Dova koja je u suprotnosti s općim Božijim zakonima u svemiru i životu

Share

Dova koja je u suprotnosti s općim Božijim zakonima u svemiru i životu

Jedan od primjera dove koju ne trebamo upućivati Allahu je dova koja je u suprotnosti sa općim zakonima u svemiru i životu. Nuh, a.s., molio je Allaha da primi zagovor za njegovog sina, te da ga spasi potopa, a na osnovu Božijeg obećanja Nuhu da će se njegova porodica spasiti. Međutim, Allah se nije odazvao Svom robu i poslaniku Nuhu, a.s., odnosno odbio je njegovu molbu, rekavši mu:

On nije od tvoje porodice![1]

te ga je posavjetovao da više ne upućuje ovu molbu.

A Nuh je zamolio Gospodara svog i rekao je: “Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje, zaista, istinito je, i Ti si od mudrih najmudriji!” “O Nuh, on nije čeljade tvoje”, rekao je On, “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem te da neznalica ne budeš!” “Gospodaru moj”, reče on, “Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, bit ću izgubljen!”[2]

Nuh je prije toga dobio od Allaha pravo da traži spas za svoju porodicu, ali za one koji nisu bili iz njegove porodice nije dobio pravo da se moli da budu spašeni potopa.

A sin njegov nije bio dio njegove porodice, jer takav je bio Božiji sud, i Nuh nije imao pravo Allaha moliti suprotno Njegovim zakonima i pravilima.

Pogledajmo Nuhov odgovor. To je odgovor čovjeka koji se kaje i žuri zadovoljstvu Gospodara svog, i utječe se od tog da traži nešto o čemu nema znanja, te povezuje svoj uspjeh s Božijom milošću i oprostom.

Razumijevanje božanskih zakona jeste pitanje koje je neophodno poznavati u vezi s dovom, jer zadaća dove nije da ove zakone stavi van snage i da ih zaobiđe, već je uloga dove usmjeravanje čovjeka u traženju od Allaha unutar granica koje je On uspostavio i koje u prirodi važe.

Božiji zakoni su tu da stalno očituju Božansku stvaralačku volju, a zadaća dove jeste zadobivanje Božije naklonosti, a ne preskakanje zakona koje je On postavio. Uzvišeni Allah kaže:

I nećeš naći u Božijim zakonima skretanja![3]

Poredak na kojem opstoji kosmos očitovana je i otjelovljena Božija volja bez koje kosmos ne bi bio moguć, niti priliči da čovjek u dovi traži izmjenu ovih zakona, jer dova predstavlja jedna od vrata Božije milosti za ljude. A Božija volja u stalnom je skladu s Njegovom milošću, pa ni čovjeku, onda, ne priliči traženje njenog mijenjanja i zamjene.

I nema razlike od jednog do drugog zakona. Svaki zakon predstavlja Božiju volju, a svaka Božija volja predstavlja Božiju milost i mudrost iznad kojih nema ni milosti ni mudrosti, što jednako važi za sve zakone, kako univerzuma, tako i historije te društva.

Od Božijih zakona je, naprimjer, potreba ljudi jednih za drugima, u vjeri i u ovosvjetskim pitanjima. Nije ispravno da čovjek traži od Uzvišenog Allaha da ga učini potpuno neovisnim o drugima, i bez ikakve potrebe za drugim ljudima. Takva dova bila bi u potpunoj suprotnosti s Božijim zakonima i voljom.

Od vođe pravovjernih Alija, a.s., bilježi se da je rekao: “Rekao sam: ‘O Allahu, ne dopusti da imam potrebu za bilo kim od Tvojih stvorenja!’ Na to mi je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘O Ali, nemoj tako govoriti, nema nikog, a da mu ljudi nisu potrebni!’ Ja na to rekoh: ‘Kako onda da kažem, Božiji poslaniče?’ ‘Reci’, kazao je on, ‘Allahu, ne daj da imam potrebu kod Tvojih zlih stvorenja!’”[4]

Šuajb prenosi da je Ebu Abdullahu, a.s., rekao: “Moli Allaha da me učini neovisnim o Svojim stvorenjima!” On je na to – kako kaže – rekao: “Allah je podijelio opskrbu čiju je htio preko ruku onih kojih je On htio, nego ti moli Allaha da te sačuva potrebe koja će te natjerati da se obratiš Njegovim podlim stvorenjima!”[5]

Ovakvim poimanjem dove shvatit ćemo da islamski tekstovi dovi određuju realan okvir, izvodeći dovu iz nerealnih i maštovitih okvira.

Ovi tekstovi potvrđuju jednu važnu činjenicu o načinu i stilu življenja čovjeka muslimana. Naime, kako god njegova nastojanja i kretanja trebaju biti realna, daleko od maštarije, isto tako i njegova dova treba biti u istom ovom okviru realnog.

Bilježi se od Imama, predvodnika pravovjernih, Alija ibn Ebi Taliba, a.s., da ga je jedan starac iz Šama upitao: “Koja dova je najbesmislenija?” “Ona”, rekao mu je on, “kojom se traži nešto što se ne može zbiti!”[6]

A ono što se ne može zbiti jeste ono što je izvan okvira Božijih zakona koje ljudi prepoznaju u svom životu, te nije realno niti kretanje ka takvim ciljevima niti razmišljanje o njima.

U djelu ‘Uddetu-d-da‘i navodi se sljedeća izjava Vođe pravovjernih, a.s.: “Ko bude tražio iznad svoje dostojnosti, zaslužio je da mu se uskrati!”[7]

Vjerujem da se pod izrazom “iznad svoje dostojnosti” misli na traženje onog što nije u okvirima realnosti.

 

[1] Hud 46.

[2] Hud, 45–47.

[3] Fatir, 43.

[4] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 320.

[5] Usulu-l-Kafi, str. 438; Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1170, hadis br. 8946.

[6] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 324.

[7] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 327.

  • 11 Marta, 2019