, ili eksplicitno prihvatili ili se prihvatanje ovog načela u njima podrazumjeva, iako mu simpatizeri tog sistema ne pridavali pažnju. Prirodno, ova činjenica će u sistemu moralnih vrijednosti islama ili islamskom ćudoređu, također biti uzeta kao jedno od glavnih načela.

Prema tome, kada se proučavaju osnovi islamskog ćudoređa i predstavljaju njegova glavna načela, načelo slobode odabira čovjeka, stavljamo na prvo mjesto.

Osim toga pažnja ka navedenom načelu sa stanovišta odgoja također ima veliki značaj; jer, ukoliko u čovjeku bude postojao jedan oblik prisile, te on postane uvjeren da nije slobodan u svom  djelovanju i da je osuđen na vanjske prisilne faktore, prirodno je da će izgubiti elan u svojim naporima i da će osjećaj odgovornosti kod njega nestati.

Obično ljudi koji su lijeni i koji ne žele da se izlažu naporu, da djeluju i da se bore sa sobom ili vanjskim neprijateljem, na neki način postaju naklonjeni determinizmu. Pa ako budu upitani: Zašto ne radite na sebi i svom pročišćenju? U odgovoru svoje ponašanje nastoje pripisati nakom  faktoru prisile. Neko će naprimjer reći: Ovo je nasljedno; moj otac je bio takav i ja sam zato postao takav. Ili kaže: Sredina me tako odgojila, ja nisam kriv, ili ako se radi o vjerniku držat će se filozofije i misticizma i reći: Sve je u božjim rukama i mi nismo nikakav faktor, ili se izgovara sudbinom i predodređenjem i kaže: Htjeli mi ili ne, radili ili ne, ono što treba da se desi to će se desiti, i drugi izgovori slični ovima. U stvari, psihički korijen ovih odgovora leži u ljenosti i čovjekovoj težnji ka udobnosti. Iako u nekim slučajevima čak govore i istinu, međutim iz nje izvode neistinite zaključke.

Kur'an bez negiranja utjecaja navedenih faktora ili negiranja božanskog djelovanja odgovornost čovjekova djela stavlja na njega samoga; smatra da zbiljsko djelovanje i neovisan uticaj pripada jedino Bogu, međutim ovo nikada ne znači oduzimanja uticaja bliskih aktera i uzroka. U ovom svijetu također postoje i faktori poput nasljednih osobina, sredine, majčinog mlijeka, hrane i … koji utiču na čovjekova djela. Ali islamski pogled se, i pored priznavanja uticaja svih navedenih faktora, puno oslanja i naglašava slobodu odabira samog čovjeka kao najvažnijeg od njih, znači ovi faktori nisu potpuni uzrok djela i samo se ubrajaju u njegove neophodnosti. Između svega ovoga ono što određuje djelo i što ga privodi kraju jeste čovjekova volja i stoga u kolikoj god mjeri čovjek bude slobodan da bira i bude imao volju u istoj toj mjeri je i odgovoran. Gore navedeni faktori čovjeku nikada ne oduzimaju slobodu izbora te se ne mogu smatrati izgovorom za činjenje grijeha i čovjekovo devijantno ponašanje; jer, ni u kojem od gore spomenutih uslova ne postoji prisila i čovjek je slobodan. Posvećivanje pažnje ovoj činjenici čovjeka lišava izgovora, u njemu oživljava osjećaj odgovornosti i čini ga aktivnim trudbenikom/radnikom, a i sa stanovišta odgoja ima veliki značaj. Svjetonazori i ideologije, koji u umovima svojih sljedbenika gaje tendenciju ka determinizmu i vjerovanju u prisilu, odgajaju ravnodušne, neodgovorne, samovoljne, samozadovoljene i ljude sklone izgovorima, ljude koji ne samo da uvijek čine grijehe i pogreške, već konstantno nastoje da svoje grijehe i pogreške stave na teret drugima ili ih pripišu drugim faktorima kako što su: sredina, historija, društvo i slično.

Iz navedenog možemo zaključiti da u proučavanju islamskog ćudoređa više od svega drugoga treba da se oslonimo na čovjekovu slobodu odabira i da u razumijevanju islamskih učenja: monoteizma, sudbine i predodređenja i drugih učenja, u kojima nemarnost može biti štetna i devijantna, budemo potpuno oprezni. Budimo oprezni i pazimo da kolebljivost, lijenost i praktične devijacije ne bi postale uzrok našeg krivog razumijevanja i razmišljanja, te izgovor za izbjegavanje društvenih odgovornosti i dužnosti. Obratimo pažnju i na to da je čovjekova sloboda odabiru od najočitijih moralnih načela islama i najčvršćih islamskih učenja i vjerovanja, i da sličnosti učenja i nejasnoće drugih uvjerenja, prije nego postanu razlogom naše sumnje u ovo čvrsto i definitivno načelo, ispravimo pomoću tog istog jasnog načela; jer čitav Kur'an svjedoči da mu je predmet čovjek kao slobodno biće, i  da se prema njemu odnosi kao odgovornom biću.