ODOŠE BRIŽNI, ODOŠE ONI ŠTO GORJEŠE VELIKIM AŠKOM
ODOŠE BRIŽNI, ODOŠE ONI ŠTO GORJEŠE VELIKIM AŠKOM[1]
Govor šehida generala pukovnika Kasima Sulejmanija
Bismillahir-rahmanir-rahim.
Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova.
Hvala Allahu koji nas je naputio na ovo. Mi ne bismo bili upućeni da nas On nije naputio.
Pozdrav našemu vođi, hrabrom komandantu!
Svi su otišli, ostao sam sam.
O, kakva tuga za ovu ružu prepunu trnja, koju svi drugi pretekoše.
Dođe šejh tarikata i nauči nas ponašanju.
Ostadoh samo ja, koji ne savlada gradivo kako treba, pa ne otputovah…
Prijatno vam bilo, narode moj dragi, odani, požrtvovani, koji voli pogibiju na Božijem putu, koji proizvodi šehide.
Ova pobjeda koja se može smatrati uvodom u pobjede koje će uslijediti, dar vam je od Allaha. Prijatno vam bilo, šehidi! Ova pobjeda je Božanski poklon. Prijatno vam bilo, šehidi! Ova pobjeda koju ste izvojevali ostvarena je čistom krvi, kakva je i krv ovih ubranih ruža koje danas ispraćate. Ono što je naša srca ispunjavalo radošću jest upravo ova brigada čiji su svi bataljoni bili pod okriljem Allahove nježnosti, ostvarujući Njegove ciljeve – ali, ta radost nije potrajala dugo u srcima boraca, vojnika i komandanata iz brigade „Božija osveta“. Njeno mjesto zauzela je tuga, tuga zbog gubitka, zbog rastanka s tim dragim ljudima. Može li osmijeh natkriliti usne na skupu na kojem nema Ibrahima Hinduzadea? Može li osmijeh natkriliti usne na skupu na kojem nema Muhammeda Nasrullehija? Može li osmijeh natkriliti usne na skupu na kojem nema nosioca zastave brigade „Božija osveta“ – Ahmeda Eminija? Kako bi osmijeh mogao natkriliti usne kad među nama nema hrabrog i požrtvovanog ratnika Hasana Jezdanija? Kako da se iznad naših usana pojavi osmijeh kad našeg stoika, našeg ašika i našeg iskrenoga Muhammeda Husejna Jusufa el-Lehija, koji je naš prvak, nema među nama?
O, majke šehida! Među ovom petočlanom skupinom nalazi se i Hamza, koji bijaše baš poput onog Hamze prvaka šehida, za kojeg je Časni Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao prilikom Bitke na Uhudu: „Ali za Hamzom niko neće plakati!“ Ni ovdje nema nikog ko će za njim plakati.
O, majko Hinduzadeova! O, majko Zulfikarova! O, majko Jezdanijeva! O, majko šehida! Muhammed Nasrullehi, pak, nema majke.
O, stanovnici Kermana! O, vi koji odgojiste šehide! O, revnosni ljudi Kermana! O, mladi ljudi ovoga mjesta! Odoše nam iskreni! Odoše gorljivi revnosnici, zaljubljenici u Dragog Allaha! Odoše oni koji dokučiše Istinu! Odoše nosioci zastave brigade „Božija osveta“. Proliše svoju krv, žrtvovaše se i oprostiše, i vama podariše ovu pobjedu.
Ljudi! Allah zna da su zadnje riječi obespravljenih trudbenika i svih ubogih, svih potlačenih na svim stranama i svih koji su skrušeno prizivali Allaha, bile ove: „Molimo Te, Bože, da nikad ne dođe dan u kom će glave našeg naroda biti pognute! Osnaži naš narod u danima ovim!“
Željeli su da na vašim usnama zablista osmijeh. To su bile njihove dove, to je ono što su iskali od Allaha.
Šta da reknem o ovim šehidima? O tim dragim ljudima? O tim iskrenim robovima Božijim? O tim stoicima koji nas napustiše?
Ta, ko zna ko je bio Hasan Jezdani koji se danas evo nalazi pred vama? Tek osamnaestogodišnji student. Hasan je bio junak, vodio je akcije u operaciji „Ve-l-fedžri8“. Hasan, taj sitni, povučeni student bijaše snažnog duha. Prvi se javio kao dobrovoljac da pređe rijeku Šat al-Arab (Arvand). Hasan, student, junačina, trideset puta je preplivao rijeku Šat al-Arab radi osmatranja i izviđanja. Hasan, taj hrabri sportista, iskreni rob Božiji, žudio je za pogibijom na Božijem putu. Hasane, ti koji si uvijek predvodio kolektivni namaz, sada si nas napustio.
Evo i Husejna Jusufa el-Lehija, i njega danas ispraćate. Poput je hazreti Husejna, čije je tijelo isječeno na komade; Husejna, našeg prvaka; Husejna iskrenog, čiji nijedan dio tijela nije ostao pošteđen rana; Husejn koji se vraćao na bojno polje i prije nego bi mu zarasle rane! Husejn vjerni. Husejn žrtvujući. Husejn iskreni. Husejn učeni.
A naš iskreni Kazim, čije tijelo još niste pronašli, i naš iskreni Ibrahim, taj Zulfikar, taj snažni. Eto, oni su sada ovdje sa vama. Svaki od njih ima svoju veličanstvenu priču, koju trebate čuti. Svaki od njih ima svoje knjige, prepune dubokih spoznaja.
Naš Muhammed, naš Nasrullehija, ljubazni, koji se svojim prsima suprotstavljao svakoj nevolji. On, iskreni Božiji rob, nikad ne reče da je umoran; zaljubljenik u Allaha, ne imade svoje majke, pa je sve svoje nade vezao za Allaha. Nasrullehi, koji za vrijeme dopusta nikad nije odlazio u grad, već je ostajao u angažmanu na frontu.
Moj Muhammed, koji se osmjehivao smrti u zadnjim trenucima života. Taj osmijeh je ostao na njegovome licu i može se vidjeti na njegovome tijelu.
Bože, Ti znaš i svjedok si veličine naših šehida i njihovih visokih stupnjeva; znaš i svjeok si koliko su bili dostojanstveni i iskreni prema Tebi. Bože, onako kako su oni išli za tim da obraduju ovaj narod, tako i ovaj narod moli: O, Allahu, o Premilostivi, o Darežljivi, o Milosni, o Veličanstveni, o Moćni, o Golemi, o Slavni, o Allah – okupi ove naše šehide oko Husejna, a.s.!“
A što se tiče linije koju su izumjeli ovi naši dragi ljudi, a koja se odnosi na akcije „Ve-l-fedžri8“, o njoj je mnogo govoreno i ja ću vam sada izložiti, u prisustvu ovih šehida, onu Božansku podršku, pažnju Svemilosnikovu i Rebbanijsku zaštitu.
Ljudi! Porodice ovih velikih šehida. Dva faktora su ostvarila uspjeh i pobjedu u akcijama operacije „Vel-fedžri8“.
Prvi faktorje: Dova Allahu s pozivanjem na Fatimu ez-Zehru, a.s. Ona se smilovala na nas i rukom svoje nježnosti potrala naše glave, i svog sina Mehdija nam poslala u toj burnoj noći kad smo krenuli u napad; u toj tamnoj, mrkloj noći, usred uzburkanih talasa Šat al-Araba, da nam pomogne. Ljudi! Vaši sinovi su u zadnjim trenucima, na sat vremena prije napada, učili dovu Allahu s pozivanjem na hazreti Fatimu, a.s. Učili su glasno, jednim glasom: „O, Zehra! O, Zehra!“ I nasred vode, u tim snažnim talasima, uzvikivali su: „O, Zehra!“
O, ljudi! Fatima ez-Zehra je milostiva majka je svojom rukom, prepunom nježnosti, potrala glave vaših sinova na frontu.
Drugi faktor koji je doveo do našeg uspjeha u tim akcijama bile su suze pomiješane s osjećanjima nepravde i obespravljenosti trudbenika.
Bože! Ti si svjedok da su suze obespravljenih trudbenika neprestano tekle pet dana prije početka borbenih aktivnosti. Plakali su neprestano, dok su im vratovi bili pogeti i skrušeni. Govorili su: „Bože, ne ocrni nam lica naša i ne osramoti nas pred svjedocima! Bože! Ove suze su se pretvorile u Musaov štap i razdvojile Nil – i Ti si nama razdvojio Šat al-Arab i obespravljeni trudbenici su ga prebrodili!“
Ovome smo lično svjedočili. Dok smo u toj strašnoj i mrkloj noći, usred teških noćnih tmina bili u akciji i kad smo bili izgubili nadu da ćemo uspjeti, sve ovo smo vidjeli svojim očima. Prije nego ćemo započeti akciju gledali smo u mjesto na kom ćemo stupiti u borbu i svi bili u plaču. Govorili smo: „Bože, prevedi nas preko rijeke onako kako si Musaa preveo preko Nila!“ Govorili smo: „Ti si rekao, Bože: Oni koji se budu zalagali na Našem putu, Mi ćemo ih, sigurno, naputiti Našim putevima!“ Ti si, dakle, rekao: Krenite i idite, Ja ću vas voditi! Bože, pomozi nam!“
U toj naći u kojoj smo izvršili napad, Allah je spustio svoju pomoć. Zaklinjem se Allahom, ljudi, mi smo u ovim akcijama vidjeli da je sve pripremljeno! Tokom cijelog ratnog perioda ni u jednim akcijama nismo imali sve spremno i pripremljeno kako smo htjeli. Svaka naša akcija je u tom ratu bila manjkava izuzev onih koje je poduzimala brigada „Ve-l-Fedžri8“. U noći kada smo izvodili te akcije snage su se spustile na vodu, shodno informacijama koje su prikupili naši izviđači a radi kojih je Hasan Jezdani trideset puta prešao rijeku Šat al-Arab. Da toga nije bilo, nikada ne bismo mogli svoje snage dopremiti do tačke s koje smo namjeravali poduzeti napad. Velika plima i oseka do kojih je tada došlo, atmosferske prilike i stanje vode nisu nam dopuštale da svoje snage stacioniramo na toj tačci prema svim vojnim procjenama. Međutim, u noći kada smo pokrenuli te akcije situacija se potpuno izmijenila.
O, Bože! Rijeka se uzburkala, voda se pretvorila u snažne talase. Mirna voda, koju smo mi priželjkivali, pretvorila se upravo u suprotno, što je u naša srca ulilo strah. Sam Allah zna koliko mi se tijelo tada treslo dok sam sjedio na obali rijeke. Govorio sam: „Bože moj, u ovakvoj oluji mladići nemaju šanse preći na drugu obalu. Unutar vode svi redovi koji su se mogli vidjeti bili su prepušteni rijeci, voda ih je okretala sad gore sad dolje, a glasovi mladića koji su uzvikivali „Ja, Zehra!“ čuli su se sve do obale.
Mi još uvijek nismo dokučivali tajnu te oluje i sudaranje talasa. Očekivali smo da ćemo rijeku preći za jedan sahatak. Plan je bio da se kroz rijeku Šat al-Arab, koja je široka jedan kilometar, probijemo roneći i plivajući, međutim, ogromni talasi koji su se iznenada pojavili naše mladiće sudotiskali do druge obale za samo pola sata. Tako su na odredište stigli znatno prije.
U prvom kontaktu koji je hadži Ahmed Emini, zastavničar naše brigade, uspostavio s njenim interventnim borcem hadži Ahmedom Muhlisom, koji u svom srcu nije imao nimalo straha od neprijatelja, rekao je: „(Hašim-Ahmed) Došao sam do neprijateljske linije, do njegovih utvrđenja!“
Čim su naši prvi borci došli do tih utvrđenja, zahvalili smo se Allahu i pali Mu na sedždu. Potom su naše snage nastavile pristizati tamo, dok se neprijatelj unutra svog logora bavio nečim drugim. Sve iračke snage nalazile su se u logoru a naši momci su spavali u bodljikavoj žici kad su Iračani izašli iz svojih utvrđenja. Jedan Iračanin se tada nageo i ugledao ih, te ih stao brojati: Jedan, dva, tri, četiri…, dok nije nabrojao dvadeset u jednom redu. Brojao ih je jednog po jednog dok su oni ležali na tlu. Tako se razotkrila linija odbrane, vojnim rječnikom rečeno, i situacija se odjednom promijenila. Iračanin koji nas je ugledao pozvao je je nekoliko svojih drugova iz utvrđenja i privukao ih sebi a da nikoga nije obavijestio o tome, ušli su u svoj vozilo i dali se u bijeg.
Na jednom drugom mjestu jedan Iračanin je opazio naše mladiće i odmah povikao: „Evo Iranaca!“ Međutim, u tom trenutku je između njihovih utvrda je izišla svinja i stala bježati pred njim i on je na arapskom jeziku rekao: „Ne, ne, to je svinja, nema nikoga drugog.“
Tako je sjenka milosti Gospodara Uzvišenog permanentno natkriljivala naše mladiće pa su mogli preći sve te utvrde i zapreke i zauzeti položaj netom iza neprijatelja. Prelaz preko Šat al-Arab bio je jedan od najtežih vojnih poduhvata. Sve do tada nijedan vojnik nije prešao tu rijeku. Štaviše, nije bilo niti jednog pokušaja, kao ni pokazivanja vojničke hrabrosti da se savlada ta rijeka. Međutim, trebalo je manje od jednog sata i najkraće moguće vrijeme da naši mladići unište neprijateljsku odbranu, opkole neprijatelja i na prepad ga savladaju.
Pisma prisege na vjernost i pokornost koja su pisali vaši mladići, bataljon po bataljon, i slali ih nama prisežući na vjernost svojim komandantima predstavljaju nešto na što možemo biti veoma ponosni u svojoj islamskoj povijesti, za šta u svijetu nema primjera.
Budite ponosni i umijte cijeniti vrijednost svojih šehida, njihovu veličinu. Ti dragi ljude koje danas ispraćate na drugi svijet, oni su stvorili tu epopeju; oni, iskreni Allahovi robovi, koji su se danonoćno trudili da biste na licima imali osmijeh. Allah zna da je njihova dova i njihov plač bio radi ovoga: „Bože naš, molimo Te da nam dadneš dvoje – ovo je bio plač trudbenika – „Bože naš, imamo dvije želje: prva je da poljubimo neobični mezar sa šest rebara, kod kojeg nema posjetitelja – Husejnov, a.s., mezar. Druga nam je želja, Bože – ono što smo ranije govorili: Bože, od one akcije u Jerusalemu pa sve do danas nismo svog vođu vidjeli nasmijana, pa Te molimo da ove akcije nanesu osmijeh na njegovo lice. Bože, želimo osnažiti naš ummet i unijeti radost u srca našeg naroda!“
To je bilo ono što su željeli i Allah im im se odazvao i dao im ono što su željeli i što su tražili.
Mir neka je na vama, o veliki šehidi! O, dragi naši, koji ste prinijeli takvu žrtvu i napravili takav podvig. Neka je mir na tebi, Husejne Jusufe Ellehi. O, dragi znalče! O, dragi zaljubljeniče u Allaha! O, Husejni, koji si bio izviđač u akcijama – kada su došli do tebe sasvim su zaboravili na svoj umor. Mir neka je na tebi, Ibrahime tamnoputog tijela i živoga srca, koji si obradovao srca svih boraca! Neka je mir na tebi, o Kazime znalče, u čijem defteru bijaše upisan i naš velikan Husejn. Prizivao je šehadet (pogibiju na Božijem putu) i ovako pisao: „Svi su otišli, samo ja ostadoh… O, kako žalim ovu ružu prepunu trnja koja je ostala, a svi je drugi pretekli. O, učitelju poduči nas kako da i mi otputujemo. Ta, samo ja nisam gradivo savladao kako treba, samo ja nisam otišao. Sam sam ostao!“
Nisam upamtio cijelu kasidu, ali njena glavna poruka je ova: „Ja sam onaj koji još nije otišao, koji još nije pozvan!“ Husejn je bio komandant ovoga rata. Husejn, komandant ovih. Husejn je bio i otac i mati ovoga fronta. Husejn se na front vrati istrganoga tijela, ranjavih nogu. Toliko je bio odan, jer je sebe učinio iskupninom za ove mladiće. Nije bio na mejdanu na koje su bacane bombe s hemijskim otrovima, ali, da bi izbavio Kazima i izveo Zulfikara i Hasana Jezdanija, uložio je krajnji napor i žrtvovao sebe. Mir neka je na tim šehidima!
Bože naš! Zaklinjemo Te šehidima Kerbele, i ovim velikim šehidima, šehidima islama, da nam svima omogućiš da nosimo ovu zastavu koja je pala na zemlju i da nastavimo ići ovim putem.
Zahvaljujem svim ovim dragim ljudima. Zahvaljujem se i vama. Molim Allaha da i On svima vama zahvali, da vas nagradi i obaspe vas svojim darovima.
Bože moj! Neka sve te nagrade, zahvale i sevapi budu u funkciji otvaranja Kerbelanskog puta – Kerbele imama Husejna, a.s.
Bože naš, naša želja i želja našeg naroda, i želja svih boraca jest ona želja svih šehida.
Bože, dovedi ovaj narod do onog opkoljenog harema, zatvorenog harema, harema imama Husejna, a.s.[2]
Bože, ostvari ovom narodu ovu veliku želju. Svi mi trebamo kazati: „Hvala vam, šehidi! Hvala vam, šehidi!“ I Jezdaniju trebamo reći: „Hvala!“ – njemu, koji je trideset puta preplivao Šat al-Arab, njegovu hladnu vodu. Kada god nam zadrhti grudni mišić, trebamo Jezdaniju izraziti zahvalnost. Hvala ti, Jezdani!
Trebamo i Ibrahimu reći: „Hvala!“ Hvala ti, Ibrahime!
Trebamo i ovom hudom komandantu trebamo reći – njemu, kojemu njegova majka nije došla na dženazu, a govorio je: „Sve što sam dao na Allahovom putu, dao sam, i ne želim vidjeti šta će biti s mojim davanjem!“ – trebamo mu reći: „Komandante, hvala ti!“
Trebamo se zahvaliti i porodicama naših velikih šehida. Oni su svjetlosne krune na našim glavama. Ovo su preostali šehidi, ostatak naše revolucije.
Ljudi! Budite svjesni značaja ovog. Ljudi, otiđite posjetiti ratne ranjenike i tješite ih. Ljubite te ruke koje su povlačile obarače. Ljubite ruke koje su se rukovale i dodirivale s rukama šehida. Ljubite tahte šehida koje su okupane njihovom krvlju. Ljubite ruke njihovih očeva i majki, koji su ih rodili.
Naša zahvalnost se treba biti takva: da izražavamo zahvalnost ovim dragim velikanima, ovim cijenjenim porodicama, porodicama šehida. I, takođe, ovim ovdje šehidima.
U ime brigade – brigade koja je danas sva zavijena tugom; brigade koja je izgubila ovo lijepo i mirisno cvijeće i velike komandante poput dragog nam Muhammeda Nasra el-Lehija, ali i druge drage i slavne šehide – izražavamo saučešće svim vjerskim učenjacima, funkcionerima, službenicima i porodicama ovih slavnih šehida i molimo Allaha da ih blagoslovi. Nadamo se da će Allah i ove šehide proživjeti zajedno sa šehidima Kerbele.
Hvala vam svima! Izvinjavam se što sam vam oduzeo dragocjeno vrijeme. Nadam se da će Allah svima nama dati da svoj ovosvjetski život okončamo pogibijom na Njegovom putu i, akobogda, pridružiti nas ovim dragim ljudima.
Bilo je i drugih šehida, poput, npr. Pehlivan-zadea, koje nisam spomenuo. I oni su poput svih drugih šehida u smislu stepena i pogibije na bojnom polju. Kao i svi drugi su: vezani za oružje i revoluciju; kao jedno tijelo i jedan saf.
Nadam se da će mi porodica ovog velikog šehida oprostiti što sam zaboravio spomenuti njegovo ime. Ves-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
[1] Motivacioni i sugestivni govor hadži Kasima Sulejmanija koji je održao na komemoraciji šehidima borbenih akcija „Ve-l-fedžri8“ u džamiji Imama Homeinija – neka Allah posveti njegovu tajnu! – u Kermanu. Govor je držao jecajući i lijući vrele suze što je sve prisutne navodilo na plač. Ove riječi hadži Kasima postale su nezaboravne u godinama svete odbrane.
[2] Allah je, doista, uslišao dovu boraca i šehida, te je probijen obruč i omogućena posjeta haremu imama Husejna, a.s., samo nekoliko godina nakon ovih borbenih akcija, tj. one godine kad je Saddam napao Kuvajt.
