Čovjek ima krajnji cilj

Čovjek ima krajnji cilj

Prihvatanjem načela Čovjek je slobodan činilac i  toga da može jednom djelu i poslu da prednost nad drugim, kao zaključak izvodimo drugo načelo, a to je da Čovjek ima cilj; jer čovjek koji ima slobodu odabira u obzir uzima jedan cilj i svoje slobodno odabrane aktivnosti obavlja radi postizanja tog cilja. Cilj na koji se ovdje misli nazivaju illet-e gaji to jest finalni ili krajnji uzrok, a koji, između četiri uzroka u nastajanju posljedice, ima osnovnu ulogu. Može se reći: finalni uzrok svakog posla je onaj cilj koji razuman akter, to jest činilac, uzima u obzir i koji je njegov motiv za obavljanju posla.  Moguće je da taj posao ima i druge posljedice i ciljeve, ali ih, pošto nisu predmet pažnje aktera i njegov motiv za obavljanje te  radnje, ne možemo nazvati finalnim ili krajnjim uzrokom. Prema tome, posao koji vršimo sam po sebi nije predmet naše pažnje, već je taj posao uvod za jedan rezultat koji je bio predmet naše pažnje i od kojega imamo korist, a njega nazivaju ciljem ili finalnim uzrokom.

Sada trebamo reći: ponekad cilj koji imamo u nekom poslu može sam da bude uvod za nešto drugo, a taj drugi cilj sam po sebi bude uvod za postizanje trećeg cilja i …, ali u konačnici postoji jedna finalna i krajnja tačka prema kojoj će u obavljanju tog posla biti usmjerena naša pažnja, pa bila čak i u  slabom, podsvjesnom i polusvjesnom obliku ona će konačno biti usmjerena u pravcu te tačke, a nju nazivamo krajnjim ili konačnim ciljem. Naprimjer, radnik koji traži posao ima za cilj naplaćivanje svoga rada, to jest platu; ali obično plata nije njegov krajnji cilj i platu uzima kako bi nabavio hranu, a kako je hrana sama po sebi za jelo, jede se u cilju zasićenja, odnosno zadovoljenja potrebe za hranom. Ponekad se spomenuti trud ovdje završava, i gore spomenuta osoba više ne slijedi taj cilj, u ovom slučaju će sitost biti finalni ili krajnji cilj te osobe i ta osoba će biti jasan primjer riječi Uzvišenog Boga koji kaže:

يَأكُلُونَ كَما تَأْكُلُ اْلاَنْعامُ وَالنّارُ مَثْوى لَهُم

…I jedu kao što stoka jede – njihovo će prebivalište vatra biti![1]

Međutim, krajnji cilj veliki ljudi, ljudi koji imaju uzvišene ambicije, nije zasićenje stomaka; već iza sitosti stomaka traže veće ciljeve; a posebni božji robovi, vjernici i bogobojazni, se hrane kako bi pronašli snagu za obožavanje Boga i služenje božjim stvorenjima. Za takve ljude zasićenje nije krajnji cilj; već uvod za postizanje jednog velikog cilja koji imaju u vidu.

Prema tome, čovjek nužno slijedi jedan krajnji cilj, pa šta god da taj cilj jeste. Poslovi koje obavlja će biti usmjereni ka postizanja tog cilja, iako je moguće da ono što je za jednu osobu finalni cilj za drugu to ne bude i da ga iskoristi kao uvod za postizanje nekog drugog cilja. Međutim, prirodno je da se i kretanje i napori druge osobe završe na jednom mjestu i nužno će imati jedan ili eventualno više finalnih, odnosno krajnjih ciljeva.

Iz gore rečenog zaključujemo da svaki čovjek nužno ima jedan ili više finalnih ciljeva i trudi se da ga postigne. Ova činjenica se na polju ćudoređa, isto tako, predstavlja kao jedno načelo, jer pročišćenje duše i moralno oplemenjivanje  se također nalaze među čovjekovim slobodnim djelima i obavljaju se u cilju postizanja krajnjeg cilja i onog što u biti i jeste cilj. Prema tome drugo načelo od načela islamskog ćudoređa kaže: Čovjek ima krajnji cilj.

Cilj sa gledišta Kur'ana

Svi sistemi moralnih vrijednosti su zajedničkog uvjerenja da trebaju imati jedan krajnji cilj, ali se razlikuju u određivanju njegovog konkretnog primjera. Do one mjere u kojoj se tiče svih sistema morala, a i Kur'an o tome generalno govori, može se reći: Ovaj krajnji cilj je ono što je u svojoj prirodi za čovjek poželjno, i to tumačimo kao sreću, spasenje, pobjedu, uspjeh i tome slično, a pošto je njegova poželjnost suštinska, to jest u biti je poželjno, ne može se dovoditi u pitanje niti se njegova uzročnost može pridati nečemu drugom niti obrazložiti u okrilju poželjnosti drugog cilja. Radnika koji radi možemo upitati: Zašto radiš? On će odgovoriti: Da bi dobio novac. Ili ga upitati: Zašto uzimaš novac? On će naprimjer odgovoriti: Da bi kupio hranu. Ili ga upitati: Zašto kupuješ hranu? Da bih jeo, zasitio se i uživao. Ali ovdje ga više ne možemo pitati Zašto želiš da uživaš? Jer uživanje je samo po sebi čovjekov cilj i želja, i ne samo čovjeka već svako živo biće traži svoj užitak, a čovjek ovu zbilju percepira prisutnim i intuitivnim znanjem. Niko ne može biti kritikovan zbog toga što želi svoj užitak i sreću jer to je jedna urođena i prinudna zbilja koja izlazi iz kruga čovjekovog slobodnog odabira, i u principu njegova bit je takva i Bog ga je takvog stvorio i upravo zbog ove karakteristike ulazi u domen ćudoređa.

Proučavajući Kur'an susrećemo se sa ovom stavkom da je on ljude, kako bi ih privolio na  činjenje dobra, oplemenjivanje morala i pročišćenje duše, obradovao i da ih podstiče da će usljed pročišćenja i oplemenjivanja biti spašeni, ali nikada ne podstiče na sam spas i izbavljenje, niti ih čak direktno naređuje. Iako u Kur'anu ne nailazimo na eksplicitan izraz u vezi krajnjeg cilja, naprimjer da kaže: Čovjek ima jedan poželjan cilj i htio ne htio on ga slijedi, ali s obzirom na analizu koja je ranije učinjena na ovom polju, rekli smo: Obavljanje svakog posla spominjući drugi posao kao njegov cilj se može smatrati uzrokom, a onaj drugi posao se može opravdati spominjanjem njegovog cilja. Ova lančana analiza konačno završava u jednoj tački i dolazimo do mjesta kada više ne podliježe uzročnosti. S obzirom na ovu analizu može se reći: I Kur'an je također prošao jedan takav put i u konačnici predstavlja takve pojmove koji ne podliježu uzročnosti i koji nisu posrednici za obezbjeđenje drugog cilja, te se podudaraju sa krajnjim ciljem; pojmove kao što su sreća, dobrobit, pobjeda i spas, a koji su i jako bliski.

U objašnjenju pojma sreće se može reći: Sreća i užitak su jako bliski i skoro identični, a njihova glavna razlika je u tome što se riječ užitak također upotrebljava za trenutne i kratkotrajne slučajeve uživanja, ali sreća isključivo za trajne ili relativno trajne užitke. Naprimjer, nikada se za osobu koja jede ukusnu hranu i nekoliko trenutaka uživa u njoj ne upotrebljava pojam sreća, već kažu: Uživao je u hrani, ali nikada zbog jedenja ove ukusne hrane ne kažu: On je sretan.

Prema tome, u sreći je sadržan trajan i stabilan užitak i da je bilo moguće da neko  u životu stalno uživa on bi bio potpuno sretan, ali pošto ne postoji život bez bola i patnje, može se reći: Na ovome svijetu sretan je onaj čiji su užici u pogledu kvaliteta ili kvantiteta bolji i veći u odnosu na bol, a u tome se uzimaju u obzir dvije karakteristike:

1- sa stanovišta kvaliteta: superiornost,

2- sa stanovišta kvantiteta: trajnost.

U poređenju između ovosvjetskih i onosvjetskih užitaka Kur'an u cilju pozivanja ka budućem svijetu – ahiretu i njihovom podsticanju na kretanje na putu duhovne sreće koristeći izraz kao što je:

وَاْلآخِرَةُ خَيْرٌ وَاَبْقى

A onaj svijet je bolji i vječan je.[2]

naglašava ove dvije karakteristike i neprestano napominje tu činjenicu da je onosvjetski užitak po pitanju kvalitete bolji i superiorniji, a po pitanju kvantiteta trajniji od ovosvjetskog.

Čovjekov život sa gledišta Kur'ana

U božanskom pogledu na svijet, čovjekov život ima dvije faze: dunjalučku ili fazu ovoga svijeta i ahiretsku ili fazu budućeg svijeta. Ovosvjetski život čovjeka u odnosu na njegov život na budućem svijetu je poput treptaja oka, ne može s njim porediti i nije ništa u odnosu na njegov cjelokupni beskrajni život. Prema tome, ukoliko je sav čovjekov dunjaluk bio ispunjen bolom i pun patnje i nedaće, opet nije ništa u poređenju sa njegovim trajnim, vječnim, boljim i snažnijim užicima na drugome svijetu. I kad god uspije da po cijenu ovosvjetskih boli zaradi budući svijet bit će sretan. I obrnuto, ukoliko njegov ovosvjetski život bude utonuo u uživanje, ali završi po cijenu nesreće i kazne na budućem svijetu, nikako ga ne možemo nazvati sretnim, sem da potpuno zaboravimo na budući svijet i vječni život, u tom slučaju će se ljudi dijeliti na dvije grupe: sretni i nesretni. Sretan je onaj ko bude relativno više uživao, a nesretan onaj ko na ovome svijetu bude više patio nego uživao.

Pojam sreće je samo u jednom slučaju u Kur'anu upotrebljen u obliku adekvatnom opsežnom božanskom pogledu u vezi čovjeka. Uzvišeni Bog u vezi ovoga kaže:

فَمِنْهُمْ شَقِيٌّ وَسَعِيدٌ  فَأَمَّا الَّذِينَ شَقُوا فَفِي النَّارِ لَهُمْ فِيهَا زَفِيرٌ وَشَهِيقٌ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَالْأَرْضُ إِلَّا مَا شَاءَ رَبُّكَ ۚ إِنَّ رَبَّكَ فَعَّالٌ لِّمَا يُرِيدُ وَأَمَّا الَّذِينَ سُعِدُوا فَفِي الْجَنَّةِ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَالْأَرْضُ إِلَّا مَا شَاءَ رَبُّكَ ۖ عَطَاءً غَيْرَ مَجْذُوذٍ

A među njima biće nesretnih i sretnih. I nesretni će u Džehennem, u njemu će teško izdisati i udisati; dok je nebesa i Zemlje, u njemu će ostati – osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi. Gospodar tvoj, zaista, radi ono što želi. A sretni će u Džennet; dok je nebesa i Zemlje, u njemu će boraviti – osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi; biće to dar koji će neprekidno trajati.[3]

Prema tome, kriterij sreće i nesreće u islamskom humanističkom pogledu, jeste vječni užitak i patnja, što znači da islam ne mijenja značenje sreće i nesreće, i na tom polju ne iznosi jedan novi pojam koji je van ljudske percepcije i shvatanja; već, srećom smatra ono rašireno značenje trajnog uživanja, a nesreću u uobičajenom značenju veće patnje i bola, međutim mijenja njihov konkretan primjer. A pošto ovosvjetski užici i boli nisu trajni i stabilni, vječne užitke i boli budućeg svijeta predstavlja kao stvarne i ispravne konkretne primjere sreće i nesreće.

Riječ felah se koristi u značenju spasenja, izbavljenja iz nedaća i nevolja, prepreka te stizanja do cilja. U svom stizanju do cilja čovjek se neprestano bori sa preprekama, nedaćama i neprijateljima, ali uz trud i napor on može da sa puta otkloni ove nevolje i prepreke i postigne svoj cilj, i tada kažu: spasen je, znači postao je izbavljen ili oslobođen i pobijedio je neprijatelja. U takvim slučajevima se koristi riječ felah to jest izbavljenje.

Kur'an je također u nekim slučajevima koristio riječ felah. Naprimjer onog dana kada su faraonovi magovi trebali po njegovom naređenju da se pokažu pred Musaoom (a.s), Kur'an prenosi da je faraon, kako bi ih podstakao i ohrabrio, rekao:

وَ قَدْ اَفْلَحَ الْيَوْمَ مَنِ اسْتَعْلى

Zaista će danas biti spašen onaj ko nadvlada.[4]

Riječ efleha upotrebljava se i namjesto pobjede i savladavanja neprijatelja, isto onako kao što je i na polju duhovnosti korištena ista ova riječ efleha u vezi onih ljudi koji, oslobođeni od ovosvjetskih nedaća i nevolja, bez poteškoća ulaze na jednu drugu scenu. Ovdje se susrećemo sa ajetima kao što je ovaj koji kaže:

قَدْ اَفْلَحَ مَنْ تَزَكّى

Spašen će biti onaj koji se očisti[5]

قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا

Bit će izbavljen samo onaj ko je očisti[6]

A u prvom ajetu sure El-Mu'minun kaže:

قَدْ اَفْلَحَ الْمُؤْمِنُون

Doista, vjernici će biti spašeni.

Da tako je, pročišćenje i oplemenjivanje duše ne samo da utiču na čovjekovo postizanje spasenja i izbavljenja već će biti jedinstven način za njeno postizanje, kao što je i u drugim ajetima navedeno kao rezultat ibadeta i cilj čovjekovih doličnih poslova i upotrijebljeno uz riječ le'alle/da bi, kako bi, naprimjer tamo gdje kaže:

وَاذْكُرُوا اللَّـهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

I spominjite Allaha puno da bi ste bili spašeni i da bi ste uspjeli.[7]

I ajet koji kaže:

وَاتَّقُوا اللَّـهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

I Allaha se bojte da bi ste se spasili i postigli ono što želite.[8]

U ovakvim slučajevima gdje Bog želi da privoli ljude na bogobojaznost, spominjanje Boga, izbjegavanje grijeha, koristeći rečenicu da bi ste se spasili objašnjava da je krajnji čovjekov cilj spasenje i uči čovjeka da za postizanje tog cilja treba da čini dobra, a kloni se ružnih djela.

Kur'an spasenje i izbavljenje predstavlja kao cilj činjenja dobrih djela, za čije se postizanje moraju obavljati svi ibadeti i dolični poslovi; ali nikada za samo spasenje ne navodi drugi cilj i ne kaže šta će biti ako se neko izbavi, jer iza spasa i izbavljenja ne postoji drugi vredniji i skupocjeniji cilj. Naprimjer u Kur'anu se susrećemo sa ajetima poput ovog:

فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي

Zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio![9]

I poput ovog ajeta:

ان الصَّلَاةَ تَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنكَرِ ۗ وَلَذِكْرُ اللَّـهِ أَكْبَرُ

Namaz zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost![10]

U kojem je kao cilj namaza navedeno spominjanje i podsjećanje na Boga i udaljavanje od razvrata i svega što je ružno. I ajet u kojem stoji:

وَاذْكُرُوا اللَّـهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

I neprestano Allaha spominjite da bi ste se spasili i postigli ono što želite.[11]

U ovom ajetu se podsjećanje na Boga navodi kao sredstvo postizanje spasenja za razliku od prethodnih ajeta u kojima se samo podsjećanje na Boga navodi kao cilj namaza; ali u Kur'anu se nigdje ne može naći rečenica u kojoj se nešto drugo predstavlja kao cilj spasenja i da je naprimjer rečeno: افلحوا لعلكم كذا spasite se kao bi se desilo to i to. Iz ovoga zaključujemo da je felah odnosno spasenje krajnji i suštinski cilj, isto kao i sreća što je drugo tumačenje za cilj.

Riječ fewz /pobjeda, uspjeh isto tako je u značenju ostvarenja i postizanja cilja, bilo da se radi o materijalnom ili duhovnom cilju. Ono što čovjek traži i zbog čijeg postizanja trpi privremene probleme, nalazi se u svijetu vječnog života i uživanja, a kada postigne vječni život i trajni užitak tada se ostvario i postigao pobjedu i spasenje. Kur'an časni riječ fewz upotrebljava u različitim kontekstima, tamo gdje kaže:

لَهُمْ جَنَّاتٌ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ ۚ ذَٰلِكَ الْفَوْزُ الْكَبِيرُ

Njih čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći – a to će veliki uspjeh biti.[12]

A na drugom mjestu kaže:

مَنْ يُصْرَفْ عَنْهُ يَوْمَئِذ فَقَدْ رَحِمَهُ وَ ذلِكَ الْفَوْزُ اْلمُبينُ

A onaj ko toga dana bude pošteđen, On mu se smilovao, i to je očigledan uspjeh i spasenje.[13]

رَضِىَ اللّهُ عَنْهُمْ وَ رَضُوا عَنْهُ ذلِكَ الْفَوْزُ الْعَظيمُ

Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh zadovoljstva biti!“[14]

Isto tako u nekim ajetima je upotrijebio drugo značenje i kaže:

وَ مَنْ يُطِعِ اللّهَ وَ رَسُولَهُ فَقَدْ فازَ فَوْزاً عَظيماً

A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – pa zaista je postigao uspjeh velčanstven.[15]

U nekim drugim ajetima koristi značenje različito od dva gornja značenja, i kaže:

اَلَّذينَ آمَنُوا وَ هاجَرُوا وَ جاهَدُوا فى سَبيلِ‌اللّهِ بِاَمْوالِهِمْ وَ اَنْفُسِهِمْ اَعْظَمُ دَرَجَةٌ عِنْدَاللّهِ وَ اُولئِكَ هُمُ الْفائِزُونَ يُبَشِّرُهُمْ رَبُّهُمْ بِرَحْمَة مِنْهُ وَ رِضْوان وَ جَنّات لَهُمْ فيها نَعيمٌ مُقيمٌ خالِدينَ فيها

U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje; oni će biti spašeni i postići šta žele. Gospodar njihov im šalje radosne vijesti da će im milostiv i blagonaklon biti i da će ih u džennetske bašče uvesti, u kojima će neprekidno uživati.[16]

[1] Muhammed, 12

[2] El-‘Ala, 17

[3] Hud, 105-108

[4] Ta Ha, 64

[5] El-‘Ala, 14

[6] Eš-Šems, 9

[7] El-Enfal, 45

[8] Ali ‘Imran, 130

[9] Ta Ha, 14

[10] El-‘Ankebut, 45

[11] El-Enfal, 45

[12] El-Burudž, 11

[13] El-An'am, 16

[14] El-Maide, 119

[15] El-Ahzab, 71

[16] Et-Tevbe, 20-21