Scroll to top
Podijeli

Društvo i zakon


Autor teksta: Šehid ajetullah Motahhari
Izvor: Društvo i historija

4. Februara 2019.

Ako društvo ima stvarno postojanje, onda nužno ima i svoje posebne zakone. Ako o suštini društva prihvatimo prvu teoriju (postoji li društvo izvorno i objektivno) i poreknemo objektivno postojanje društva, onda je neminovan naš stav da društvo ne posjeduje zakone.

Ukoliko prihvatimo drugo stanovište, u kojem se društvo posmatra kao industrijska i mašinska kompozicija, onda takvo društvo ima zakone, ali se svi njegovi zakoni svode na uzročno-posljedičnu mehaničku vezu među njegovim dijelovima i mehanički međusobni utjecaj sastavnica društva, bez toga da se u društvu može vidjeti bilo kakav znak o nekoj vrsti načina života, življenja i posebnih učinaka.

Ako prihvatimo treće stanovište, onda, prvo, pošto takvo društvo posjeduje neku vrstu života nezavisnog od života svojih članova – mada taj društveni život ne postoji odvojeno i raspoređen je među pojedincima – ima zakone i pravila nezavisne od svojih članova i dijelova, koje treba upoznati. I drugo, dijelovi društva, to jest pojedinci – nasuprot stanovištu o uređenju društva – makar i uvjetno, gube svoj nezavisan identitet. Istovremeno, mada djeluju uređeno, uvjetna nezavisnost pojedinaca se zadržava. Pojedinačni život, urođene posebnosti i osobine stečene u prirodi ne utapaju se u potpunosti u društveni život.

U suštini, na osnovu ovog stanovišta, čovjek živi dva života, s dva duha i dva ja. Urođeni život, duh i ja proizvod su esencijalnog kretanja prirode, a društveni život, duh i ja, proizvod su društvenog života i ovaploćeni u pojedinačnom ja, tako da nad čovjekom vladaju i zakoni psihologije i zakoni sociologije.

Na osnovu četvrtog stanovišta čovjekom, na osnovu toga što je čovjek, vlada samo jedna vrsta zakona i pravila, a to su društveni zakon i pravila.

Abdur-rahman ibn Haldun je možda prvi među islamskim učenjacima koji je jasno spomenuo pravila i zakone koji vladaju nad društvom, nezavisno od pravila i zakona pojedinaca i, shodno tome, društvu pripisao ličnost, prirodu i stvarnost, o čemu je detaljno raspravljao u svojoj Mukaddimi, to jest u djelu koje je napisao kao uvod za povijest.

Prvi koji je među modernim naučnicima i filozofima nastojao da otkrije zakone koji vladaju društvom bio je Montesquieu, francuski naučnik iz 18. stoljeća. Raymond Aron o Montesquieu kaže:

 

“Njegov cilj je bio racionaliziranje historije. On je htio da shvati značenje historijskih činjenica. Historijske činjenice se nude u različitim oblicima koji čine beskonačnost društvenih običaja, navika, mišljenja, zakona i ustanova. I ta naizgled nepovezana raznolikost čini početnu tačku u istraživanju. Na kraju istraživanja smišljeni poredak treba da zamijeni tu nepovezanu raznolikost… Montesquieu, kao i Max Weber, želi da pređe preko nepovezanih podataka kako bi stigao do racionalnog poretka. I to je upravo onaj posebni postupak sociologa.”[1]

 

Suština ovih riječi je da, unatoč raznovrsnosti oblika društvenih pojava zbog kojih izgledaju kao strane jedne drugima, sociolog otkriva jedinstvo tako da sve raznovrsnosti prikazuje kao očitovanje tog jedinstva.

Iz djela O uzrocima uspona i pada Rimljana, o tome kako slične društvene pojave i učinci proističu iz niza sličnih uzroka, prenosi sljedeće:

 

“Svijetom ne vlada slučajnost. Ovo se može upitati Rimljane jer su oni, sve dok su imali jedan raspored u zapovijedanju, ostvarivali uspjehe, a kada su usvojili drugi raspored, suočili su se s stalnim nazadovanjima. U svakom imperijalnom sistemu postoje uzroci, moralni ili tjelesni, koji dati sistem uzdižu, održavaju ili dovode do propasti. Svi događaji su posljedice tih uzroka i ukoliko slučaj nekog sukoba, znači neki poseban uzrok, dovede do pada države, sigurno je postojao neki opći uzrok koji je doveo do toga da spomenuta država padne uslijed jednog sukoba. Ukratko, glavni tok uzrokuje sve pojedinačne posljedice.”[2]

 

Časni Kur'an ističe da ummeti i društva, zbog toga što su ummet i društvo (ne isključivo članovi društva), imaju tradicije, zakone i uspone i padove shodno tim zakonima i tradicijama. Imati zajedničku sudbinu za društvo znači imati tradiciju. Kur'an o narodu Izraela kaže:

 

وَقَضَيْنَا إِلَى بَنِي إِسْرَائِيلَ فِي الْكِتَابِ لَتُفْسِدُنَّ فِي الأَرْضِ مَرَّتَيْنِ وَلَتَعْلُنَّ عُلُوًّا كَبِيرًا. فَإِذَا جَاء وَعْدُ أُولاهُمَا بَعَثْنَا عَلَيْكُمْ عِبَادًا لَّنَا أُوْلِي بَأْسٍ شَدِيدٍ فَجَاسُواْ خِلاَلَ الدِّيَارِ وَكَانَ وَعْدًا مَّفْعُولاً. ثُمَّ رَدَدْنَا لَكُمُ الْكَرَّةَ عَلَيْهِمْ وَأَمْدَدْنَاكُم بِأَمْوَالٍ وَبَنِينَ وَجَعَلْنَاكُمْ أَكْثَرَ نَفِيرًا. إِنْ أَحْسَنتُمْ أَحْسَنتُمْ لِأَنفُسِكُمْ وَإِنْ أَسَأْتُمْ فَلَهَا فَإِذَا جَاء وَعْدُ الآخِرَةِ لِيَسُوؤُواْ وُجُوهَكُمْ وَلِيَدْخُلُواْ الْمَسْجِدَ كَمَا دَخَلُوهُ أَوَّلَ مَرَّةٍ وَلِيُتَبِّرُواْ مَا عَلَوْاْ تَتْبِيرًا. عَسَى رَبُّكُمْ أَن يَرْحَمَكُمْ وَإِنْ عُدتُّمْ عُدْنَا وَجَعَلْنَا جَهَنَّمَ لِلْكَافِرِينَ حَصِيرًا

 

I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: “Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati.” I kad dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslat ćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinit ćemo vas brojnijim. – Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo. – A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslat ćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše. I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi. A džehennem smo za nevjernike tamnicom učinili.[3]

 

Posljednja rečenica: Ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi, s obzirom na to da je upućena narodu i društvu, a ne pojedincu, ukazuje na općenitost i tradiciju zakona koji vladaju nad društvom.

[1] Osnovne faze mišljenja u sociologiji, str. 26.

[2] Isto, str. 26

[3] El-Isra’, 4–8.

Šehid ajetullah Motahhari

Izvor: Društvo i historija

Povezani članci