Scroll to top
Podijeli

Je li čovjek po svojoj prirodi društven?


Autor teksta: Šehid ajetullah Motahhari
Izvor: Društvo i historija

4. Februara 2019.

Od davnina se postavljalo pitanje pod utjecajem kojih činilaca je nastao društveni život čovjeka? Je li čovjek prirodno stvoren kao društveno biće, znači kao djelić cjeline, i u njegovoj suštini postoji težnja pripajanju svojoj cjelini, ili su ga određenost i nužda izvana primorali da prihvati društveni život, tj. želi li čovjek, u skladu sa svojom prvobitnom prirodom, da bude slobodan i da ne prihvati nikakve uvjete, okvire i nametanja koji su nužnost zajedničkog života, ali je na osnovu iskustva shvatio da nije u stanju samostalno preživjeti, pa je iz nužde prihvatio društveni život?

Postoji i treća mogućnost: da čovjek nije stvoren kao društveno biće, ali ni nužda nije bila činilac koji ga je podstakao na društveni život, ili u najboljem slučaju nije bila jedini činilac, nego je na osnovu svog prvobitnog uma i moći pronicljivosti došao do zaključka da u saradnji, zajedničkom radu i društvenom životu bolje može iskoristiti mogućnosti stvorenog svijeta, pa je odabrao ovo učestvovanje.

 

Dakle, pitanje se može postaviti u tri oblika:

  1. Je li društveni život čovjeka prirodan?
  2. Je li društveni život čovjeka nužan?
  3. Je li društveni život čovjeka čovjekov izbor?

 

Shodno prvoj teoriji, društveni život čovjeka, kao što je porodični život žene i muškarca, takav je da su i jedno i drugo stvoreni kao dijelovi jedne cjeline i u biti svakog postoji težnja za spajanjem sa svojom cjelinom.

Prema drugoj teoriji, društveni život je kao saradnja i savez dvije zemlje koje se pojedinačno smatraju slabim pred zajedničkim neprijateljem i primorane su uspostaviti neku vrstu veze i međusobne usklađenosti.

Treća teorija vidi društveni život kao preduzeća dvojice poslovnih ljudi koji za ostvarenje veće dobiti obrazuju jednu trgovačku, poljoprivrednu ili industrijsku kompaniju.

Prema prvoj teoriji, glavni činilac je unutarnja priroda čovjeka, prema drugoj, to je vanjski činilac, izvan čovjekovog bića, a prema trećoj – snaga čovjekovog razuma, promišljanje i pronicljivost.

Po prvoj teoriji, društvenost je jedan opći cilj i smisao kojem je čovjek usmjeren po svojoj prvobitnoj prirodi. Druga teorija tvrdi da je društvenost jedna od slučajnih pojava i, kao što kažu filozofi, predstavlja drugostepeni, a ne prvostepeni cilj, a treća da je društvenost jedna vrsta razumskog, a ne prirodnog cilja.

 

Iz ajeta časnog Kur'ana može se zaključiti da je društvenost čovjeka usađena u biti njegovog stvaranja. U suri El-Hudžurat, 13. ajet, kaže se:

 

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

 

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.

 

U ovom časnom ajetu, pored donošenja jednog moralnog savjeta, ukazuje se na društvenu filozofiju posebnog stvaranja ljudi u smislu oblikovanja u različite skupine u vidu naroda i plemena.

Pripadnici različitih naroda i plemena se međusobno upoznaju, što je neodvojivi uvjet društvenog života. Dakle, da nije ovih veza koje, s jedne strane, povezuju ljude, a s druge strane ih razdvajaju, međusobno upoznavanje bi bilo nemoguće i shodno tome, društveni život, koji je zasnovan na međusobnim odnosima ljudi, bio bi nemoguć. Ove i njima slične pojave, kao što je razlika u izgledu, boji kože i visini, omogućavaju svakoj osobi uvjete za identifikaciju.

Kada bi, pretpostavimo, svi ljudi bili istovjetni, jedne boje kože i izgleda, i kada među njima ne bi vladali različiti odnosi i pripadnosti, bili bi poput istovjetnih proizvoda jedne tvornice, tako da bi bilo nemoguće njihovo poređenje i međusobno upoznavanje, te bi u konačnici to onemogućilo njihov društveni život na osnovu odnosa, razmjene mišljenja, proizvoda i rada.

Prema tome, pripadanje različitim narodima i plemenima nosi u sebi mudrost i prirodnu svrhu, a to je razlikovanje i međusobno upoznavanje ljudi – što je neodvojivi uvjet društvenog života – a ne uzvisivanje i smatranje jednog nadređenim drugome, jer uistinu, izvor plemenitosti i časti čovjeka je bogobojaznost.

 

U 54. ajetu sure Furkan se kaže:

 

وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ مِنَ الْمَاء بَشَرًا فَجَعَلَهُ نَسَبًا وَصِهْرًا

 

On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.

 

Ovaj časni ajet navodi na to da su krvne i tazbinske veze, koje čine temelj međusobnog povezivanja i upoznavanja ljudi, pojam koji je postavljen u samom stvaranju radi univerzalnog cilja.

 

U 32. ajetu sure Ez-Zuhruf se kaže:

 

أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَةَ رَبِّكَ نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا وَرَحْمَتُ رَبِّكَ خَيْرٌ مِّمَّا يَجْمَعُونَ

 

Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. – A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.

 

Mi smo u raspravi o jednoboštvu (poglavlje Monoteistički svjetonazor) raspravljali o značenjima ovog časnog ajeta i to ovdje nećemo ponavljati. Samo ćemo ukratko reći da ajet ukazuje na to kako ljudi, u pogledu mogućnosti i sposobnosti, nisu stvoreni jednaki jer, da jesu, svako bi imao isto ono što imaju i ostali, a i nedostaci bi im bili isti, tako da ne bi postojala uzajamna potreba, veza i razmjena usluga.

Bog je ljude, u pogledu sposobnosti i fizičkih, duhovnih, emotivnih i razumskih mogućnosti, stvorio različitima. Nekima je podario određene vrline koje su izraženije nego kod drugih, a drugima je podario neke osobine koje prvi nemaju. Na taj način je učinio da jedni druge po prirodi trebaju i da teže za povezivanjem, čime su stvoreni uvjeti za povezani društveni život. Ovaj ajet također ukazuje na to da je društveni život čovjeka prirodna stvar, a ne samo dogovoren, odabran, nužan ili nametnut.

Šehid ajetullah Motahhari

Izvor: Društvo i historija

Povezani članci