Scroll to top
Podijeli

Dojenje Božijeg Poslanika, s.a.v.a.


Autor teksta: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute

15. Novembra 2019.

Dojenje Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Ljubav prema ovom dragom novorođenčetu je bila obuzela cijelo Abdulmuttalibovo biće, koji je u mladosti bio izgubio svog najdražeg sina Abdullaha. Zato je dojenje prepustio Suvejbi, Ebu Lehebovoj sluškinji, dok ne odraste toliko da se može poslati u pleme Beni Sa’d[1] u pustinji kako bi tamo bio na dojenju i rastao s djecom stanovnika pustinje u čistoj sredini, udaljenoj od opasnosti raznih bolesti koje su prijetile djeci u Mekki. Običaj uglednika Mekke bio je da svoju novorođenu djecu predaju ženama stanovnicama pustinje na dojenje, a među njima su žene iz plemena Beni Sa’d bile na najboljem glasu. Ovo pleme je živjelo oko Mekke u području harema, a žene iz tog plemena su svake godine u određenim danima dolazile u Mekku da bi preuzele novoređenčad na dojenje i tako bi obezbjeđivale opskrbu. Posebno u godini rođenja časnog Poslanika, koja je bila sušna, ove žene su trebale više pomoći mekanskih uglednika.

Neki historičari su pričali kako nijedna dojilja nije bila spremna prihvatiti Muhammeda, zbog toga što je bio siroče[2] i spremile su karavan za povratak u pustinju. Svaka od žena imala je po jedno dojenče sa sobom, jedina Halima Sadija, kćerka Ebu Zuejba, nije našla bebu za dojenje. Ona je poput ostalih žena na početku bila odbila primiti Muhammeda, ali kako nije našla dijete, rekla je svom mužu: “Tako mi Boga, otići ću do porodice onog siročeta i preuzet ću ga.“ Njen muž joj je to dozvolio. Ona se vratila kod porodice te bebe i uzela je u naručje srcem punim želje i nade da će možda ovo novorođenče u njen život donijeti blagostanje.[3]

Međutim, ovu priču opovrgavaju položaj i ugled porodice Beni Hašima i ličnost Poslanikovog plemenitog djeda, koji je bio poznat po darežljivosti, dobročinstvu i pomoći potrebitim i nemoćnim. Pored toga, po nekim historijskim predajama, njegov otac je preselio nekoliko mjeseci nakon njegovog rođenja.[4]

U predaji stoji da Muhammed, s.a.v.a., u djetinjstvu nije prihvatio mlijeko niti jedne žene osim Halime.[5] Halima je pričala: “Jednog dana Abdulmuttalib me je vidio i upitao: “Iz kojeg si plemena?” i rekla sam mu da sam iz plemena Sa’d. Onda me upitao: „Kako se zoveš?“, i odgovorila sam: “Halima.” On se osmjehnuo i rekao: “Neka ti je blagoslovljeno ime, ono sadrži dvije pohvalne osobine, jedna je sreća, a druga blagost, a u njima je dobro na Ovom i ponos na drugom Svijetu.””[6]

Halimina nada da će joj se prihvatanjem Abdulmuttalibovog siročeta poboljšati stanje nije se pretvorila u očaj. Preneseno je čak da Halima nije imala mlijeka, ali joj je mlijeko nadošlo čim je zadojila Muhammeda. Ona sama o tome kaže: “Kada smo uzeli Muhammeda na dojenje, u životu i imanju počelo nam se dešavati samo dobro i blagodati pa smo, nakon teške suše i mukotrpnog truda i zalaganja, postali imućni.“[7]

Abdulmuttalibov unuk je nepunih pet godina proveo u pustinjskim područjima plemena Sa’d u okrilju Halime i njenog muža. Nakon dvije godine, Halima ga je odbila od dojenja i, zbog dobra i sreće koje joj je podarila blagodat njegovog boravka s njima, preko volje vratila njegovoj porodici, ali njegova majka, Amina, zbog zabrinutosti od zaraze različitim bolestima, insistirala je na tome da joj se sin vrati u udaljeno područje, pa je Halima sretna vratila sebi dijete.[8]

Prenosi se da je Halima, zbog straha od izdaje nečasnih ruku, Muhammeda ponovo i konačno vratila u Mekku kada je primijetila da je grupa Abesinijskih kršćana ušla u područje Hidžaza i da su vidjevši predznake pojave obećanog poslanika u ovom djetetu navaljivali da ga preuzmu i odnesu u Abesiniju kako bi bili počašćeni njegovim odgajanjem i postigli veličanstvenost time što će ga slijediti.[9]

[1] Beni Sa’d: Beni (pleme) Sa’d ibn Bekr ibn Hevazin, jedan od glavnih ogranaka Hevazina, bili su poznati po rječitosti. Živjeli su na području oko 80 kilometara južno od Taifa.

[2] Emevijska škola je kroz historiju nastojala na vrlo lukav način neprimjetno omalovažavati Božijeg Poslanika, s.a.v.a. „… zagledali smo novorođenčad i svakoj od nas je nuđen Resulullah, a.s., ali ga nijedna nije htjela uzeti, jer je bio jetim – siroče bez oca!“ (Zapečaćeni dženetski napitak, str. 52) Također: „..Svakoj od nas koje smo išle ponuđen je Muhammed, a.s., ali ga je svaka odbila kad joj je rečeno da je siroče.“ (Sira, Safvet Halilović, str. 63)

[3] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 146.

[4] Es-Sahih min sireti-n-nebijji-l-a’zem, sv. 1, str. 81; Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 81.

[5] Biharu-l-envar, sv. 15, str. 342.

[6] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 147.

[7] Biharu-l-envar, sv. 15, str. 345; El-Menakib – Ibn Šehr Ašub, sv. 1, str. 234; vidi Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 149.

[8] U ovom dijelu života Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a., u knjigama se navodi jedan događaj koji treba preispitati: „…Naime, jednog dana, dok je Muhammed, a.s., bio s janjcima iza šatora, Halimin sin (Poslanikov brat po mlijeku), dotrčao je i, sav uplašen, rekao: ‘Onaj moj kurejšijski brat! Odvela ga dvojica ljudi u bijelom, otvorila mu prsa i nešto po njima rukama čeprkali.’ Halima i Haris požuriše ka Muhammedu i nađoše ga kako stoji, neozlijeđen, samo blijed. Kada su ga upitali šta je bilo, on je rekao: ‘Došla su dvojica ljudi u bijelom, položili me na zemlju, otvorili mi prsa i tražili nešto, ne znam šta.’ Kada je odrastao, Poslanik, a.s., je podrobnije govorio o ovom događaju: dvojica ljudi obučenih u bijelo bili su, zapravo, dvojica meleka (Džibrail i Mikail) i oni su iz njegovih prsa izvadili šejtanski udio i pakost koju ljudi, kao ljudska bića, mogu imati.“ (Sira, Safvet Halilović, str. 65) Isti autor piše: „Otvaranje Poslanikovih, a.s., prsa ponovilo se još dva puta: pred početak primanja Objave i prilikom Isra’a i Mi’radža.“ Ovaj gospodin, svjestan besmislenosti ovog „događaja – mudžize“, s jedne strane, zbog vjerovanja u svetost i bezgrešnost Buharije i Muslima, ne može da ga negira, pa kaže: „Smatramo da se taj događaj uistinu desio jer je prenesen putem autentične predaje u relevantnoj literaturi i predstavlja jednu od Poslanikovih, a.s., mudžiza!“, a s druge strane, unakazujući „autentični“ tekst predaje, pokušava sakriti tu „mudžizu“! Mi ćemo navesti predaju iz knjige Sahihu Muslim koja će sama po sebi pokazati razumom obdarenima o kakvoj se mudžizi radi! Naravno, poslije ćemo ukazati i na nekoliko opaski. „Prenosi Muslim od Enesa da je Resulullahu, a.s., došao Džibril u vrijeme dok se on igrao s djecom. Uzeo ga je i oborio na zemlju, rasjekao mu grudi sve do srca, izvadio srce vani i iz njega ugrušak pa rekao: ‘Ovo je udio šejtana u tebi.’ Zatim mu je isprao srce u zlatnom leđenu u kome je bila zem-zem voda, zatim ga sašio i ponovo ga vratio na njegovo mjesto. Dječaci su trčeći došli njegovoj pomajci, vičući: ‘Muhammed je ubijen!’ Kad ga ugledaše, imao je drugačiju boju lica.“ (Zapečaćeni dženetski napitak, str. 53) A Enes je još dodao: „Ja sam stalno viđao tragove konca (od šivenja) na grudima Poslanika, s.a.v.a.!“ (Sahihu Muslim)

Iako ova priča može samo biti nemuslimanima materijal za ismijavanje, s obzirom na to da je to po nekima ipak mudžiza, ukazat ćemo na nekoliko stvari:

    1. Ibn Hišam i drugi su spomenuli da je razlog vraćanja majci bio strah od kršćana iz Abesinije, dakle, rasijecanje prsa je sumnjivo. Inače, zar se mora izmisliti neki čudesni razlog za povratak svojoj kući?
    2. Vrijeme ovog događaja, po predajama, ne podudara se s vremenom njegovog povratka majci.
    3. Je li tačno da je izvor zla neka žlijezda ili ugrušak u srcu, pa da je za njegovo uklanjanje potrebna operacija? Može li svako, ukoliko izvrši operaciju uklanjanja te žlijezde, postati čestit, bogobojazan i dobrostiv? Ili je samo Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.a., imao tu žlijezdu, tj. Allah je samo njega stavio na ovakvo iskušenje i nikog više? Zašto?
    4. Zašto je ta operacija ponovljena četiri ili pet puta s velikim razmacima, čak i poslije poslanstva, u vrijeme Isra’a i Mi’radža? Je li se ta žlijezda, odnosno šejtanski udio, uklanjala, da bi se nakon nekog vremena ponovo javila? Je li ta žlijezda bila vrsta karcinoma pa se nije mogla ukloniti hirurškim zahvatom te bi se pojavljivala nakon izvjesnog vremena? Zašto se više nije pojavila nakon četvrtog ili petog otklanjanja? Zašto ga je Allah kažnjavao ovakvom patnjom, bez ikakvog grijeha? Zar ga nije mogao stvoriti bez nje?
    5. Da li Uzvišeni Allah, kada želi da Njegov rob ne bude loš, ima potrebu pred ljudima izvršiti ovakvu operaciju?
    6. Znači li to da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio prisiljen da čini dobro i da nije imao svoju volju ili utjecaj, jer je šejtanski udio bio uklonjen hirurškom operacijom, a Enes ibn Malik je viđao tragove konca na njegovim časnim prsima?
    7. Zašto je ovo učinjeno samo našem Poslaniku, s.a.v.a., iako nijednom od prethodnih poslanika nije učinjeno ništa slično? Je li prihvatljivo da je samo Muhammedu, s.a.v.a., koji je bio najsavršeniji i najbolji poslanik, trebala ovakva operacija? Kako onda on može biti najbolji i najsavršeniji? Ili su i drugi poslanici i vjerovjesnici u sebi nosili ovu žlijezdu zla, ali ih Allah nije želio očistiti?
    8. Zar takvo nešto nije u suprotnosti s časnim ajetima koji govore da šejtan nema puta do Božijih iskrenih robova? Časni Kur’an kaže: Pa Iblis reče: „Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima zlo na Zemlji lijepim pokazivati i doista ću njih sve zavesti, samo ne između njih one čvrsto Tebi robove odane! (El-Hidžr, 39 i 40), „Ali ti, zbilja, nad robovima Mojim vlasti nećeš imati!“ (El-Isra, 65) i: Doista, šejtan nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospodara svoga oslanjaju! (En-Nahl, 99) Zar je Božiji Poslanik, s.a.v.a., od vremena poslanstva pa sve do Israa bio pod utjecajem šejtana?
    9. Kao što znamo, po islamu se svako dijete rađa čisto – على الفطرة –, dok se po kršćanstvu rađa kao grešnik od Ademovog grijeha te se Isus žrtvuje kako bi se oprostilo ljudskom rodu. Rasijecanje prsa je zasnovano na tom kršćanskom vjerovanju. U Sahihima Buharija i Muslima zabilježeni su „hadisi“ koji ustima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., potvrđuju kršćansko vjerovanje. Buhari: „Ebu Hurejre je izjavio kako je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.a., gdje kaže: ‘Nijedan čovjek se nije rodio a da ga šejtan nije dotakao kad se rađao, pa je svako došao na svijet plačući od šejtanovog dodira, osim Merjeme i njezinog sina’, a potom je Ebu Hurejre proučio: I ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.“ (Buhari, sv. 2, str. 1017 – kazivanja o vjerovjesnicima, hadis broj 3431) Buhari: „Ebu Hurejre je izjavio da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao: ‘Svakog čovjeka, kad se rađa, šejtan svojim prstom probode sa svih strana, osim Isaa, sina Merjemina. (Šejtan) je otišao da ga probode, ali je probo (samo) posteljicu (placentu)’.“ (Buhari, sv. 2, str. 906 – početak stvaranja, hadis broj 3286) Muslim: „Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Svako novorođenče probode šejtan, pa ono zaplače od toga šejtanskog uboda, osim sina Merjemina i njegove majke’.“ (Muslim, poglavlje o poslanicima i njihovim odlikama) Kršćani su uzeli ove hadise kao priznanje i potvrdu njihovog vjerovanja da su svi ljudi, uključujući i poslanike, lišeni bezgrešnosti i svi izloženi greškama i grijesima, osim Isaa, sina Merjemina, koji je zaštićen od šejtanskog dodira, što znači da je iznad čovječnosti i na božanskoj razini. Naslov jednog kršćanskog teksta glasi: „Isus je iznad svih ljudi i iznad Muhammeda probodenog od šejtana“! U razgovoru s jednim kršćaninom jedan musliman ga je upitao: „Zašto Bog nije oprostio Ademu njegovu grešku bez ovakvog pregrubog načina, da se ne žrtvuje tako užasno jedna čista nevina duša, tj. Isa, a.s., bez ikakvog grijeha?“ Taj kršćanin je odgovorio: „Zašto Allah nije srce Svog poslanika Muhammeda stvorio takvim da bude poput srca svih drugih poslanika, dakle čistim od crnog ugruška i šejtanskog udjela, pa ne bi morao vršiti onakvu grubu hiruršku operaciju rasijecajući mu nekoliko puta prsa i srce?“

Po predajama Buharije i Muslima, naravno, Isa, a.s., i Merjem, s.a., su iznad Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Samo se postavlja pitanje zašto Ebu Hurejre, odnosno Buhari i Muslim, u izuzecima, pored Isaa, a.s., i Merjeme, s.a., nisu dodali i Omera ibn Hattaba!

    1. Još zanimljiviji je detalj da ova bajka ima korijen u džahilijetskoj tradiciji. Ebu-l-Feredž u knjizi El-Egani, kao i mnogi drugi, zabilježio je bajku koja je identična ovoj o Poslaniku, s.a.v.a.: „Umejje ibn Ebu Salt – jedan od čelnika Sekifa i pjesnik o kojem postoje raznovrsne bajke – zaspao je. Doletjele su dvije ptice, pa je jedna sletjela na ulazna vrata, a druga ušla i rasjekla Umejjina prsa i uzela srce, a zatim ga vratila. Druga ptica ju je upitala:
    • Je li se probudio?
    • Jeste.
    • Je li se očistio?
    • Odbio je.“

I nastavlja: „U drugoj predaji stoji: Umejje je ušao kod svoje sestre i zaspao na krevetu u ćošku. Otvorila se jedna strana krova na kući i odjednom su uletjele dvije ptice. Jedna mu se spustila na prsa, a druga je ostala na mjestu. Ona što mu je bila na prsima rasjekla mu je prsa i izvadila mu srce. Druga ju je ptica upitala:

    • Je li se probudio?
    • Da, probudio se.
    • Je li prihvatio?
    • Odbio je.

pa mu je srce vraćeno na svoje mjesto.“ (El-Egani, sv. 3, str. 188, 189 i 190)

Ebu-l-Feredž navodi da se i Umejji to ponovilo četiri puta! Ovako postaje jasno da je ova bajka izmišljena radi potvrđivanja nekih neispravnih vjerovanja, opovrgavanja istinitosti Kur’ana i bezgrešnosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

[9] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 1, str. 167; Biharu-l-envar, sv. 15, str. 401; Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 155.

Post a Comment

Povezani članci