Dan Ašure – pokušaji Imama Husejna, a.s., da neprijatelje dozove pameti

Dan Ašure – pokušaji Imama Husejna, a.s., da neprijatelje dozove pameti

 

U rano jutro, na dan Ašure, imam Husejn se nakon obavljenog sabah-namaza obratio svojim prijateljima:

“… Uistinu je volja Božija da vi i ja budemo ubijeni u ovom danu. Zato budite strpljivi i borite se s neprijateljem…”^[1]

Zatim se posvetio raspoređivanju svoje vojske, koju je činilo trideset konjanika i četrdeset pješaka. Na desno krilo je postavio Zuhejra ibn el-Kajna, a na lijevo Habiba ibn Mazahira. Zastavu je dao svom bratu Abbasu. Šatore je postavio iza leđa, a iza šatora je upalio vatru od suharaka koje je pripremio noć prije, kako bi spriječio neprijateljski napad s te strane.^[2]

I Omer ibn Sa'd se posvetio raspoređivanju svoje vojske. Zbog velikog broja vojnika, prvo ih je podijelio na četiri dijela i za svaki dio je odredio zapovjednika. Hurr ibn Jezid Rijahi je bio jedan od te četverice. Na desno krilo je postavio Amra ibn Hadždžadža Zubejdija, a na lijevo Šimra ibn zil-Dževšena. Na čelo konjanika je postavio ‘Azreha ibn Kajsa, a na čelo pješadije Šebesa ibn Rib'ija. Zastavu je dao u ruke svom slugi Zuvejdu.^[3] Kada je Imam bacio pogled na neprijateljsku vojsku, samo je ispružio ruke prema nebu i proučio dovu:

“Gospodaru! Ti si mi oslonac u svakoj nedaći i Tebi se nadam u svakoj teškoći. U svemu što mi se desilo, Ti si bio moj oslonac i uzdanica. Koliko je samo tuga koje slamaju srca i čine da stvari izgledaju nerješive, prijatelje potiču da uskrate pomoć, a neprijatelje da budu zluradi i ja sam ih sve donosio Tebi i jadao se pred Tvojim predvorjem, jer ni prema kome osim prema Tebi nemam želju. Ti si mi ih riješio i otklonio. Ti posjeduješ svaku blagodat, Vlasnik si svega dobrog i kruna si svake želje.”^[4]

Imam Husejn je i na dan Ašure nastojao iskoristiti svaku priliku da probudi ljude iz smrtonosnog sna i više puta im se obraćao. Koristio je svaku priliku za njihovo buđenje. Tako se, kada se približila neprijateljska vojska, gromoglasno obratio neprijateljima:

“O ljudi, poslušajte moje riječi i ne hitajte za svojim poslom kako bih vam uputio savjet zbog prava koje imate nada mnom i objasnio razlog svog dolaska. Pa ako prihvatite moje obrazloženje, budete smatrali moje riječi ispravnim i budete se pošteno odnosili prema meni, stići ćete do sreće i nećete imati nikakvog razloga da mi se suprotstavljate. Ali ako ne prihvatite moje obrazloženje i ne budete se pošteno odnosili prema meni – onda se zajedno s božanstvima svojim odlučite i to ne krijte, zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte. (Junus, 71) Tada vam neće biti nejasna vaša stvar. Zaista, moj zaštitnik je Allah, Koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine.” (El-A'raf, 196)

Kada su čule ovaj Imamov govor, njegove sestre su vrisnule i zaplakale, a začuo se i plač njegovih kćerki. Imam je poslao svoga brata Abbasa i sina Alija i rekao: “Smirite ih, tako mi Boga, one će puno plakati.”

Kada su se žene smirile, zahvalio se Bogu i proučio je zikr dostojan Njegovog veličanja, poslao salavat na Njegovog Poslanika, meleke i ostale poslanike. Potom je nastavio:

“Pogledajte moj rod i vidite ko sam ja. Potom pogledajte sebe i korite sami sebe. Pogledajte je li vam dopušteno ubijanje mene i gaženje moje svetosti? Zar ja nisam sin kćerke vašeg Poslanika? Zar ja nisam sin Poslanikovog oporučitelja i sin Poslanikovog amidžića, prvog čovjeka koji je povjerovao u Boga i prvog ko je potvrdio istinitost Poslanika Njegova? Zar Hamza, prvak šehida, nije amidža moga oca? Zar Džafer Tajjar nije moj amidža? Zar do vas nisu došle riječi Poslanika vezane za mene i moga brata kada kaže: ‘Njih dvojica su predvodnici mladića Dženneta’? Ako ove moje riječi smatrate ispravnim kao što jesu, a kunem se Bogom da otkad sam saznao da se Bog srdi na lažljivce, nikada nisam izrekao nijednu laž, ako moje riječi smatrate neispravnim, među vama se nalaze osobe koje možete pitati – izvijestit će vas. Pitajte Džabira ibn Abdullah el-Ensarija, Ebu Sa'ida Hudrija, Sahla ibn Sa'd es-Sa'idija, Zejda ibn Erkama ili Enesa ibn Malika. Reći će vam da su čuli ove riječi od Poslanika u vezi sa mnom i mojim bratom. Zar vas ova činjenica ne sprječava da prolijete moju krv? … Ako sumnjate u ovaj hadis, zar sumnjate u to da sam ja sin kćerke vašeg Poslanika? Tako mi Boga, ni na istoku ni na zapadu svijeta, ni među vama ni među drugima, niko osim mene nije sin kćerke vašeg Poslanika. Samo sam ja unuk Poslanikov. Recite mi jesam li ubio nekoga od vas da biste od mene tražili njegovu krv? Jesam li uništio vaš imetak? Jesam li nekoga ranio i treba biti izvršena odmazda nada mnom?”

Niko iz neprijateljske vojske nije odgovorio na to. Imam je zatim gromoglasno uzviknuo:

“O, Šebes ibn Rib'ij, o Hadždžar ibn Ebdžer, o Kajs ibn Eš'es, o, Jezide ibn el-Herse, zar mi vi niste napisali: ‘Naše voće je sazrelo, vrtovi ozelenili i iščekujemo tvoj dolazak. Vojska je spremna da se pokori tvojoj naredbi. Dođi što prije’?”

Oni su to porekli: “Mi nismo ništa tako uradili.”

Imam im je odgovorio: “Subhanallah! Tako mi Boga, jeste, to ste uradili. O, ljudi! Ako vam se ne sviđa moj dolazak, pustite da se vratim na svoje sigurno mjesto.”

Kajs ibn Eš'es ga je onda upitao: “Zašto ne pristaješ uz vlast jednog iz vaše familije?^[5] Oni vam ne žele ništa osim onoga što vi volite i ništa vam oni neće nauditi.”

Imam mu je odgovorio: “Ne, tako mi Boga, neću mu pružiti ruku poniženja i neću kao roblje priznati njihovo predvodništvo…”^[6]

Vojska Omera ibn Sa'da je na te riječi krenula prema Imamu.

Zuhejr ibn el-Kajn je izašao i počeo govoriti:

“O narode Kufe, bojte se Božije kazne! Pravo svakog muslimana koje ima kod svog brata po vjeri je dobronamjernost prema njemu. Mi smo do sada bili braća. Iste smo vjere i istog pravca. Sve dok među nama ne sude sablje, vi zaslužujete da budemo dobronamjerni prema vama. Kada se posegne za sabljama, paraju se zastori. Vi ćete biti jedan narod, a mi drugi. Bog je i nas i vas stavio na kušnju preko porodice našeg Poslanika da bi vidio kako ćemo se ponašati. Pozivamo vas da im priteknete u pomoć i da odustanete od pomaganja grješnicima Ubejdullaha ibn Zijada, jer od ovog oca i sina, tokom čitavog perioda njihove vladavine, niste vidjeli ništa osim lošeg. Iskopali su vam oči, otkinuli ruke i noge i iskomadali tijela koja su vješali na grane hurmi. Vaše velikane i učače Kur'ana su poslali u smrt, osobe kao što su Hudžr ibn Adij i njegove prijatelje, Hanija ibn Urvu i ostale.”

Vojnici su mu na to uputili nedolične riječi, hvalili su Ibn Zijada i gromoglasno uzviknuli: “Tako nam Boga, sve dok ti predvodnika i njegove prijatelje ne nabijemo na oštrice, nećemo odustati, ili dok ga zarobljenog ne odvedemo kod predvodnika Ubejdullaha ibn Zijada.”

On je nastavio:

“Tako mi Boga, Fatimina djeca su zaslužnija da budu pomognuta od Sumejjine^[7] djece. Ako njih ne pomažete, tražite utočište kod Boga od njihovog ubijanja i pustite neka on s Jezidom sam iznalazi rješenje. Kunem se Bogom da će Jezid biti zadovoljan vašom poslušnošću i bez ubijanja Husejna… O robovi Božiji, neće zaslužiti Poslanikov šefa'at narod koji je prolio krv njegove porodice i njegovog Ehli bejta i koji su pobili one koji su ih branili.”

Šimr mu je odgovorio: “Uistinu, Bog će tebe i tvoga predvodnika sad ubiti.”^[8]

Zuhejr je uzvratio: “Plašiš li me smrću? Tako mi Boga, smrt mi je uz njega draža od vječnog života s vama.”

Zatim se ponovo obratio narodu:

“Božiji robovi, neka vas od vaše vjere ne odvrati ovaj pokvareni maloumnik. Tako mi Boga, nikad neće postići zagovaranje Muhammeda narod koji prolije krv njegovog potomstva i njegove porodice i krv onih koji ih brane.”

Tada je jedan od prijatelja imama Husejna pozvao Zuhejra i rekao mu:

“Ebu Abdullah kaže, ako je vjernik iz faraonove porodice mogao posavjetovati svoj narod i upotpunuti im dokaz, ti si se također posavjetovao i upotpunio si dokaz.”^[9]

Sa'd ibn Ubejde pričao je:

“Vidio sam skupinu Kufljanskih velikana kako stoje na jednom brežuljku na Kerbeli, plaču i govore: ‘Bože, spusti svoju pomoć Husejnu.’ Ja sam im rekao: ‘Božiji neprijatelji, što vi ne siđete da mu pomognete?’ Vidio sam kako je Husejn došao da govori vojnicima Ibn Zijada. Kao da sada gledam: imao je na sebi ogrtač i govorio je. Kada je završio svoj govor, krenuo je da ide. Jedan čovjek iz Beni Temima je odapeo strijelu prema njemu. Kao da sad vidim kako se ta strijela zabila u njegov ogrtač između njegova dva ramena. Kada nisu prihvatili njegov govor, on se vratio svojim prijateljima.”^[10]

…

Ibn Dževzi prenosi da se u međuvremenu Imam uspeo na svog konja, otvorio Kur'an nad svojom glavom, stao naspram ljudi i glasno povikao:

“O ljudi, neka presuditelj između mene i vas bude Knjiga Božija i sunnet moga djeda, Poslanika Božijeg.”^[11] Ovaj Imamov, postupak ne samo da nije ostavio traga na njih, već su postali još drskiji prema njemu.^[12]

U drugoj predaji se prenosi da su, kada je Omer ibn Sa'd spremio vojsku, sa svih strana Husejna stavili u obruč. Imam je otišao do njih, zatražio da ušute i da poslušaju njegove riječi, ali oni su odbili. Imam im je ipak rekao:

“Teško vama, šta će vam se desiti ako na trenutak ušutite i poslušate moje riječi? Ja vas pozivam na put upute!”

Vojnici Ibn Sa'da su se na te riječi počeli međusobno prekorijevati i tražiti jedan od drugog da poslušaju Imamove riječi. Imam, je nastavio:

“Teško vama, o, ljudi, teško vama! Zar ste, onda kada ste izbezumljeni digli glas i tražili da vam priteknemo u pomoć i kad smo mi pohitali vama u pomoć, isukali sablju na nas koja je po dogovoru trebala biti uz nas? Vatru koju smo zapalili protiv naših i vaših neprijatelja rasplamsali ste po nama? Onda ste postali crnilo vojske vašem neprijatelju protiv svojih prijatelja, a da od njih niste vidjeli nikakve pravednosti ili nade u njih. Teško vama, okrenuli ste se od nas još dok su sablje bile u koricama, srca mirna i dok još nije bilo promjene u našem opredjeljenju. Ali baš vi ste poput skakavaca nagrnuli na nas i poput ptica se spustili sa svih strana. Sklopili ste ugovor, a onda ga raskinuli. Dabogda vam lice pocrnilo, o, robovi služavki i ostaci zalutalih skupina. O, vi, koji ste napustili Kur'an, o, vi, koji iskrivljujete Knjigu Božiju, o, vi, koji ste odgojeni rukom grješnika, o, vi, koji ste ispali iz šejtanovog nosa, o, vi, koji gasite svjetlost sunneta, teško li vama! Podržavate li to njih i dižete ruke od pomaganja nama? Da, tako mi Boga, prevara je u vama još od davnih vremena. Vaši korijeni su vezani za prevaru, vaše granje je uzelo snagu iz tog korijena i vi ste njegovo prljavo voće. Izvor ste tuge za onog ko vas gleda i mastan zalogaj uzurpatora. Znajte da me ovaj vanbračno rođeni, sin vanbračno rođenog, postavio da biram između dvije stvari: sablje ili poniženja! Kako li je daleko poniženje od nas. Bog to ne prihvata od nas, a ne dopada se ni Njegovom Poslaniku, vjernicima, čednim ljudima, neokaljanima koji su nas odgojili čestitim srcima i dostojanstvenim dušama da damo prednost slijeđenju plemenitih pobuda nad niskim. Budite svjesni, ja ću s ovom nekolicinom ljudi, nemajući pomagača, ratovati sa vama.”

Imam je potom izgovorio nekoliko epskih stihova i nastavio:

“… Znajte, tako mi Boga, nakon moga pogubljenja neće proći vremena ni koliko je potrebno da se uzjaše na konja, a događaji će vas poput kamenog mlina oko sebe okrenuti i obuhvatit će vas podrhtavanje poput podrhtavanja na njegovoj sredini. To je obećanje koje mi je moj otac prenio od mog djeda. Zato, pomozite jedni drugima da ne bi bilo nejasnoće u vašim poslovima i na mene najurite i nemojte mi dati prilike. Ja sam se oslonio na svog i vašeg Gospodara…”

Potom je pružio ruke prema nebu:

“Bože, uskrati im nebeske padavine i pošalji im godine kakve su bile Jusufove godine. Bože, učini da nad njima vlada sekefijski mladić^[13] da ih on napoji prepunom zdjelom poniženja i jada. Oni su nas porekli i napustili nas bez pomagača. Ti si naš Gospodar, na Tebe se oslanjamo i na koncu ćemo se svi Tebi vratiti. Tako mi Boga, On neće ostaviti nikoga, a da mu se neće osvetiti. On će za svako ubistvo ubiti i za svaki udarac uzvratiti udarcem. On će pomoći meni, mojoj porodici i mojim sljedbenicima.”^[14]

Čovjek po imenu Abdullah ibn Havze je odjednom izašao, stao ispred imama Husejna i gromoglasno viknuo: “O, Husejne! O, Husejne!” Imam ga je upitao: “Šta želiš?” On je odgovorio: “Donosim ti radosnu vijest o Džehennemskoj vatri.”

Imam je uzvratio:

“Nikada! Ja idem Milostivom Gospodaru i onome ko će se zagovarati, a poslušan je. Ko je ovaj čovjek?”

Imamovi prijatelji su mu objasnili da je to Ibn Havze. Imam je potom digao ruke:

“Bože, odvedi ga u vatru džehennemsku.”

U tom trenutku je konj Ibn Havze iz straha skočio i on je pao s njega, ali mu se noga zaglavila u uzengiju, a konj, koji je bio uplašen dok je bježao tamo-amo, toliko je udarao njegovom glavom u kamenja da se raspala, a ruke i noge su mu se odvojile od tijela.^[15]

Ono što je Omer ibn Sa'd taj dan po naredbi Ibn Zijada zahtijevao od imama Husejna je bilo da se on preda, a u suprotnom bi bio rat čiji rezultat se unaprijed znao.^[16] Imam Husejn se nalazio pred ova dva izbora i, bez i najmanje sumnje, prvi izbor nije bio prihvatljiv za njega niti je bilo čak i mjesta za razgovor o tome: “Ne, tako mi Boga, nešto tako se nikada neće dogoditi.”^[17] Ukbe ibn Sim'an^[18] je pričao:

“Cijelo putovanje sam bio uz Husejna. Krenuo sam iz Medine prema Mekki s njim, onda iz Mekke prema Iraku, i nisam se odvojio od njega dok nije bio ubijen, nije održao ni jedan govor narodu u Medini, Mekki, na putu, u Iraku i u ratnom logoru na Kerbeli a da ga ja nisam čuo. Uistinu, kunem se Bogom, nikad nije tražio, kako to kruži od usta do usta i kako to tvrde neki, da mu dopuste da ide staviti svoju ruku na Jezidovu ili da ga odvedu u neko od pograničnih područja. Jedina stvar koju je on tražio je bila da ga oni ostave da se vrati tamo odakle je bio došao.”^[19]

Najjasniji dokaz za ovu tvrdnju je govor imama Husejna koji je već naveden i u kojem stoji i ovaj dio:

“Znajte da me ovaj vanbračno rođeni, sin vanbračno rođenog, postavio da biram između dvije stvari: sablje ili poniženja! Kako li je daleko poniženje od nas. Bog to ne prihvata od nas, a ne dopada se ni Njegovom Poslaniku, vjernicima, čednim ljudima, neokaljanima koji su nas odgojili čestitim srcima i dostojanstvenim dušama da damo prednost slijeđenju plemenitih pobuda nad niskim. Budite svjesni, ja ću s ovom nekolicinom ljudi, nemajući pomagača, ratovati sa vama.” Nakon govora i upotpunjenja dokaza protiv njih, imam Husejn je pitao: “Gdje je Omer ibn Sa'd? Pozovite ga!” Pozvali su ga, iako on nije želio da se suoči s imamom Husejnom. “O, Omere, ti hoćeš da me ubiješ i misliš da će ti ovaj vanbračno rođeni sin vanbračno rođenog oca predati vlast nad Rejom i Gogranom? Tako mi Boga, nikad to nećeš doživjeti. Ovo je neporeknuto obećanje. Pa uradi šta možeš. Poslije mene nećeš vidjeti radosti ni na ovom ni na onom svijetu. Kao da gledam kako ti je glava na trskov štap nataknuta u Kufi i djeca je kamenom gađaju međusobno se nadmećući.” Omer ibn Sa'd se rasrdio na ove riječi i samo se okrenuo od imama Husejna pa povikao na svoju vojsku: “Što stojite? Napadnite svi jer nije on viši od jednog zalogaja!”^[20]

 

---

[1]Biharu-l-envar, sv. 45, str. 86.

[2]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 188; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 179; Taberi, sv. 5, str. 423; El-Kamil, sv. 4, str. 60.

[3]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 188; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 179; Taberi, sv. 5, str. 423; El-Kamil, sv. 4, str. 61.

[4]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 171; Taberi, sv. 5, str. 424; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 469; El-Kamil, sv. 4, str. 62.

[5]Zato što je Jezid, sin Muavije, također iz plemena Kurejša, kao i Poslanik i njegova porodica.

[6]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 189; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 180; Taberi, sv. 5, str. 426; El-Kamil, sv. 4, str. 64; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 469.

[7]Sumejja je bila majka Zijada, Ubejdullahovog oca, sluškinja koja nije bila na dobrom glasu.

[8]Ensabu–l–ešraf, sv. 3, str. 190; El–Bidajetu ve–n–nihaje, sv. 8, str. 180; Taberi, sv. 5, str. 427.

[9]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 180; Taberi, sv. 5, str. 428; El-Kamil, sv. 4, str. 65.

[10]Taberi, sv. 5, str. 393; Ensabu–l–ešraf, sv. 3, str. 226.

[11]Tazkiretu-l-havās, str. 227; Ihkaku-l-hakk, sv. 27, str. 199.

[12]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 195.

[13]Ovim se aludira na Muhtara ibn ebi ‘Ubejd ibn Mes'ud eś-Śekefija (1–67. h. / 622–687. god.) koji je ustao nakon događaja Ašure kako bi se osvetio zločincima Kerbele. U vrijeme dešavanja na Kerbeli bio je u zatvoru.

[14]Tarihu Dimešk, sv. 14, str. 219; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 133; Biharu–l–envar, sv. 45, str. 83; El-Ihtidžadž, sv. 2, str. 300; El–Luhuf, str. 97.

[15]Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 192; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 182; Taberi, sv. 5, str. 431; El-Kamil, sv. 4, str. 67. Taberi i Ibn Esir prenose od čovjeka po imenu Masruk ibn Vail da je rekao: “Ja sam se nalazio u prednjem redu Ibn Zijadove vojske i želio sam da odnesem Husejnovu glavu Ibn Zijadu, ali kada sam vidio šta se desilo s Ibn Havzom, povukao sam se iza vojske i više se nisam borio.”

[16]Taberi, sv. 5, str. 418.

[17]Taberi, sv. 5, str. 398; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 197; El-Futuh, sv. 5, str. 12; El-Muntezem, sv. 5, str. 336; El-Isabe, sv. 2, str. 71; Usdu-l-ġabe, sv. 1, str. 498; El-‘Ikdu–l–ferid, sv. 5, str. 125; Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 275.

[18]Prenosi se da je on bio sluga Rebabe, supruge imama Husejna, i na Kerbeli je bio u njihovoj pratnji. Ostao je živ i kada su ga zarobili i odveli kod Omer ibn Sa'da, rekao je da je rob pa su ga pustili. (Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 205; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 189; Taberi, sv. 5, str. 454; El-Kamil, sv. 4, str. 80)

[19]Taberi, sv. 5, str. 414; El-Kamil, sv. 4, str. 54; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 175; Tazkiretu–l–havās, str. 224; Nihajetu–l-ereb, sv. 20, str. 429.

[20]Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 33; Biharu–l–envar, sv. 45, str. 10.