Emocionalni podražaji

Emocionalni podražaji

Neporeciva je gorka istina da većina mladih slijedi svoja rasplamsala osjećanja. Činjenica je da, kada ih njihova osjećanja uzbude, zbog nezrelosti razuma i nedostatka iskustva oni ne obraćaju pažnju na loše ili pozitivne posljedice svog djela, niti su svjesni posljedica svojih ishitrenih odluka. Ukoliko u tom trenutku na scenu ne stupe svjesni i brižni roditelji i ne suprotstave se sprečavajući nezrele i ishitrene odluke svoje djece, mogu se dogoditi neželjeni događaji jer samo jednim štetnim postupkom mladi u tom trenutku mogu prouzrokovati mnoge nerješive teškoće, kako u vlastitom životu, tako i u životu drugih ljudi.

Hazreti Sedždžad, Zejnul-Abidin, a.s., imao je robinju koju je na Allahovom putu oslobodio, nakon čega ju je vjenčao kao svoju zakonsku suprugu. Doušnik halife Abdulmelik Mervana ovaj događaj je prenio halifi, nakon čega je ovaj napisao imamu Sedžadu pismo puno grubih riječi u kojem je rekao:
“Obaviješten sam da si se oženio oslobođenom robinjom, iako si znao da u porodici Kurejš postoje snažne i dostojanstvene žene. Ženidba tvoja s njima povećala bi ti ugled i veličinu i rodile bi ti djecu plemenitog roda. Ti pri toj ženidbi nisi uzeo u obzir svoje dostojanstvo i veličinu, niti si pazio na poštovanje i ugled svoje djece.”

Hazreti Sedždžad, a.s., u odgovoru na halifino pismo napisao je: “Vaše pismo, u kojem me kudite zbog ženidbe s mojom oslobođenom robinjom, stiglo je do mene. Napisali ste da među ženama plemena Kurejš postoje one s čijom bih ženidbom postigao ugled i ponos, i da bi se iz te ženidbe rodila djeca plemenita roda. Znajte da nema uzvišenijeg i dostojanstvenijeg položaja od Poslanikovog i niko u pogledu dostojanstva i vrlina ne posjeduje više od onoga što je on imao. Prema tome, ženidba ženom iz porodice Kurejš ne bi donijela veličinu i dostojanstvo sinovima Božijeg poslanika. Mi se nikada ne ponosimo drugima.
Imao sam robinju koju sam oslobodio zbog Allahova zadovoljstva kako bih bio nagrađen za to od strane Boga. Potom sam je u skladu s islamskim šerijatskim pravom uzeo sebi za suprugu. Ona je časna žena i vjernica, svjesna Boga i kreposna. Onome ko u Božijoj vjeri bude hodio putem čednosti i dobrote, neće štetiti ličnosti to što je bio nekada siromašan, nepoznat i rob. Islam je izbrisao klasne razlike. Islam je izbrisao umišljene poniznosti (zbog roda i porijekla) i nedostatke upotpunio svojim uzvišenim učenjem. Islam je iz korijena istrgao i izbrisao grđenje i pokude iz perioda neznaboštva.

Nema prigovora, ni pokude muslimana (koji ispravno obavlja sve svoje dužnosti). Prigovor i pokuda se odnosi na one ljude koji se ponašaju i razmišljaju na način kako su to činili ljudi u doba džahilijjeta.”

Abdulmelik je pročitao pismo imama Zejnul-Abidina, a.s., Snažne riječi i obrazloženja koje je imam napisao stegle su mu dušu. Potom dobaci pismo svome mladom sinu Sulejmanu ibn Abdulmeliku da ga i on pročita. Mladić se, kada je pročitao pismo, razbjesni i vidno uznemiren reče ocu: “On se ponosi time što ima vezu s Poslanikom i jasno ti želi ukazati na svoju superiornost i prednost.”
Halifa Abdulmelik reče: “Sine, zaboravi ovo pismo i da nisi više spomenuo ni riječi o njemu. Rječiti jezik sinova Hašimovih u stanju je i tvrdu stijenu smrviti i morske valove raspoloviti. Drago dijete, stvari koje druge ljude čine malim i poniženim za Alija ibn Husejna su izvor dostojanstva i veličine.”
Hazreti Sedždžad, a.s., u odgovoru na Abdulmelikovo pismo ukazao je na visoki položaj časnog Poslanika i ponos njegovih potomaka, te pored toga metaforički i posredno uputio kritiku Abdulmeliku zbog njegova neznanja i neobaviještenosti izražene u pismu, ukazujući mu na to da je njegova pogrešna logika ostatak predislamskog, paganskog načina razmišljanja koje je islam odbacio i osudio. Jasno je da je ovo pismo teško palo Abdulmeliku i njegovom sinu i izazvalo nelagodu.
Prije svega, halifa Abdulmelik nije ni trebao pisati takvo pismo imamu Aliju ibn Husejnu i potpuno bespotrebno kritikovati njegov ispravan i zakonit postupak. Međutim, kada se već odlučio da napiše takvo pismo, trebao je biti spreman da podnese posljedice svoga nepromišljenog djela, odnosno da od imama Sedždžada dobije snažan i čvrst odgovor na svoje pismo.
Abdulmelik je bio čovjek koji je ostavio iza sebe mladost. Njegov razum je s godinama dostigao vrhunac svog prirodnog razvoja. Kroz život i događaje u njemu on je stekao značajno iskustvo i do određene mjere je nadzirao svoja osjećanja, tako da se mogao suzdržati od bespotrebnih i opasnih uzbuđenja. Međutim, činilo se malo vjerovatnim da će se njegov mladi sin – koji je trenutno prolazio kroz doba mladosti i koji još uvijek nije dostigao doba zrelosti razuma, niti ga je šibala hladnoća i pržila vrlina svijeta – uspjeti suzdržati i u trenutku navale osjećanja ustegnuti od isključivosti i donošenja neumjesnih odluka.
Kategoričan odgovor imama Sedždžada, a.s., ocu i sinu bio je snažan udarac njihovoj sujeti. Sadržaj pisma je povrijedio i uznemirio obojicu, s tom razlikom što je otac bio iskusan, skrio je svoju uznemirenost i ništa nije rekao, dok se njegov mladi i neiskusni sin nije mogao suzdržati, nego je svoju uznemirenost i uzbuđenost iskazao riječima.
Da je kojim slučajem vlast bila u rukama neukog i kratkoumnog sina, on bi s ciljem zadovoljenja svojih pobuđenih osjećanja posegnuo za osvetom. Iskoristio bi on i vojnu i policijsku snagu države i u namjeri da nadoknadi svoj duhovni poraz naštetio bi imetku i životu imama Zejnul-Abidina, a.s., pritom nimalo ne razmišljajući o sramnim posljedicama svog djela. Međutim, iskusni i razumni otac razmislio je o ovom slučaju, razmotrio ga sa svih strana i shvatio da bi, iako je odgovor imama Sedždžada, a.s., bio gorak i težak, posljedice osvete i napada na imama Sedždžada bile mnogo gorče i teže. Ukoliko bi povrijedio imama Zejnul-Abidina, izazvao bi protiv sebe bijes i mržnju širokih narodnih masa, možda bi se narod pobunio protiv njegove vlasti i to bi uzrokovalo krah njegove vladavine.
Abdulmelik je, slušajući glas razuma, te oprezno i trezveno pristupajući slučaju, došao do zaključka da je u datom trenutku bolje podnijeti psihološki pritisak hazreti Sedždžadovog pisma i suzdržati se od osvete koja u sebi nosi veću opasnost. Trebalo je zanemariti psihički nemir i poraz zbog pisma imama Zejnul-Abidina, a.s., te na taj način izbjeći bijes i mržnju narodnih masa, što bi dakako bio mnogo veći i bolniji poraz. On je na ovaj način donio razumnu odluku i posavjetovao svog mladog sina rekavši mu: “Šuti! Da više nisi ponovio te riječi.” Ove riječi su dokaz njegove razumnosti i dalekovidnosti.