Hadisi o imametu hazreti Hadija, a.s.
Hadisi o imametu hazreti Hadija, a.s.
1 – Ismail ibn Mehran kaže: “Kada je hazreti Ebu Džafer, a.s., prvi put iz Medine krenuo u Bagdad, rekao sam mu da strepim za njega zbog ovog putovanja, zato mi recite ko je nakon vas Imam. Prenosilac kaže da je Imam u tom trenutku okrenuo lice prema meni, nasmijao se i rekao: “Ove godine neću umrijeti.” Drugi put kada ga Mu’tesim odvodi, opet sam ponovio svoje pitanje. Imam je toliko plakao da su mu suze pokvasile bradu, pa reče: “Ovo putovanje je opasno po mene, Imamet nakon mene pripada mojem sinu Aliju.”
2 – Merhum Kulejni prenosi od Hiranija a on od svog oca, koji je bio od sluga hazreti Ebu Džafera Dževada, a.s., prenosi da je rekao: “Ahmed ibn Muhamed ibn Isa Eš’ari, bi ranim jutrom prilazio Imamu i pitao bi ga o stanju. U tome bi ponekad dolazio jedan od glasnika koji bi išao od hazreti Dževada do moga oca, razgovarao je sa mojim ocem i Ahmed ibn Muhamed bi izišao sa skupa.
Jednog dana, dok je moj otac razgovarao sa glasnikom Imama Dževada, a.s., a Ahmed ibn Muhamed je sjedio podalje od nas, ali je slušao svaku riječ koja se govorila, u tome, čovjek koji je išao između mene i hazreti Ebu Džafera reče: “Selami te tvoj predvodnik i poručuje ti: “Ja ću otići, a imamet će stići u ruke mog sina Alija. Na isti način kako ste nakon mog oca povjerovali u moj imamet, nakon mene morate povjerovati u njegov imamet.”
Nakon što je onaj čovjek otišao, Ahmed ibn Muhamed ibn Isa se ponovo vratio na svoje mjesto i rekao je mome ocu: “Šta ti je rekao?” Moj otac reče: “Rekao mi je nešto dobro.” Ahmed reče: “Ja sam čuo šta ste pričali,” i reče ono što je čuo. Moj otac mu reče: “Bog je učinio haram prisluškivanje, i rekao: Ne uhodite jedni druge. A sada kada si to čuo, sačuvaj za sebe, jednog dana će ti zatrebati. To nigdje ne govori, trudi se da to zadržiš za sebe.”
Otac je to napisao u deset primjeraka i posalo deseterici ljudi, rekavši: “Umrem li, otvorite ova pisamca i pročitajte ih.” Prenosilac kaže: “Kada je imam Dževad preselio, moj otac je ostao u njegovoj kući, sve dok se grupa šiijskih velikana nije okupila oko Muhamed ibn Feredža Rahdžija razgovarajući o Imamu nakon Imama Dževada, a.s. Tada je Muhamed ibn Feredž, napisao pismo mome ocu obavjestivši ga o grupi šiija koja je došla kod njega, i da nije bojazni da se sazna, došao bih s njima kod tebe, zato vi dođite kod nas. Otac je uzjahao konja i pošao u kuću Muhammed ibn Feredža. Ti ljudi rekoše mome ocu: “Šta ti o ovome misliš?” Moj otac je rekao: “Dovedite ljude koji imaju pisamca.” Kada su onih desetorica došli i otvorili pisamca, moj otac reče: “Ja sam u to povjerovao.” Neki rekoše: “Voljeli bismo da o ovome imamo još neko svjedočanstvo.” Moj otac reče: “Evo prisutan je Ebu Džafer Eš’ari, on će me potvrditi i reći sve kako je čulo da se desilo.”
Tada je otac tražio od Ebu Džafera Eš’arija da posvjedoči to. Međutim, on se suzdržao od svjedočenja. Moj otac ga pozva na međusobno proklinjanje i uplaši ga Božijom kaznom. Tada mu je bilo jasno da nije u pitanju zavjera te je posvjedočio i potvrdio riječi moga oca, rekavši: “To što sam zastao, je zbog toga što sam želio da ova čast ostane za arape.” Nakon toga ova je grupa povjerovala u imamet Imama Hadija, a.s.
O ovome ima dosta predaja, i sve govore o njegovom imametu, niko u njegovom vremenu nije tvrdio da je imam, i zbog toga nema mjesta da se druge predaje navode. Usljed toga što su neprijatelji Imama u ono vrijeme bili veoma jaki, zbog toga je on živio pod strogom tekijjom, i zbog tog razloga šiije su imale potrebu za eksplicitnim dokazima kako bi prepoznali sljedećeg Imama.
Međutim, najjači dokaz njihovog imameta su racionalni dokazi o kojima smo prije govorili i dokazali imamet za potomke Imama Husejn ibn Alija, a.s., odbivši tom prilikom neispravne tvrdnje od strane neznalica i protivnika.
