Veličanstveno rođenje Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Veličanstveno rođenje Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Kršćanstvo se još nije bilo ni proširilo niti ostavilo znatnijeg utjecaja u ljudskom društvu, a svijet su ponovo obuzele stranputice i zablude i ljudi su, uhvaćeni u zamke smutnje, besciljno lutali. Neznanje i neukost su ih potpuno ponizili i obezvrijedili. Rimljani nisu bili ništa manje rastrojeni od njihovih rivala u Perziji, a ni na Arapskom poluotoku nije bilo ništa bolje – svi su stajali na ivicama bezdana vatre.

Časni Kur'an na izuzetno rječit način opisuje žalosno stanje čovječanstva u tom razdoblju. I velikan Ehli bejta, Imam Ali Ebu Talib, a.s., u nekoliko svojih govora slikovito objašnjava bolno stanje koje je i sam doživio. Jedan primjer za to je njegov opis stanja društva u času kad se pojavio naš časni Poslanik, s.a.v.a.:

أَرْسَلَهُ عَلَى حِينِ فَتْرَة مِنَ الرُّسُلِ، وَطُولِ هَجْعَة مِنَ الاُْمَمِ، وَاعْتِزَام مِنَ الْفِتَنِ، وَانْتَشَار مِنَ الاُْمُورِ، وَتَلَظٍّ مِنَ الْحُرُوبِ، والدُّنْيَا كَاسِفَةُ النُّورِ، ظَاهِرَةُ الْغُرُورِ، عَلَى حِينِ اصْفِرَار مِنْ وَرَقِهَا، وَإِيَاس مِنْ ثَمَرِهَا، وَاغْوِرَار مِنْ مَائِهَا، قَدْ دَرَسَتْ أعْلامُ الْهُدَى، وَظَهَرَتْ أَعْلاَمُ الرِّدَى، فَهِيَ مُتَجَهِّمَةٌ لاَِهْلِهَا، عَابِسَةٌ فِي وَجْهِ طَالِبِهَا، ثَمَرُهَا الْفِتْنَةُ، وَطَعَامُهَا الْجِيفَةُ، وَشِعَارُهَا الْخَوْفُ، وَدِثَارُهَا السَّيْفُ.

“Allah ga je izaslao nakon što je neko vrijeme bilo prekinuto slanje poslanika, a narodi bijahu dugo u drijemežu. Zla su dizala glave, sve bijaše u rasulu i ognjevima ratova, dok je svijet bio lišen svjetlosti i pun opačine javne. I lišće je bilo požutjelo pa nije bilo nade u plodove njegove, a voda je otekla u podzemlje. Svjetionik upute bio je iščezao, a pojavili se znaci propasti. [Svijet ovaj] bio je neprijatan sljedbenicima svojim i mrgodio se u lice tražitelju svome. Plodovi njegovi bijahu iskušenje, a hrana njegova lešina. Njegov znak raspoznavanja bijaše strah, a ogrtač njegov sablja.“[1]

I dok je čovječanstvo preživljavalo ovakvo teško stanje, Božija svjetlost je zasjala i osvijetlila Božije robove i njihove gradove nagovještavajući život pun vrijednosti i vječnu sreću, a područje Hidžaza u mjesecu rebiu-l-evvelu, u godini slona (570. godine), kako većina prenosilaca hadisa i historičara tvrde, rođenjem časnog Poslanika, hazreti Muhammeda sina Abdullaha, ispunilo se dobrima i blagodatima. Porodica Božijeg Poslanika, koja je obavještenija nego drugi, potvrdila je rođenje časnog Poslanika u zoru, petka sedamnaestog rebiu-l-evvela. Ovaj datum je prihvaćen kod sljedbenika Poslanikove, s.a.v.a., porodice.[2] Drugi tvrde da se časni Poslanik, s.a.v.a., rodio u ponedjeljak, dvanaestog dana istog mjeseca.[3]

U nekim hadiskim i historijskim izvorima je zabilježena pojava čudnih događaja na dan njegovog rođenja. Na primjer, vatra se ugasila u zoroastrovskom hramu u području Farsa[4], izbio je zemljotres zbog kojeg su se srušili mnogi manastiri, svaki idol kojeg su obožavali pored Svevišnjeg Allaha otkinut je sa svog mjesta, a postavljeni kipovi su se srušili na lica. Sve ovo, uz pojavu više zvijezda koje su prije nisu mogle vidjeti, ni vračari i čarobnjaci nisu mogli predvidjeti.

Kada se rodio časni Poslanik, izgovorio je:

وَ اللَّهُ أَكْبَرُ كَبِيرًا وَ الْحَمْدُ لِلَّهِ كَثِيرًا وَ سُبْحَانَ‏ اللَّهِ‏ بُكْرَةً وَ أَصِيلًا.

“Allah je najveći, mnogo zahvale pripada Allahu, i slavljen neka je Allah ujutro i uvečer.“[5] Poslanik, s.a.v.a., islama je bio poznat po imenima Muhammed i Ahmed, a u časnom Kur'anu su spomenuta oba. Historičari su zabilježili da mu je Abdulmuttalib, Poslanikov djed, nadjenuo ime Muhammed. Kad su ga upitali zašto je odabrao baš to ime, rekao je: “Želio sam da bude hvaljen na nebesima i na Zemlji.“[6] Njegova majka, Amina, prije njegovog djeda, nadjenula mu je ime Ahmed.

Kako je časni Kur'an izvijestio, Biblija je riječima hazreti Isaa, a.s., nagovijestila pojavu našeg Poslanika i učenjaci sljedbenika Knjige su to bili potvrdili. Ovaj ajet svjedoči ovu činjenicu:

وَإِذْ قَالَ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ يَـٰبَنِىٓ إِسْرَآءِيلَ إِنِّى رَسُولُ اللَّهِ إِلَيْكُم مُّصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَىَّ مِنَ ٱلتَّوْرَٮٰةِ وَمُبَشِّرًا بِرَسُولٍ يَأْتِى مِنْ بَعْدِى اسْمُهُ ۥۤ أَحْمَدُ فَلَمَّا جَآءَهُم بِالْبَيِّنَـٰتِ قَالُواْ هَـٰذَا سِحْرٌ مُّبِينٌ

I kada Isa, sin Merjemin, reče: “O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći”[7]

Po običaju na Arapskom poluotoku, kao i u ostalim mjestima, nije postojao neki problem da jedna osoba nosi dva imena i dva nadimka.