Scroll to top
Podijeli

Budućnost društava


Autor teksta: Šehid ajetullah Motahhari
Izvor: Društvo i historija

4. Februara 2019.

Pitanje: Da li će se čovječanstvo kretati u smjeru jedinstvene civilizacije i kulture, tj. jedinstvenog društva?

Pretpostavimo da današnja društva, civilizacije i kulture nisu različitih vrsta i suština. Ne može se poreći da su ona različita po svojstvu, obliku i boji. Kakva će biti budućnost ljudskog društva? Hoće li ove kulture, civilizacije i ova društva i narodi ostati u ovakvom stanju ili će se čovječanstvo kretati u smjeru jedinstvene civilizacije i kulture, jedinstvenog društva, tako da će svako od njih u budućnosti izgubiti svoju posebnu boju i postati jedinstveno i u jednoj osnovnoj boji – boji ljudskosti?

I ovo pitanje je povezano s pitanjima suštine društva i vrstom povezanosti i međusobne zavisnosti kolektivnog i individualnog duha. Na osnovu stanovišta o izvornosti ljudske prvobitne prirode i činjenice da su čovjekovo postojanje u društvu, njegov društveni život i, na kraju krajeva, kolektivni duh društva sredstva koja je odabrala prvobitna priroda čovjekove vrste za dostizanje svog konačnog savršenstva, jasno je i treba reći da se društva, kulture i civilizacije kreću u pravcu ujedinjavanja, izjednačenja i u konačnici međusobnog stapanja. Budućnost ljudskih društava je usavršeno i jedinstveno svjetsko društvo u kome će se ostvariti sve moguće ljudske vrijednosti, tako da će čovjek stići do svog istinskog savršenstva, stvarne sreće i svoje izvorne ljudskosti.

Ovo pitanje je, sa stanovišta Kur'ana, potpuno jasno: konačna vladavina će biti vladavina istine i potpuno uništenje neistine i zablude. Vladavina će pripasti bogobojaznima, o čemu možete više pročitati u tefsiru El-Mizan.

Suprotno ovom stavu, neki tvrde da islam ni u kom slučaju nije zagovornik i zastupnik jedinstva i ujedinjenja ljudske kulture i ljudskih društava, nego da je zagovornik raznovrsnosti kultura i društava i da ih priznaje u toj raznovrsnosti i brojnosti.

Pristalice ovog stava govore: Ličnost, identitet i ja jednog naroda je kultura koja je kolektivni duh tog naroda i taj kolektivni duh gradi posebna historija naroda koja nema ničeg zajedničkog s drugim narodima. Priroda gradi pripadnost čovjeka nekoj vrsti i historiju njegove kulture, ustvari njegovu istinsku ličnost, karakter i njegovo ja. Svaki narod ima posebnu kulturu s posebnom suštinom, bojom, okusom, mirisom i drugim osobinama koje određuju karakter tog naroda, tako da je odbrana te kulture odbrana identiteta naroda. I kao što ličnost i identitet svakog pojedinca pripada tom pojedincu, tako i njihovo napuštanje i zapostavljanje i prihvaćanje drugog identiteta i ličnosti znače poricanje samog sebe, otuđenje od sebe. Svaka druga kultura mimo kulture s kojom je jedan narod tokom historije postojao, za taj narod predstavlja nešto strano. To što svaki narod ima jednu vrstu osjećanja, ukusa, stavova, izbora, književnosti, muzike, sklonosti, navika, običaja i prihvata određene stvari koje su suprotne onome što je prihvatljivo kod drugog naroda zbog toga je što je ovaj narod tokom historije, iz različitih razloga – uspjeha, neuspjeha, izobilja i neimaštine, klime, seoba, veza i komunikacija, istaknutih ličnosti i genija koji su postojali u njemu, postao prepoznatljiv po određenoj kulturi i ta posebna kultura je u posebnom obliku i dimenzijama izgradila njegov nacionalni i kolektivni duh. Filozofija, nauka, književnost, umjetnost, vjera i moral predstavljaju skup elemenata koji tokom zajedničke historije jedne skupine ljudi poprima oblik i sastavlja se na takav način da egzistencijalnu suštinu te skupine ljudi razlikuje od drugih ljudskih skupina. Iz tog spoja stvara se duh koji osobama jednog skupa u obliku dijelova jednog tijela daje organsku i životnu vezu i taj duh tom tijelu ne samo da daje nezavisno i posebno postojanje, nego i jednu vrstu života na osnovu koga se tokom historije prepoznaje u odnosu na druge kulturne i duhovne oblike. Taj duh se može zapaziti i razlikuje se od drugih u kolektivnom ponašanju, načinu razmišljanja, običajima, ljudskim reakcijama i utjecajima u odnosu na prirodu, život i pojave, osjećanja, želje, ideale, vjerovanja, čak u svim naučnim, tehnološkim i umjetničkim ostvarenjima i općenito, u svim materijalnim i duhovnim očitovanjima ljudskog života tog naroda.

Pristalice ovog mišljenja ističu da je vjera jedna vrsta ideologije, posebno uvjerenje, osjećanje i djelovanje koje to uvjerenje nužno iziskuje. Međutim, nacionalnost je ličnost i istaknuta obilježja koja stvara zajednički duh pojedinačnih ljudi sa zajedničkom sudbinom.

Prema tome, odnos između nacionalnosti i vjere je odnos između ličnosti i uvjerenja.

Zastupnici ovog stava također kažu da protivljenje islama rasnoj diskriminaciji i etnocentrizmu ne treba posmatrati kao protivljenje islama postojanju različitih naroda u ljudskim društvima. Proglašavanje načela jednakosti u islamu ne znači poricanje nacija, naprotiv, to znači da islam prihvata načelo postojanja naroda kao sigurne i neporecive činjenice.

 

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.[1]

 

Ovaj ajet se koristi da bi se pokazalo da islam ne poriče, ne odbacuje niti ukida podjele na narode, nego upravo suprotno, potvrđuje i odobrava postojanje naroda. Ajet na početku govori o podjeli prema spolu, što je prirodna podjela, a nakon toga nedvosmisleno govori o podjeli ljudi na narode i plemena, što ukazuje na to da je podjela i spajanje ljudi u narode i plemena jedna prirodna i Božanska (Božija) podjela, kao što je to i podjela na muškarce i žene.

Ovim se pokazuje da islam, kao što prihvata poseban odnos između muškarca i žene i ne poriče spolnost i njene učinke, također prihvata odnose između naroda na ravnopravnoj osnovi i ne podstiče na ukidanje narodnosti. To što Kur'an uspostavljanje naroda dovodi u vezu s Bogom kao i stvaranje spolova ukazuje na to da je postojanje određenih naroda prirodna činjenica u stvaranju. To što Kur'an navodi da je svrha i filozofija egzistencije različitih naroda njihovo međusobno upoznavanje ukazuje na to da jedan narod može spoznati i otkriti sebe tek kada se nađe naspram drugog naroda. Jedan narod tek u susretu s drugim narodima utvrđuje svoje postojanje i dobija životnost. Nasuprot uobičajenom mišljenju, islam podržava nacionalizam u njegovom kulturnom značenju i ne protivi mu se. Ono čemu se islam protivi je nacionalizam u značenju rase – tj. rasizam. Ova teorija tj. teorija doktora Šeri'atija u knjizi Čovjek, islam, marksizam je neprihvatljiva iz nekoliko razloga. O razlozima neprihvatljivosti ove teorije možete pročitati ovdje.

[1] El-Hudžurat, 13.

Šehid ajetullah Motahhari

Izvor: Društvo i historija

Povezani članci