DŽIHAD, ETIKA, MORAL, POTČINJENOST I VILAJET

DŽIHAD, ETIKA, MORAL (borbeni žar), POTČINJENOST I VILAJET

Govora šehida generala pukovnika Sulejmanija

U ratu postoji pet stvari koje predstavljaju osnovnu matricu na frontu, a to su:

DŽIHAD

Velika je razlika u značenju riječi džihad i rat kada o njima govorimo kao o vojnim operacijama. Džihad ima svoje odlike i posebnu strukturu i zato su sve operacije koje su se odvijale na frontu, pa i one borbene, bile utemeljene na džihadu. Džihad je rušio sve prepreke. Vojna operacija može pasti u ćorsokak, ali džihad ne. U vojnoj operaciji vojni razum ne dopušta nam poduzimanje vojnih operacija poput „Bejtu-l-makdis“, „El-Fethu-l-mubin“, „Tariku-l-kuds“, „Ve-l-fedžr 8“, „Kerbela’ 5“ i tako dalje, jer smo bili ispred neprijatelja u potpuno neravnopravnom položaju. Naše mogućnosti naspram njihovih bile su veoma primitivne. Govorili smo: „Naši ronioci ulaze u vodu i kreću se probijajući linije!“ A ronioci u vojnoj terminologiji predstavljaju posebne snage koje bivaju podvrgnute obuci i vježbi u skladu sa sistemima obrazovanja u svijetu. U početku on prvo mora postati sportista, a potom se osposobiti tako da se za njega može kazati da je ronilac. Nakon toga, on se uvježbava na desetine puta za jednu akciju koju želi izvesti.

S ovim se danas često srećemo u vojnoj edukacijskoj literaturi, ali kad pogledamo našu brigadu ronilaca, naći ćemo čovjeka u odmaklim godina, kao što je Kabad Šemsuddini,[1] ali i sposobnog mladića, kao što su ‘Ali ‘Âli,[2] Hasan Jazdani i mnogi drugi. Pogledajte ova lica i pogledajte videosnimke operacija „Ve-l-fedžr 8“. To su oni koji su na vojnom planu izvanredno izveli teške i komplicirane operacije. Većina njih bili su još uvijek golobradi mladići u razvoju. Hasan Jazdani bio je imam našeg džemata. Jedne prilike posumnjali smo je li onaj koji nas predvodi u namazu već dvije-tri godine uopće punoljetan. Dileme je nestalo kada je ovaj postao ronilac, izvršio akcije u operacijama „Ve-l-fedžr 8“ i izvanredno se ponio u tom velikom događaju. To je veoma važan momenat. Temelj ove hrabrosti i džihada je veoma bitan jer je upravo ovaj duh džihada zaslužan za uništavanje svih prepreka. Davali su otpor do posljednjeg daha na borbenoj liniji.

 

MORAL I ETIKA NA FRONTU

Dogodio se jedan veliki skup, koji je trajao 3000 dana. Dakle, mnogobrojni posebni ljudi, različite starosne dobi i iz različitih geografskih područja, okupili su se i naoružali s ciljem da ratuju i za tih 3000 dana i noći među njima se nije dogodio nijedan incident, svađa, omalovažavanje ili uznemiravajuća priča. To se nije desilo ni u jednoj vojnoj klasi. Nije tu bilo zapovjednika, pukovnika, majora, kapetana ni drugih oficira; niko od njih nije razmišljao o ovim vojnim činovima. Među svima njima postojala je samo jedna riječ, a to je riječ BRAT. Nije tu bilo „visokog“ i „niskog“, nije bilo nikakve vrste neposlušnosti. Moral i etika snažno su bili prisutni na frontu.

 

BORBENI ŽAR NA FRONTU

Ovaj primjer navodio sam nekoliko puta, ali ne smeta ponoviti ga. Naime, u vrijeme hadždža hadžije oblače ihrame, nijete hadž i posjećuju Arefat, Minu i Meš'ari-l-haram te bacaju kamenčiće. Sva ova djela su duhovne prirode i svi su zaokupljeni spominjanjem Allaha. Na našim frontovima imali smo sličnu atmosferu. Bilo je istinskih hadžija, kao što su hadži Ibrahim i Ismail, ali nije bilo nikakve hvale, uobraženosti ili arogancije zbog toga u odnosu prema ostalima koji to nisu bili. Niko se nije pokazivao u drugom svjetlu. U operacijama „Ve-l-fedžr 8“ nismo se puno nadali pobjedi, jer je na ratištu bilo veoma teško. Onda je jednom, na početku operacije, ‘Ala'i[3] upitao šehida hadži Ahmeda Eminija: „Šta ćete uraditi ako vas neprijatelj ugleda?“ i ovaj mu je pojasnio. Međutim, izgleda da to nije uvjerilo ‘Ala'ija, pa mu je šehid Emini napokon rekao: „Proučit ćemo: I načinili smo ispred njih pregradu i iza njih pregradu, i na oči im koprenu stavili, – zato oni ne vide!“ (Jasin, 9). I tako je zaista i bilo. Recimo, šehid Saduki krio se u trsci na neprijateljskoj obali kad mu je jedan od neprijateljskih vojnika nagazio ruku. U isto vrijeme jedan red ronilaca spavao je iza njega. On je tada stisnuo zube i nije ispustio nikakav glas, iako ga je to strašno zaboljelo. I pod snažnim pritiskom neprijateljske čizme, on je učio deveti ajet sure Jasin (I načinili smo…). Ovaj ajet činio je čuda!

Dosta toga je rečeno o moralu (borbenom žaru) vojske u ratu, ali o tome i dalje treba govoriti.

 

POTČINJENOST

Apsolutna potčinjenost odnosi se na potčinjenost Allahu, to jest djelovanje radi Njega i na Njegovom putu te zanemarivanje svega drugoga osim Njega. To je vrlo važan momenat u ratu.

 

VILAJET

Više od 90% naših boraca nije izbliza vidjelo Imama, ali su ga svi snažno voljeli. Svoje živote oni su bili iskreno spremni žrtvovati da bi Imam bio zadovoljan i da bi ga riješili briga. To nije bilo ograničeno samo na Imama nego i na njihovog vođu kojeg je postavio (imenovao) Imam. Zato su mu bili poslušni kao da se radi o Imamu, bez obzira na to je li se radilo o zapovjedniku brigade, divizije ili manje skupine vojnika. Nije bilo nikakve neposlušnosti. Ne sjećam se da se ikada desilo da je u nekoj od noći u kojima su se izvodile operacije neki vojnik došao ispred mene ili ispred drugog zapovjednika brigade, divizije ili druge organizacione vojne jedinice i rekao: „Ja ne želim ići u akciju!“

U operacijama „Kerbela’ 4“ između nas i neprijateljskih linija bilo je oko 400 metara, što je otprilike prvi dio od ukupne širine rijeke Arvand. Mogli smo vidjeti sve što oni rade, a i oni su mogli vidjeti sve što smo mi radili. Na obali rijeke nije bilo trske kako bi zaklonila naše linije. Bili smo improvizirali neke male zavjese, a naši momci su se zaklanjali perajima sastavljajući ih jedne do drugih. Odredi „Tr Allah 41“, „Kerbela’ 25“ „Imam Husejn 14“, „Al-Nadžaf al-ašraf 8“, „Al-Nasr 5“ i još nekoliko drugih učestvovali su zajedno u ovoj akciji. Nije bilo nikakvog drugog utočišta niti skrovišta gdje bi se neko od nas mogao skloniti. Krv je potekla curcima. Zapovjednik brigade me je upitao: „Hoću li krenuti?!“  i dozvolio sam mu. Nije bilo prostora da se iskoristi faktor iznenađenja riječima: „Allahu ekber!“ ili „La ilahe illellah!“ ili „Ja Zehra’!“ „Probijte (osvojite) neprijateljske linije!“ Nije to bio lahak posao. Ovakva pokornost podrazumijeva vjerovanje. Često smo kasnije govorili o toj burnoj noći u toku operacije „Ve-l-fedžr 8“ koja je poništila sve procjene i proračune, kada su ronioci ušli u vodu, a voda im to nije dopuštala, kada je jedino pitanje bilo: „Hoćemo li krenuti?“, bez ikakve priče i dokaza za ili protiv. U takvim okolnostima su krenuli i ostvarili veliku pobjedu u operacijama „Ve-l-fedžr 8“.

 

Ovo je tih pet temelja koje smo imali na frontu i koji su utjecali na sve što se dešavalo na tom prostoru. Na frontu su ljudi imali različite poglede, ali njihova unutrašnjost bila je vrijedna poput dragulja. Front ih je preobrazio u legende i većina njih su poginuli kao šehidi.

Ovih pet faktora proizvelo je tri odlike u srcu našeg fronta:

• Izazivanje i jačanje borbenog duha, jer je većina duhovnih vrijednosti koje su se ostvarile u našoj zajednici proizašla iz rata. Niko ne može osporiti činjenicu da je temelj najvećih duhovnih promjena u našoj zajednici bio upravo sveti odbrambeni rat. Iako to nije bilo planirano, preobrazio se u kulturnu revoluciju u zajednici.
• Preobražaj u razmišljanju. U pogledu podsticanja na razmišljanje, naš rat je bio poput naučnih halki. I kao što je naučna halka mjesto gdje studenti međusobno razgovaraju i raspravljaju u cilju što bolje pripreme za odgovorne i ozbiljne zadatke koji ih čekaju, isto tako je bilo i na frontu. Mudžahedini su nastojali odvojiti se od ovoga svijeta ugledajući se na naučne halke i upravo to je dovelo do ovakvog iskustva u ratu. Pa pogledajte Husejna Jusufa Allahija, Muhammeda Rezaa Muradija i njima slične, koji su bili u cvijetu mladosti, a ponijeli su i izdržali odgovornost obavještajnih službi. Nadiri je bio zapovjednik brigade „Seredžan“, i to najmlađi brigadni zapovjednik. A vodio je više od 350 ljudi. U posljednjim danima rata sam je napao neprijateljsku oklopnu jedinicu, uništio linije na tromeđi Husejnijje i prekinuo opsadu. Na taj način oslobodio je četiri jedinice koje su bile pod neprijateljskom opsadom.

Front je bio poput peći iz koje izlaze zreli ljudi, izrasli u ratu. Kukavica ne može biti hrabar, ali su hrabri dobili prostor da iskažu svoju hrabrost. Tamo vjernik postaje još čvršći u svome vjerovanju, a slabost onih sa slabim imanom izlazi na vidjelo. U ratu i ratnim okolnostima sve se vidi. Sve odlike u ratu postaju vidljive i ništa ne ostaje skriveno. Naše cijenjene vođe, poput Bakerija, Zengija Abadija, Kazerunija, Mira Husejnija i drugih, nisu studirali na univerzitetima, nego su odgojeni na borbenim linijama. Zato je onaj koji je trebao biti zapovjednik brigade i snositi odgovornost biran vrlo oprezno. Neka braća priključila su nam se tek na kraju rata. Ali iako su sticali vojno obrazovanje na univerzitetu ili vježbali u kampovima DAFOSA,[4] kada su se vraćali na front, suočavali su se s mnogim teškoćama, jer ono što su naučili u klupama nije se moglo porediti sa stvarnim stanjem na frontu. Možda nije dobro da ovo priznam, ali mi u posljednjim danima rata nismo dopuštali zapovjednicima naših brigada da idu u školske klupe, jer se oblik našeg ratovanja nije uklapao u školske teorije i vježbe. Živjeli smo neravnopravan rat, a takav rat zahtijeva posebnu vrstu mehanizama i promišljanja. Otuda je naša odbrana u toku cijelog rata bila u neravnopravnom položaju.

• Ono što danas vidite, i za to ima primjera. Naime, omladina koja je duže učestvovala u ratu danas je postala znatno uspješnija u javnoj upravi zajednice, jer su prakticirali upravljanje u najtežim okolnostima.

Trebali bismo se upoznati s ovim faktorima koji su ostvarili ovakav odgoj i iznjedrili tako velike ličnosti na frontu te promovirati te faktore u današnjoj zajednici. Jer to je ono što naše neprijatelje drži u ozbiljnoj dilemi da li da napadnu našu domovinu. Nisu u pitanju političke procjene ili njihova briga za svijet, nego se radi o tome da je našeg neprijatelja zaustavila osmogodišnja sveta odbrana, kao i druge stvari koje neprijatelj vrlo dobro zna. Mi nikada nismo rekli da nas neprijatelj neće napasti. Može se neprijatelj nepromišljeno pokrenuti, ali mi smo uvijek u potpunosti spremni suprotstaviti se bilo kakvom neprijateljskom pokretu. Svaki mogući udar na Islamsku republiku osuđen je na propast i pretrpjet će poraz. Oni mogu nešto pokušati, ali ne znaju kakve će posljedice izazvati taj čin niti su u stanju procijeniti procenat svog uspjeha.

Nema težeg rata koji je neprijatelj iskusio od onoga rata u Libanu koji je trajao 33 dana.[5] Nema konvencionalnijeg i uvježbanijeg neprijatelja od Izraela. Ovi su uvidjeli da su najjače neprijateljske vojske u svijetu doživjele poraz od jedne male skupine pod imenom Hizbullah. U Iranu postoji na hiljade organizacija kao što je Hizbullah i milioni ljudi koji su poput onih u Hizbullahu. Ustvari, ovaj narod, uz pouzdanje u Allaha, jeste narod koji ne može biti poražen, a uz vjerovanje u neukaljane imame i uvjerenost u Allahovu pomoć, nastavit će svojim putem.

 

[1] On je bio jedan od boraca divizije „Te'r Allah“, a poginuo je kao šehid u 56. godini života u operacijama „Ve-l-fedžr 8“, mjeseca behmena 1364. sunč. hidžr. god. / januara 1986. god. po miladu.

[2] Bio je zadužen za izviđanje i informacije u operacijama divizije „Te'r Allah 41“, a poginuo je kao šehid s devetnaest godina u operacijama „Kerbela’ 5“ 1365. / 1987. god.

[3] Husejn ‘Ala'i, vođa pomorskih jedinica u snagama „Čuvara islamske revolucije“ u to vrijeme.

[4] Ovo je skraćenica za Vojnu akademiju. Svi vojni oficiri koji žele steći veći čin od pukovnika, moraju pohađati posebnu obuku DAFOSA.

[5] Rat u julu 2006. god.