Imam Hasan, a.s., k Najuzvišenijem Prijatelju

Autor: Grupa autora
Izvor: Znamenja Upute 4
Share

Imam Hasan, a.s., k Najuzvišenijem Prijatelju

Pogoršalo se stanje Imamu, povećali su mu se bolovi, počeo je osjećati smrtne boli. Znao je da je od njegovog dragocjenog života ostao još samo koji trenutak. Obratio se porodici: „Izvedite me u dvorište da gledam u carstvo nebesko“ pa su ga iznijeli. Kada su ga smjestili, podigao je glavu prema nebu, počeo šaputati sa svojim Gospodarom i skrušeno moliti:

اَلَّلهُمَّ إِنِّي أَحْتَسِبُ‏ عِندَكَ‏ نَفْسِي‏، فَإِنَّهَا أَعَزُّ الأَنْفُسِ عَلَيَّ لَمْ أُصَبْ بِمِثْلِها، الَّلهُمَّ ارْحَمْ صَرْعَتِي، وَآنِسْ فِي الْقَبْرِ وَحْدَتِي.

„Bože, doista se nadam nagradi za svoju dušu kod Tebe, jer mi je moja duša najdraže nešto čemu nema sličnog. Bože, ljubazno pristupi pri mom padu i pravi društvo u kaburu mojoj samoći.“ Zatim se sjetio Muavijine varke prema njemu, kršenja ugovora i zavjere ubistva pa rekao: „Doista je djelovao njegov napitak. Tako mi Allaha, nije ispunio ono što je obećao niti je bio iskren u onome što je rekao.“[1]

Počeo je učiti časni ajet, moliti Allaha i šaputati s Njim sve dok njegova časna duša nije uzletjela prema džennetskom boravištu i uzdigla se k Najuzvijšenijem Prijatelju, ta plemenita duša, kojoj nije stvorena slična, ni u prošlom vremenu niti u vremenu koje dolazi, u pogledu blagosti, darežljivosti, znanja, milostivosti, ljubaznosti i dobročinstva prema svim ljudima.

Doista je na ahiret preselio najblaži čovjek među muslimanima, poglavar mladića stanovnika Dženneta, mirisni cvijet i radost očiju Božijeg Poslanika, pa je dunjaluk ušao u tmine zbog njegovog gubitka, a ahiret se osvijetlio njegovim dolaskom.[2]

Podigao se krik iz kuća Hašemija i začuli su se plač i naricanje iz medinskih kuća, žurio je Ebu Hurejre, a suze su mu lile iz očiju, zaprepašten je žurio prema Poslanikovoj džamiji vičući najglasnije što je mogao: „O ljudi, danas je umrla ljubav Allahovog Poslanika pa plačite.“[3]

Njegove su riječi cijepale srca i ostavile tugu koja je zadavala bol u duši. Stanovnici grada su požurili prema kući Imama Hasana, neki potišteni, neki vičući, neki zapanjeni, a neki željni, ali svima je tuga bila obuzela srca zbog gubitka velikog putnika koji je bio utočište za njih i mjesto boravka i zaštite kada bi ih zadesila kakva tragedija ili pogodila neka nedaća.

 

[1] Tezkiretul-havas, str. 23; Tarih Ibn Asakir, sv. 4, str. 226; Hiljetul-evlija, sv. 2, str. 38 i Safvetus-safve, sv. 1, str. 321.

[2] Historičari se razilaze u vezi s godinom u kojoj je Imam Hasan preselio. Jedni tvrde da je to bilo 49. god. po Hidžri, a to je mišljenje Ibn Esira i Ibn Hadžera u Tehzibut-Tehzib, dok drugi smatraju da je u pitanju 51. god. po Hidžri, što je mišljenje Hatiba el-Bagdadija u njegovoj historiji i Ibn Kutejbea u El-Imametu ves-sijase, a ima i drugih mišljenja. Također se razilaze o mjesecu u kojem je ubijen pa jedni kažu da je to bilo 25. rebiul-evvela, drugi 28. safera, treći 10. muharrema u nedjelju 45. god. po Hidžri, kako je zabilježeno u knjizi El-Musamirat (str. 26), a postoji i mišljenje da je ubijen 7. safera.

[3] Tehzibut-Tehzib, sv. 2, str. 301 i Tarihu Ibn Asakir, sv. 4, str. 227.

  • 13 Oktobra, 2021