Ebu Talibove metode u pomaganju Poslanika, s.a.v.a. (II)

Ebu Talibove metode u pomaganju Poslanika, s.a.v.a. (II)

 

Četvrta metoda

Kada je ‘Amr ibn ‘As krenuo za Abesiniju kako bi spletkario protiv Džafera ibn Ebu Taliba i njegovih drugova kod Nedžašija, Ebu Talib je rekao:

“Kćerka me pita: Kud? Gdje namjeravaš?

Zar nije ružno da me samu ostavljaš?

Rekoh joj: Pusti me, jer želim otići

i do Nedžašija zbog Džafera stići,

kako bih ga (Amra ibn ‘Asa) spržio kod njega

i uspravio oholost tog ohologa!”^[1]

Također je podsticao Nedžašija na nužnost poštivanja muhadžira u drugoj hidžri,^[2] iskoristivši lijep odnos s njim. To je uradio ovim stihovima:

“Ah, kako li je Džaferu u izgnanstvu da mi je znati

dok ‘Amr i neprijatelji Poslanika blizu su mu poslati.

Da l’ je Nedžaši njemu i drugovima dobročinstvo učinio,

il’ ga je smutljivac neki u tome spriječiti već uspio?

Daleko bilo da kudim te, jer ti si veličanstven i plemenit,

i znam da stranac nijedan kod tebe nije mukama bremenit.

Znaj da ti je Allah vlast povećao,

a dobra tvoja djela u tebi učvrstio.

Ti izobilje si obimno prostrano svima

što koristi i neprijateljima i prijateljima bliskima.”^[3]

A drugim ga je stihovima pozvao u islam, kao što se vidi u sljedećim stihovima:

“Znaj da nam je Muhammed, o najbolji među ljudima,

kao vjerovjesnik, poput Musaa i Isaa sina Merjemina,

poput onog što njih su dvojica donijela uputu donio

a svaki nas je od njih po naredbi Božijoj na spas uputio.”^[4]

Peta metoda

Ebu Talib je ignorisao stav Kurejša i njihovu oštrinu prema poslanici obraćujući se njihovim prvacima i velikanima, pa je pozvao Ebu Leheba da se pridruži poslanici ovim stihovima:

“Kome amidža Ebu ‘Utejbe bude,

nepravedno njemu nigdje ne sude.

I evo kažem mu ja, njegova svjetlost vodilja:

O Ebu Mutebe, čvrst i jak budi,

živ dok si ne nasjedaj kad svijet te kudi

ne uvrijedi se, ne odustani od uzvišenosti,

drugima od njih ostavi puteve slabosti,

jer ti si stvoren od snage i jakosti.

I bori se, jer borba je pravda i nećeš vidjeti

borca koji će zbog mira poniženje pokazati.

…

Neka Bog Abdušemsu i Neufilu uzvrati u naše ime,

i Tejmu i Mehzumu što prekidoše veze i zločine

onih što nakon prijateljstva zajednicu su nam razdijelili

kako bi svoje želje nedozvoljene postigli.

Slagali ste, Božije mi Kuće, da ćemo Muhammeda ostaviti –

da u Klancu još ljudi živih ima niste mogli ni pretpostaviti.

Naravno, Ebu Leheb je bio jedan od kurejšijskih velikana i imao je važnu ulogu u odlukama mnogobožaca. Ako bi se suočio s ovakvim proglasom, njegova žestina bi u najmanju ruku splahnula, njegove varke i zloba bi se umanjili s mogućnošću da zauzme neutralan stav ili da primi islam.

U ovom kontekstu, Ebu Talibova obraćanja Ebu Lehebu i drugima predstavljaju izazov i psihološki rat koji narušava odlučnost, remeti redove neprijatelja i otvara nove horizonte pred muslimanima da nastave promovisanje Poslanice.

Zatim, Ebu Talibova obraćanja obogaćuju muslimane informacijama jer otkrivaju istinski stav neprijatelja. Da nije bilo ovakvih provokacija od strane Ebu Taliba, narod ne bi mogao shvatiti suštinu džahilijetskog razmišljanja i dubinu neprijateljskog stava prema Poslanici. Neki od Ebu Talibovih stihova sročenih s istim ciljem su i ovi:

“Probudite se, probudite se prije nego zemlju počnu kopati,

i onog koji grijeha nije počinio kao grešnika tretirati.”^[5]

Ebu Talib je izrazio potpunu spremnost da prikupi i druga plemena i proglasi nemilosrdni rat, pa je između ostalog rekao:

“Sve dok mi njemu ne dojadimo, nama rat neće dojaditi

i ni na šta što sramotu će zamijeniti nećemo se žaliti.”

Abbas ibn Abdulmuttalib, Ebu Talibov brat, priznavao je moć i utjecaj Ebu Taliba. Što je preciznije posmatrao, što je više upoznavao stanje Kurejša i njihove mogućnosti, bio je sve spremniji da preuzme teške i opasne obaveze da spriječi ono što bi Kurejš mogao uraditi protiv Poslanice. To vidimo i iz razgovora Božijeg Poslanika, s.a.v.a., s njegovim amidžom Abbasom: “Poslanik, s.a.v.a, je rekao Abbasu: ‘Doista, Allah mi je naredio da javno obznanim svoju poslanicu. Obavijestio me o tome i zatražio moj stav, pa šta ti kažeš?’ Abbas mu je odgovorio: ‘Bratiću moj, doista, ti znaš da Kurejšije najviše zavide tvojoj familiji. Kad se već zna da su takvi, desit će se najveća nesreća i najkrupnija nedaća, svi će nas gađati iz istog luka i potpuno će nas uništiti. Nego ti priđi svom amidži Ebu Talibu, jer je on najstariji, pa ako te on podrži, neće te ni ostaviti na cjedilu niti će te njima predati.’” Onda su njih dvojica otišli do Ebu Taliba. Kad ih je ugledao, upitao ih je: “Imate li neko mišljenje ili vijest? Šta vas je u ova doba dovelo do ovdje?” Onda mu je Abbas detaljno ispričao kako je tekao razgovor između njega i Poslanika. Ebu Talib ga je pogledao i rekao mu: “Izađi, bratiću moj! Doista, ti si na visokom položaju, zaštićen si posredstvom svojih i uzvišen si po svome ocu. Tako mi Boga, ničiji te jezik neće uvrijediti, a da oštri jezici neće njega izvrijeđati i da neće privući na sebe oštre sablje. Tako mi Boga, Arapi će ti se pokoriti kao što se stoka pokorava svojim vlasnicima. Doista, moj je otac pročitao sve knjige i kazao: ‘Zaista, iz moje će se kičme roditi jedan vjerovjesnik. Volio bih da doživim to vrijeme i da povjerujem u njega. Ko god ga od moje djece doživi, nek povjeruje u njega.’”^[6]