Koje stanovište podržavaju ajeti časnog Kur'ana?

Autor: Šehid ajetullah Motahhari
Izvor: Društvo i historija
Share

Ajeti časnog Kur'ana potvrđuju treće stanovište. Kao što smo ranije već rekli, Kur'an ne predstavlja pitanja poput neke ljudske naučne ili filozofske knjige, nego to čini na drugi način. Pitanja u vezi s društvom i čovjekom Kur'an iznosi na takav način da potvrđuje treću navedenu teoriju. Za ummete (društva) uzima u obzir zajedničku sudbinu, zajedničku knjigu djela, zajedničko razumijevanje i svijest, djela, poslušnost i neposlušnost.[1]

Jasno je da, ukoliko društvo ne postoji objektivno, onda sudbina, razumijevanje, svijest, poslušnost i neposlušnost nemaju smisla. Ovo su dokazi da Kur'an priznaje jednu vrstu društvenog života. Društveni život nije isključivo neka alegorija i primjer, nego je činjenica, isto kao što je i društvena smrt jedna od tih činjenica.

 

U 34. ajetu sure El-A‘raf se kaže:

 

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ أَجَلٌ فَإِذَا جَاء أَجَلُهُمْ لاَ يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً وَلاَ يَسْتَقْدِمُونَ

Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.

 

U ovom ajetu se govori o životu i življenju koji imaju krajnji trenutak koji se ne može izbjeći, niti se može ubrzati, niti se može odgoditi i taj život pripada društvu, a ne pojedincu. Jasno je da pripadnici društva svoj pojedinačni život ne gube zajedno i u jednom trenutku, nego u različitim vremenima.

 

U 28. ajetu sure El-Džasije kaže se:

 

كُلُّ أُمَّةٍ تُدْعَى إِلَى كِتَابِهَا

Svaki narod bit će prozvan prema svojoj Knjizi.

 

Jasno je dakle da svoje knjige nemaju samo pojedinci, nego i društva. Pošto se smatraju živim tijelima, koja imaju svijest, volju i obaveze i mogu biti sagovornici, te imaju volju i mogućnost izbora, imaju i svoju knjigu djela i bit će pozvani prema njoj.

 

U 108. ajetu sure El-En‘am čitamo:

 

زَيَّنَّا لِكُلِّ أُمَّةٍ عَمَلَهُمْ

Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali.

 

Ovaj ajet dokazuje da su opažanje, razumijevanje, način mišljenja i mjerila prosuđivanja (barem mjerila vezana za djelo) svakog naroda posebni i jedinstveni za to društvo. Svaki narod ima svoje posebne pravne i moralne propise i, naprimjer, neka djela, koja su sa stanovišta jednog naroda lijepa, kod drugog se smatraju ružnim. Djela svakog naroda su za taj narod lijepa i prihvatljiva, što znači da svaki narod ima svoje društveno okruženje koje izgrađuje spoznajni ukus članova u tom smislu.

 

U suri El-Mu'min 5. ajet kazuje:

 

وَهَمَّتْ كُلُّ أُمَّةٍ بِرَسُولِهِمْ لِيَأْخُذُوهُ وَجَادَلُوا بِالْبَاطِلِ لِيُدْحِضُوا بِهِ الْحَقَّ فَأَخَذْتُهُمْ فَكَيْفَ كَانَ عِقَابِ

Svaki narod nastojao je da se domogne svoga poslanika i trudio se da neistinom uguši istinu, pa sam ga Ja kažnjavao, – a kakva je bila kazna moja!

 

U ovom ajetu se govori o jednoj neodgovarajućoj društvenoj odluci i volji – da se besmisleno suprotstavi istini, čiji ishod neće biti ništa drugo nego opća kazna.

Časni Kur'an, ponekad, djelo jedne osobe između pripadnika jednog društva dovodi u vezu s tim cijelim društvom, kao i djelo jednog naraštaja sa sljedećim naraštajima.[2] Ono što uzrokuje ovakvo dovođenje u vezu i odnos jest to što pripadnici naraštaja svakog društva imaju jedno društveno mišljenje, jednu opću volju i, ukratko, jedan kolektivni duh.

Jedan od slučajeva u kojima časni Kur'an djelo jedne osobe pripisuje cijelom društvu odnosi se na priču o narodu Semuda, kada je jedan od pripadnika tog naroda ubio kamilu hazreti Saliha (neka je Božiji mir i spas na njega). Kur'an časni ističe da je jedan čovjek iz naroda Semuda uzeo oružje i ubio kamilu, ali istovremeno ubistvo kamile pripisuje i dovodi u vezu sa svim pripadnicima, sve ih smatra grešnicima i zaslužnim za kaznu i kaže:

 

فَعَقَرُوهَا فَدَمْدَمَ عَلَيْهِمْ رَبُّهُم بِذَنبِهِمْ

 

.. već su je zaklali – i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio.[3]

 

Objašnjavajući ovo pitanje, vođa pravovjernih, hazreti Ali (mir neka je na njega) kaže: “O, ljudi, zaista ono što okuplja ljude jest zadovoljstvo ili mržnja.” Ove riječi hazreti Alija ukazuju na to da su zadovoljstvo i mržnja ono što ljude okuplja i ujedinjuje ih, daje im zajedničku sudbinu. Znači, kada god ljudi, u obliku društva i skupine, osjećaju zadovoljstvo ili nezadovoljstvo zbog djela koje je urađeno, pa čak ako ga je uradio i jedan čovjek, slijedi im ista sudbina.

Cijeli narod Semuda je bio zadovoljan zbog odluke koju je donio jedan od njih i djela koje je učinio. Ta odluka, koja je pretvorena u djelo, bila je odluka svih. Upravo zbog toga Uzvišeni Bog je na sve njih spustio kaznu. Tako je Allah Uzvišeni rekao:

 

فَعَقَرُوهَا فَأَصْبَحُوا نَادِمِينَ

 

Ali oni je zaklaše, pa se potom pokajaše.[4]

 

Ovdje treba ukazati na jednu činjenicu, a to je da se zadovoljstvo zbog nekog grijeha, sve dok ostane samo zadovoljstvo i ne bude se smatralo praktičnim učešćem u tom grijehu, ne ubraja u grijehe. Naprimjer, ako neko počini neki grijeh, a drugi neko, prije ili poslije učinjenog grijeha, sazna za njega i osjeti zadovoljstvo, pa čak kada bi njegovo zadovoljstvo dostiglo stepen donošenja odluke za činjenje grijeha, ali ne dostigne stepen praktičnog izvršavanja, opet se neće smatrati grijehom.

Zadovoljstvo neke osobe zbog grijeha koji je drugi učinio smatra se grijehom samo onda kada, na neki način, ta osoba utječe na odluku i djelo onoga ko čini grijeh. Društveni grijesi ulaze u ovu vrstu grijeha. Ako su društveno okruženje i kolektivni duh zadovoljni zbog nekog učinjenog grijeha i podstiču na njegovo činjenje, a zatim neko od članova društva, čije je zadovoljstvo dio društvenog zadovoljstva i čija je odluka dio društvene odluke, počini taj grijeh na taj način, grijeh je proistekao od jedne osobe, a ustvari je grijeh društva.

Rečenice Staze rječitosti koje, između ostalog, ukazuju na poruku kur'anskog ajeta imaju u vidu tu činjenicu, a ne općenito zadovoljstvo ili mržnju koje, ni u kom slučaju, ne učestvuju u odluci i djelu počinitelja grijeha.

U Kur'anu se, ponekad, djelo jednog naraštaja dovodi u vezu s naraštajima koji slijede, kao što se prošla djela naroda Izraela dovode u odnos s pripadnicima tog naroda u doba Poslanika islama. Tako se kaže da oni zaslužuju poniženje i bijedu zato što su ubijali poslanike na pravdi Boga. Ovo je zbog toga što su Jevreji, savremenici Poslanika, zapravo nastavak i produžetak onih prethodnih u pogledu kolektivnog duha. To što kažu: “Čovječanstvo više sačinjavaju mrtvi, nego živi”[5] (tj. u izgradnji čovječanstva, kao sastavni elementi, u svakom vremenu umrli i preci imaju veći udio nego živi), ili kada kažu: “Mrtvi danas imaju veću vlast nad živima, nego što je to bilo u prošlosti”[6], ukazuje upravo na ovo značenje.

U tefsiru El-Mizan, nakon rasprave o tome da je društvo, ukoliko ima jedinstven duh i jedinstveno društveno mišljenje, ono poput pojedinca, a njegovi pripadnici postaju poput ljudskih moći i organa koji su suštinski i aktuelno ukorijenjeni u ljudsku ličnost – njihovi užici i boli su istovjetni užicima i bolima čovjeka, a njihova sreća i nesreća je istovjetna sreći i nesreći čovjeka, nastavlja se na sljedeći način:

 

Sudeći o narodima i društvima koja su zbog vjerskih ili nacionalnih predrasuda imali jedinstveno kolektivno mišljenje, Kur'an nastupa tako da naredne naraštaje i klase podsjeća i opominje na djela prethodnih naraštaja, a prisutne osuđuje. U pojedinačnom društvu, u kome narod ima kolektivno mišljenje i kolektivni duh, ispravan sud i ne može biti drugačiji.[7]

Šehid ajetullah Motahhari

Izvor: Društvo i historija

[1] Vidjeti u: El-Mizan, sv. 4., str. 102.

[2] Naprimjer, u 79. ajetu sure El-Bakara: A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha” – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!; također u 112. ajetu sure Ali ‘Imran: Ma gdje se našli, bit će poniženi, ako se ne stave pod Allahovu zaštitu i zaštitu muslimana, i zaslužit će Allahovu srdžbu i snaći će ih bijeda, zato što u Allahove dokaze ne vjeruju i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i zato što protiv Boga ustaju i što u zlu svaku mjeru prekoračuju.

[3] Eš-Šams, 14.

[4] Staza rječitosti, govor 199. i 157. ajet sure Eš-Šu‘ara’.

[5] Auguste Comte, prema Raymond Aron: Osnovne faze mišljenja u sociologiji, str. 117.

[6] Isto.

[7] El-Mizan, sv. 4., str. 112.

  • 4 Februara, 2019