Imam Hasan, a.s., i Muavijino kršenje uvjeta primirja

Imam Hasan, a.s., i Muavijino kršenje uvjeta primirja

U primirju koje su potpisali Imam Hasan, a.s., i Muavija prvi uvjet da Imam Hasan preda vlast Muaviji bio je taj da Muavija radi po Božijoj Knjizi, sunnetu Njegovog Poslanika i načinu odabranih halifa.

Imam Hasan, a.s., je, uprkos velikim pritiscima od strane svojih ashaba i vjernih prijatelja, ostao pri svom zavjetu, iako nije morao, jer je predaja vlasti bila uvjetovana, a Muavija nije ispoštovao niti jedan od uvjeta koje je bio preuzeo.

Što se tiče drugog uvjeta, koji je glasio da Muavija poslije sebe vlast preda Hasanu pa Husejnu i nikome drugome, svi se historičari slažu da ga Muavija nije ispoštovao, već ga je prekršio određivanjem svog sina Jezida za svoga nasljednika na vladajućem položaju.[1]

Treći uvjet, tj. dokidanje vrijeđanja Imama Alija općenito ili u prisustvu Imama Hasana, Muaviji je bilo teško ispoštovati, jer je vrijeđanje Alija za njega predstavljalo čvrst osnov na koji se oslanjao u udaljavanju ljudi od Beni Hašima. Muavija je u svojim preporukama i pismima svojim namjesnicima silno i pristrasno navaljivao da se njegov metod u vrijeđanju Zapovjednika vjernika, Imama Alija, nastavi.[2]

U vezi s četvrtim uvjetom rečeno je da su stanovnici Basre stali između Imama Hasana i prihoda Abdžera i rekli da su to njihovi prihodi,[3] a njihova zabrana je bila po zapovijedi Muavije.[4]

O petom uvjetu, općoj sigurnosti, a posebno sigurnosti sljedbenika Imama Alija i odsutnosti bilo kakvih smutnji prema Hasanu i Husejnu i njihovim porodicama, javno ili tajno, historičari su prenijeli mnoge predaje. Neke od tih predaja su opisi mračnih tragedija s kojima su sljedbenike Alija suočili emevijski vladari u doba Muavije, neke su pojedinačni događaji u kojima je Muavija upropastio neke istaknute ličnosti od ashaba Zapovjednika vjernika, dok su neke od tih predaja vezane za Muavijinu iznevjeru samo prema Hasanu i Husejnu.[5]

Svi su historičari potvrdili da primirje sa svojih pet uvjeta nije doživjelo od Muavije nikakvu pažnju koja bi odgovarala svim obećanjima, zavjetima i zakletvama koje je preuzeo. On je muslimane općenito, a sljedbenike Ehli bejta posebno iznenađivao jedinstvenim novotarijama i pokuđenim djelima, pa je prva glava koja je u islamu prenošena bila glava sljedbenika Ehli bejta, i to po njegovoj naredbi, i prvi čovjek koji je u islamu živ ukopan bio je sljedbenik Ehli bejta, također po Muavijinoj zapovijedi, i prva žena koja je zatvorena bila je sljedbenica Ehli bejta, a Muavija je naredio zatvaranje, i prva grupa šehida pobijenih vezanih ruku u islamu su bili sljedbenici Ehli bejta, a Muavija je to naredio. Muavija je iscrpio sve stavke ugovora povređujući ih i sve svoje žestoke zakletve pogazio, sve svoje utvrđene zavjete kojima se zavjetovao Allahu prekršio. Pa gdje li je to onda bio islamski hilafet?[6]

Ostao je samo posljednji djelić uvjeta, a on je bio najosjetljiviji i najprecizniji, jer kada bi prekršio i ovaj djelić, morao bi se suprotstaviti Kur'anu otvoreno i Allahovom Poslaniku neposredno, pa ga je zato trpio osam godina, nakon čega više nije mogao. Uzbudio ga je njegov emevizam koji ga je, s onim što je uradio, učinio Ebu Sufjanovim istinskim sinom, što je potisnulo kod ljudi sva njegova prijašnja zlodjela u zaborav. To je prvo poniženje koje je pogodilo Arape jer je po svojoj prirodi bilo najudaljenija stavka primirja od iznevjere, a zbog svojih uvjeta i okolnosti najpreče da se čuva, pa je nakon oduzimanja oružja i zavjeta od protivnika da ispoštuje primirje, to bilo najveće zlodjelo u Muavijinoj historiji prepunoj zločina.

 

[1] Sulhu el-imamil-Hasan, str. 142.

[2] Šerhu nehdžil-belaga, sv. 3, str. 15.

[3] Sulhu el-imamil-Hasan, str. 154.

[4] El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 162.

[5] Vidi: Sulhu el-imamil-Hasan, poglavlje u vezi s poštivanjem uvjeta, i Hajatu el-imamil-Hasan, sv. 2, str. 356-423.

[6] Sulhu el-imamil-Hasan, str. 362.