Scroll to top
Podijeli

Jednoobraznost ili višeobraznost društava u pogledu suštine


Autor teksta: Šehid ajetullah Motahhari
Izvor: Društvo i historija

4. Februara 2019.

Analiziranje ovog pitanja – kao što smo ranije kazali – također je nužno u svakoj školi mišljenja. Na osnovu ovog pitanja razjašnjava se mogu li sva ljudska društva biti sljedbenici jedne ideologije, ili shodno broju i vrstama ideologija i društva treba da budu brojna i raznovrsna. Znači, svaki narod i svaka zajednica, svaka civilizacija i kultura trebaju imati svoju posebnu ideologiju, jer ideologija podrazumijeva skup strategija i metoda koje društvo upućuju i vode u pravcu savršenstva i sreće.

S druge strane znamo da svaka vrsta ima posebne osobine i mogućnosti i da je očekuje posebno savršenstvo i sreća. Nikada savršenstvo i sreća jednog konja nisu istovjetni savršenstvu i sreći jedne ovce ili čovjeka. Dakle, ako sva društva – uz pretpostavku njihove izvornosti i predmetnosti – imaju jednu bit, jednu prirodu i jednu suštinu, onda postoji mogućnost da imaju i jedinstvenu ideologiju, a njihove razlike će biti u granicama individualnih razlika jedne vrste. Svaka živa ideologija može posjedovati sposobnost prilagođavanja u granicama individualnih razlika. Međutim, ako društva imaju različite biti, prirode i suštine, prirodno je da će imati i raznovrsne strategije, metode, ideje, savršenstva i sreće – sve ih ne može obuhvatiti jedna ideologija.

Istovjetna sličnost postoji i kada su u pitanju promjene i preobražaji društava tokom vremena. Mijenjaju li društva tokom promjena i preobražaja svoju suštinu i tipične osobine? Vrijedi li načelo promjene vrsta, ali u djelokrugu društva? Jesu li društvene promjene i preobrazbe poput promjena i preobrazbi jedne osobe, kod koje tipične osobine i suština ostaju sačuvani i kroz promjene i preobražaje?

Prvo pitanje se odnosi na društva, a drugo na historiju. Mi ćemo se sada usmjeriti na prvo pitanje, a drugo pitanje ostavljamo za raspravu o historiji.

Sociološka istraživanja mogu iznijeti stav o tome postoji li među društvima određeni niz zajedničkih suštinskih osobina ili ne postoji? Odnose li se razlike među društvima na pojave koje se posmatraju kao površne i posljedica su onoga što je izvan suštine i prirode društva, dok je sve ono što se odnosi na bit i prirodu društva jedinstveno? Jesu li, u osnovi, društva različita u svojoj suštini i prirodi i djeluju li različito, čak pod pretpostavkom da su istovjetna u pogledu vanjskih uvjeta? Ovo je jedan od načina koji predlažu filozofi za razlučivanje nejasnoća oko tipskog jedinstva i mnoštva stvari.

Ovdje postoji i jedan kraći put, a to je sam čovjek. Jasna činjenica u pogledu čovjeka jest to da je čovjek jedinstvena vrsta. On se u biološkom pogledu od početka, od kada se pojavio, do danas nije promijenio. Neki naučnici tvrde da je priroda, nakon što je tok razvoja živih bića stigao do stepena čovjeka, promijenila svoj pravac, razvoj je prenesen iz biološkog u društveni prostor pa je pravac kretanja toka razvoja premješten s fizičkog i tjelesnog područja u duhovni djelokrug.

Ranije smo, u raspravi o društvenosti čovjeka, zaključili da je čovjek – koji je jedna, a ne više vrsta – društven uslijed svoje prvobitne prirode. Dakle, čovjekova društvenost, njegovo uređenje u društvo, stjecanje i posjedovanje kolektivnog duha proističe iz suštinskog obilježja njegove vrste, koje je ujedno i prirodno obilježje čovjeka. Za dostizanje savršenstva i potpunosti za koje posjeduje sposobnosti, čovjekova vrsta ima težnju prema društvenosti i osigurava uvjete za pojavu kolektivnog duha. Sam kolektivni duh je poput sredstva koje čovjeka dovodi do krajnje potpunosti. Prema tome, tipična osobina čovjeka je ta koja određuje tok i pravac kolektivnog duha. Drugim riječima, kolektivni duh je, na svoj način, u službi ljudske prvobitne prirode. Ljudska prvobitna priroda je djelatna i djelotvorna sve dok postoji čovjek. Dakle, oslonac kolektivnog duha je individualni duh; drugim riječima, ljudska prvobitna priroda je čovjek, a pošto je čovjek jedinstvena vrsta, ljudsko društvo također ima jedinstvenu bit, prirodu i suštinu.

Naravno, kao što jedna osoba ponekad skrene s puta svoje prvobitne prirode i postane izobličena, isto se dešava i s društvom. Raznovrsnost društava je poput moralne raznovrsnosti pojedinaca koja, u svakom slučaju, nije izvan okvira ljudske vrste. Dakle društva, civilizacije, kulture i, na kraju krajeva, kolektivni duh vladajući u raznim društvima, sa svim razlikama oblika i boja imaju boju tipične ljudske osobine i nemaju neljudsku suštinu.

Zaista, ako prihvatimo četvrtu teoriju o kompoziciji društva pa ljude ne posmatramo drugačije osim kao bezobličnu materiju i praznu, besadržajnu posudu i, na kraju krajeva, poreknemo načelo prvobitne prirode, možemo govoriti o različitosti vrsta i suštinskoj razlici društava. Ova teorija, u svom dirkemovskom obliku ni u kom slučaju nije prihvatljiva. Prvo pitanje koje ostaje bez odgovora jeste: ako prvobitni zameci kolektivnog duha ne proističu iz individualnosti i prirodne, biološke, dimenzije ljudi, gdje je onda njihovo izvorište? Je li kolektivni duh nastao iz potpunog ništavila? Je li za objašnjenje kolektivnog duha dovoljno da kažemo da od kada postoji čovjek, postoji i društvo? Pored toga, sam Durkheim je uvjerenja da su socijalne činjenice – znači pojave koje se odnose na društvo i koje je stvorio kolektivni duh, kao što su vjera, moral, umjetnost i sl. – postojale, postoje i postojat će u svim društvima i, prema njegovim riječima, određuje ih vremenska neprekidnost i prostorna raširenost. Upravo je ovo dokaz na osnovu koga Durkheim kolektivnom duhu pripisuje jedinstvenu suštinu i vrstu.

Islamsko učenje, koje smatra vjeru općenito jedinstvenom, razlike u zakonima (šerijatima) smatra drugostepenim, a ne suštinskim razlikama. S druge strane, znamo da vjera nije ništa drugo do li raspored pojedinačnog i društvenog usavršavanja. Ovo je samo po sebi pokazatelj da je zasnovana na jedinstvu društva, jer ako bi društva bila raznovrsna, onda bi krajnji cilj i načini stizanja do njega bili različiti i brojni. Shodno tome, suštine vjera bi bile brojne i različite. Časni Kur'an uporno i snažno naglašava učenje da u svim područjima, društvima i u svim vremenima i razdobljima postoji samo jedna vjera. Sa stanovišta Kur'ana, nisu postojale vjere, u množini, nego je postojala samo vjera, u jednini. Svi poslanici su pozivali jednoj vjeri, jednom putu i jednom osnovnom cilju.

 

شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.”[1]

 

U Kur'anu postoje mnogi ajeti koji govore da je vjera jedna u svim vremenima i mjestima, na svim jezicima istinskih Božijih poslanikā, a da su razlike u vjerozakonima zapravo razlike između nedostatka i savršenstva. Zaključak da vjera ima samo jednu suštinu, a ne više njih, zasnovan je na sljedećem svjetonazoru o čovjeku i ljudskom društvu: čovjek je jedinstvena vrsta, a ne više njih – isto kao što je ljudsko društvo jedna objektivna činjenica, jedne, a ne više vrsta.

[1] Eš-Šura, 13.

Šehid ajetullah Motahhari

Izvor: Društvo i historija

Povezani članci