Muavijina zavjera protiv Imama Hasana, a.s.

Muavijina zavjera protiv Imama Hasana, a.s.

Muavija je pokušao hilafet pretvoriti u moćno kraljevstvo kao nasljedstvo za svoje sinove. U to je uložio sav svoj trud i potrošio ogromne količine imetka, ali se ipak našao pred činjenicom da neće uspjeti u onome što želi, a da je Hasan ibn Ali bio taj čiju pravednu vlast i opće dobro muslimani iščekuju. Zato se odlučio na ubistvo Imama Hasana istim sredstvom kojim se prije riješio Malika Eštera, Sa'da ibn Ebu Vekasa i drugih. Više puta je slao smrtonosni otrov dok je Imam Hasan, a.s., boravio u Damasku, ali nije uspijevao, čak je pisao rimskom Caru i uporno od njega tražio da mu pošalje smrtonosni otrov. Rimski car je odbijao sve dok mu nije objasnio da želi ubiti sina onoga koji je na području Hidžaza ustao da uništi zdanja mnogoboštva, nevjerstva i džahilijeta i zaprijetio vladavini sljedbenika Knjige.

Ova očeva opakost bila je zapravo uzrok koji je probudio duh uzora u sinu u zajedničkoj težnji da njih dvojica budu solidarni u izvršenju najvećih zločina u historiji islama, a to je ubijanje dva poglavara mladića stanovnika Dženneta kojima nema premca, i da se međusobno pomažu u prekidanju jedine veze preko koje se čuvala loza Allahovog Poslanika. Ovaj zločin u ovom smislu značio je neposredno uništenje života Allahovog Poslanika u njegovom historijskom trajanju; da, ubice su ipak dvojica halifa u islamu. Kolika li je to nesreća za islam da njegove halife budu ovakvi?

Muavijina takozvana spretnost bila je jedino u tome što je uljepšao svoju metodu ubijanja, za šta je njegov sin Jezid bio uskraćen, pa je ovaj bio usiljeni mladić, a onaj sposoban i spretan u upravljanju. Da je smrt dozvolila Ebu Sufjanu da doživi vrijeme ova svoja dva roda, sigurno bi se uvjerio da su njih dvojica uspješno odigrali igru koju je on priželjkivao emevijama.