Ebu Talibove metode u pomaganju Poslanika, s.a.v.a. (I)

Ebu Talibove metode u pomaganju Poslanika, s.a.v.a. (I)

Kad je Poslanik, s.a.v.a., poslan, on je prvo opominjao svoje najbliže, i to je bilo u Ebu Talibovoj kući. Od tada je ta porodica počela postepeno primati islam.

Ebu Talib se od tog dana izdvajao po svom stavu, načinu islama i podršci Poslanici, zbog svog utjecaja na Kurejš s jedne, a na Beni Muttalib i Beni Hašim s druge strane. Zato je imao potrebu za metodom osvješćivanja kojom bi obuhvatio sve te snage. Tako vidimo da je Ebu Talib prakticirao nekoliko metoda koje pokazuju njegovu veliku ulogu koju je odigrao u korist islama.

Prva metoda

Ebu Talibovo poznavanje Kurejša nije bilo kao poznavanje drugih, jer je on bio potpuno svjestan šta sve prolazi kroz glave Kurejša, gdje su njegove slabe ili jake tačke, kao što je odlično znao i kako se kod Kurejšija donose političke odluke, budući da je on bio blizak mjestu donošenja odluke i glavara koji su odlučivali.

Ebu Talib je jasno istakao Kurejšijama da je on u vjeri svog oca Abdulmuttaliba i da se njegova duša ne pokorava da napusti Abdulmuttalibovu vjeru. Ove izjave nisu u koliziji s njegovom novom vjerom. On samo navodi Kurejšije da pomisle da je on još uvijek u svojoj staroj vjeri s jedne strane, a nastoji iskoristiti i svoj položaj u korist Poslanice s druge strane. Zato nije bilo pametno izgubiti ga dok se još uvijek smatrao jednim vidom usluga ciljevima Poslanice.

Bez sumnje, Kurejš je bio svjestan, kao što je to jasno, da se opasnost krije u Ebu Talibovoj kući zbog Poslanika, s.a.v.a., u njoj i zbog sinova njegovog amidže.^[1] Prema tome, po plemenskom viđenju, Ebu Talib je bio odgovoran za nastajanje ove opasnosti.

‘Akil ibn Ebu Talib prenosi: “Stoga su čelnici Kurejša došli mome ocu i rekli: ‘Doista, tvoj nas bratić uznemirava u našem zborištu, u našoj Ka'bi i u našem gradu i govori nam ono što mi ne volimo, pa ga trebaš odvratiti od nas’. Otac se okrenu meni i reče: ‘Akile, potraži svog amidžića.’ Bio je u jednoj od Ebu Talibovih kuća od ćerpiča, pa je krenuo sa mnom tražeći hlad kako ga oni ne bi vidjeli sve dok nije stigao do Ebu Taliba, koji mu je rekao: ‘Bratiću, tako mi Allaha, ti si mi bio pokoran, ali je tvoj narod došao meni tvrdeći da im ideš kad su kod Ka'be i u zborištu pa ih uznemiravaš i govoriš im ono što oni ne vole. Šta misliš da odustaneš od njih?’ Poslanik, s.a.v.a., je pogledao u nebo pa rekao: ‘Tako mi Allaha, ne mogu da odbacim ono što mi je moj Gospodar poslao, čak i kad bi neko od njih izveo vatru iz ovog sunca!’ Tad je Ebu Talib rekao: ‘Tako mi Allaha, on nikad nije slagao. Nego se vi vratite na Ispravni put!’”^[2]

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., upitao narod:

مَن يُؤَازِرُنِي عَلى مَا أَنَا عَليْهِ وَيَجِيبَني عَلى أَنْ يَكونَ أَخِي وَلهُ الجَنَّةُ؟ فَقُلتُ: أَنا يَا رَسُولَ الله، وَإِنِّي لَأَحْدَثُهُمْ سِنًّا، وأَحْمشُهُمْ سَاقًا. وَسَكَتَ القَومُ، ثُمّ قَالُوا: يَا أَبا طَالبٍ أَلا تَرَى ابْنَكَ؟ قالَ: دَعُوهُ فَلنْ يَأْلُوَ ابنَ عَمِّهِ خَيرًا.

“Ko će mi pomoći u onom u čemu sam i odazvati mi se pa da mi bude brat, a imat će i Džennet kao nagradu?”, Ali, a.s., prenosi: “Rekao sam: ‘Ja, Božiji Poslaniče!’, a bio sam najmlađi među njima po godinama, najkrhkiji po tjelesnoj građi, dok je narod šutio. Tad su rekli: ‘Ebu Talibe, vidiš li svog sina?’ i on je odgovorio: ‘Ostavite ga, jer njemu nikad neće biti uskraćena nijedna dobrota od njegovog amidžića.’”^[3]

U drugoj predaji stoji: “Kada je Poslanik, s.a.v.a., htio progovoriti, Ebu Leheb ga je spriječio, pa mu je Ebu Talib rekao: ‘Šuti ti, ćoravi, šta ti imaš s tim?’ Potom je rekao: ‘Niko ne smije ustati s mjesta’ pa su svi sjeli. Tad se obratio Poslaniku, s.a.v.a.:

قُم يَا سَيِّدي فَتَكَلَّمْ بِما تُحِبُّ وَبَلِّغْ رِسَالةَ رَبِّكَ فَإِنَّكَ الصَّادِقُ الْمُصَدَّقُ.

‘Ustani, moj gospodine, govori šta hoćeš i prenesi Poslanicu svog Gospodara, doista, ti si istinoljubivi i potvrđeni.’”^[4]

Druga metoda

Dok je Ebu Talib, koristeći svoj položaj i značaj u srcima Kurejšija, nastavljao dijalog s njima, vidimo da je on s druge strane uvjeravao svoje sinove Taliba, ‘Akila, Džafera i Alija u nužnost praćenja Muhammeda, s.a.v.a., njegovog jačanja i vjerovanja u ono što je on donio. Čak je jednom upitao Alija, koji je prvi među svojom braćom primio islam: “Kakva je ova vjera koju si prihvatio?”

On mu je odgovorio:

يَا أَبتِ آمَنْتُ بِاللهِ وَبِرسُولِ اللهِ وَصَدَّقْتُهُ بِما جَاءَ بِهِ، وَصَلَّيْتُ مَعهُ للهِ وَاتَّبَعْتُهُ.

“Oče, povjerovao sam u Allaha i u Njegovog Poslanika, potvrdio sam ga u onom što je donio, obavio sam molitvu Allahu s njim i postao njegov sljedbenik.”

Ebu Talib je onda svom sinu Aliju rekao: “Čvrsto drži do svog amidžića!”^[5]

U drugoj predaji stoji: “Sinak moj, čvrsto se drži do svog amidžića, jer ćeš s njim biti zaštićen od svakog zla, sad i ubuduće.” Potom je rekao:

“Doista je s Muhammedom pouzdanje

pa gledaj da učvrstiš sa njim druženje!”

U jednoj drugoj izjavi, Ebu Talib potiče dvojicu svojih sinova na to da se ne razdvajaju od Poslanika, s.a.v.a.:

“Doista, moj Ali i moj Džafer su moji oslonci u svakom vremenu i nevolji. Ne iznevjerite svog amidžića i pomozite ga jer je on sin mog brata od majke i oca.”^[6]

Ovo nipošto ne znači da je Poslanik, s.a.v.a., pitanje Poslanice krio od svog amidže, staratelja i pomagača, pa se on iznenadio Alijevim islamom. Da, možda se iznenadio načinom obavljanja molitve. Jer podrška i preporuka da drži do Poslanika, s.a.v.a., bila je samo radi jačanja Alijeve odlučnosti, isticanja nužnosti pomaganja Poslaniku, s.a.v.a., i nastavljanja njegove poslanice.

A to potvrđuje činjenica da je Ebu Talib, kada je ugledao Poslanika, s.a.v.a., i Alija kako klanjaju, a Ali mu je bio s desne strane, rekao Džaferu: “Upotpuni krila svog amidžića i klanjaj s lijeve strane!” Džafer je brzo poslije Alija primio islam.^[7]

Treća metoda

Ebu Talib je zaključio da je nužno suprotstaviti se Kurejšu i ne prihvatiti njihove zahtjeve. Dakle, izazivanje je korisno i utjecajno u politici Kurejša, jer je Ebu Talib bio upućen u tačke slabosti i jačine u kurejšijskom redu. On je zaključio da su odlučnost i oslanjanje na Allaha dovoljni za pobjedu.

Tako vidimo da on poručuje svom bratu Hamzi da traži pomoć kod Allaha, da se ne boji Kurejša, njihovih priča i glasina o Poslaniku, s.a.v.a. Ovim je želio zaštititi svog brata od te zlobne propagande i glasina kako njegova odlučnost ne bi oslabila. Također, htio mu je pokazati svoju radost što je primio islam i podržao Poslanika, s.a.v.a., za kojeg se treba žrtvovati koliko god to koštalo. Ebu Talib nije bio neki idejni fanatik, nego je imao razborito viđenje koje je težilo za istinom i bilo svjesno ništavnosti džahilijetskog, idolopokloničkog viđenja. Zato je rekao Hamzi:

“Strpi se, Ebu Je'la, u Ahmedovoj vjeri,

ti strpi se, nek Bog ti strpljivost povjeri!

Iskreno i odlučno se spusti pred istine donosiocem

od svog Gospodara, o Hamza, i nemoj, biti nevjernikom!

Kad reče da si Poslaniku povjerovao, doista si me obradovao,

stoga pomagač njegov budi dok putem Božijim bude išao!

I Kurejšu javno vjeru svoju pokaži,

da Ahmed nije čarobnjak ti otvoreno im kaži!”^[8]

Ebu Talibov stav se može sagledati iz njegovog odgovora svom sinu Aliju, a.s., koji je, kada ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., upoznao s poslanicom, zamolio: “Amidžiću, samo da odem zatražiti dozvolu od oca”, na što mu je on odvratio: “Idi, on će ti dozvoliti” i Ali, a.s., je otišao do Ebu Taliba da traži dozvolu da slijedi Poslanika, s.a.v.a. Ovo je ujedno i pokazatelj Ebu Talibovog imana i Poslanikovog znanja o tome, jer inače, nije dozvoljeno od nevjernika tražiti dozvolu da neko primi islam. Ebu Talibov odgovor Aliju je bio: “Sine, ti znaš da je Muhammed Božiji povjerenik otkako postoji, idi njemu i slijedi ga, bit ćeš upućen i sretan!”^[9]