Imam Musa Kazim, a.s.

Imam Musa Kazim, a.s.

 

 

Ime i rod

Musa ibn Džafer ibn Muhammed ibn Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebu Talib i Fatima bint Muhammed

Njegova majka zvala se Umm Hamida.

 

Rođenje

Imam, a.s., je rođen u Ebva, mjesto između Mekke i Medine, u nedjelju 7. safera 128. po Hidžri.

Njegov imamet

Imam Kazim, a.s., je bio uzor za ljude njegovog vremena, jedinstven primjer svog perioda, dragocijen, veličanstven, uživao je strahopoštovanje, mnogo je činio ibadete, noći je provodio obavljujući namaz, a dane posteći. Posjedovao je veliku blagost, mnogo je prelazio preko tuđih uvreda do te mjere da je dobio nadimak Kazim – onaj ko guta svoju srdžbu. Vidio je toliko nedaća od čije strahovitosti bi se i planine srušile, a kod njega ni oko nije zatreptalo, već je on, a.s., bio strpljiv i pouzdan u Allaha poput svojih predaka, a.s. Bio je poznat po imenima dobrostivi rob, onaj koji guta svoju srdžbu, strpljiv i povjerljiv.

Ibn Sabbag je rekao: „Prenosi Abdula'la od Fejda ibn Muhtara da je rekao: ‘Rekao sam Ebu Abdullahu Džaferu Sadiku, a.s.: Izbavi me iz vatre. Ko će poslije tebe biti naš imam?’ U tom trenutku je ušao Musa ibn Džafer El-Kazim, a tad je bio dječak, pa je Imam Sadik, a.s., rekao: ‘Ovaj je vaš Imam, pa drži do njega.'“[1]

Šejh Mufid, r.a., piše: „On je Imam poslije svog oca i on je ispred sve svoje braće, zbog svojstava prednosti u njemu i zbog vjerodostojnih tekstova i jasnih preporuka o njemu od njegovog oca da je on njegov nasljednik i Imam koji će preuzeti imamet poslije njega.“[2]

Imam Kazim, a.s., je preuzeo odgovornost imameta nakon svog oca Sadika, a.s., u vrijeme kada je abbasijska vlast učvrstila stubove svoje vlasti, pa je ignorisala slogan kojim je pozivala­­­­ ljude, a to je poziv u zadovoljstvo Muhammedove, s.a.v.a., porodice i okrenula se od legalnog nasljednika stabla vjerovjesništva isučući sablju neprijateljstva protiv njega i njegovih sljedbenika kako bi spriječila rast njegovog utjecaja koji može uništit stubove njihove vlasti i svrgnuti je. Zato je Imam Kazim, a.s., u toku svog časnog života doživio razne vrste uznemiravanja i muke, iako ga to nije spriječilo da izvrši svoju dužnost u vezi zaštite vjere i vođenja ummeta. Muslimani su u njemu prepoznali znamen znanja i hrabrosti, nepresušni izvor blagosti, plemenitosti i darežljivosti i veliki uzor do kojeg se ne može doći kada je u pitanju robovanje Allahu, suzdržljivost od dunjaluka i strah od Allaha uzvišenog.

Neki aspekti njegovog časnog života: Mnogi istraživači i autori su posebno napisali mnoge knjige o načinu života ovog velikog Imama, koje nismo u stanju ovdje navesti, ali ćemo pokušati da ukažemo na neke od dimenzija njegove časne sire:

1. Hatib El-Bagdadi u svojoj knjizi Tarihu Bagdad svojim lancem prenosilaca je zabilježio: “Harun Er-Rešid je obavio hadž, pa je došao da posjeti kabur Poslanika, s.a.v.a., a oko njega su bili kurejšije, a s njim je bio Musa ibn Džafer. Kada je stigao do kabura, rekao je: ‘Mir tebi o Božiji Poslaniče, o moj amidžiću – ponoseći se nad drugima -, pa mu se približio Musa ibn Džafer i rekao je: ‘Mir tebi, o oče moj!’pa se promijenilo lice Rešida i rekao je: ‘Ovo i jeste ponos, o Ebu-l-Hasan!’”[3]
2. Zemehšeri je u knjizi Rebi’u-l-ebrar prenio: “Harun je govorio Musau ibn Džaferu: ‘O Ebu-l-Hasan, uzmi Fedek[4], ja ću ga ti vratiti.’ On je odbio, dok nije Harun puno insistirao, pa je rekao: ‘Ne bih ga preuzeo osim sa svim njegovim granicama!’ Upitao ga je: ‘A dokle su njegove granice?’ On reče: ‘Zapovjedniče vjernika, ako odredim njegove granice nećeš mi ga vratiti.’ On je rekao: ‘Zaklinjem te pravom tvog djeda da to uradiš.’ Musa ibn Džafer je rekao: ‘Prva granica mu je ‘Aden’. Harunovo lice se promijenilo. Rekao je: ‘Dalje!’ Imam je rekao je: ‘Druga granica mu je Samarkand’, a Harunovo lice je postalo lugasto. Imam je nastavio: ‘Treća granica mu je Afrika’, a Harunovo lice je pocrnilo. Rekao je: ‘Dalje!’ Imam je rekao:’Četvrta granica mu je obala mora kod Kaspijskog mora i Armenije!’ Tad je Rešid rekao: ‘Nama nije ostalo ništa, onda sjedi ti na moje mjesto!’ Musa je rekao: ‘Jesam li rekao da ako ti odredim granice Fedeka nećeš ga mi vratiti?’ Tada je Harun odlučio da ga ubije.”[5]
3. Po noći bi klanjao nafile sve do sabaha, pa bi poslije sabaha nastavio zikrove sve do izlaska sunca. Onda bi pao bi na sedždu svom Gospodaru i ne bi dizao glavu od dova i veličanja sve do blizu podneva. Mnogo je izgovarao: “Bože, ištem od Tebe lahkoću pri smrti i oprost pri obračunu.” To bi ponavljao više puta. Od njegovih dova je i ovo: “Bože, postade golem grijeh od Tvog roba, pa nek bude lijep oprost od Tebe!” Toliko bi plakao iz straha od Allaha da bi mu brada bila nakvašena suzama. Najbolji je bio u čuvanju veze sa porodicom i rodbinom. Po noći je obilazio siromahe u Medini noseći im korpu u kojoj su bili roba, novac, brašno i hurme i dostavljao im je bez da znaju ko je taj koji im to donosi.[6]
4. U knjizi Tuhefu-l-‘ukul, šejh Hasan ibn Ali ibn Šu'ba prenosi: „Ebu Hanifa je govorio: ‘Za vrijeme života Ebu Abdullaha Sadika, a.s., sam obavio hadž, pa kad sam došao u Medinu, ušao sam kod njega i sjeo sam pred ulaz čekajući njegov izun, kad izađe jedan dječak, pa sam ga upitao: Dječače, gdje obavlja nuždu stranac u vašem gradu? On reče: ‘Samo malo’, pa je sjeo oslanjajući se na zid. Potom je rekao: ‘Izbjegavaj obale rijeka, mjesta padanja voćki, džamijska dvorišta, puteve, sakri se iza zida, skini odjeću, nemoj se okretati prema kibli ni licem ni leđima i obavi gdje god hoćeš! Jako mi se dopalo to što sam čuo od dječaka. Upitao sam ga: Kako se zoveš? Odgovorio je: ‘Ja sam Musa ibn Džafer ibn Muhammed ibn Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebu Talib.’ Pa sam ga upitao: Dječače, ko je uzrok grijeha? On reče: ‘Grijesi mogu biti samo od jednog od ova tri uzroka: ili je od Allaha, a ne od roba, tad nije dostojno Gospodaru da kazni roba za ono što on nije počinio, ili je od Njega i od roba – a nije tako – onda nije dostojno jačem sudioniku da počini nepravdu slabijem, ili je od roba – a to i jeste od njega – pa ako On bude oprostio, to je od Njegove plemenitosti i darežljivosti, a ako bude kaznio, pa to je zbog grijeha roba i njegove smjelosti!'“ Ebu Hanifa je govorio: „Pa sam se vratio i nisam se ni susreo sa Ebu Abdullahom Sadikom i zadovoljio sam se onim što sam čuo.“

Ibn Šehrašub je u svojoj knjizi El-Menakib prenio nešto slično sa malom razlikom koja glasi: „… nek se sakrije iza zida i čuva se od susjedovog pogleda…“, i rekao je Ebu Hanifa: „Kada sam čuo ove riječi on mi je postao častan u očima i velik u srcu.“ Na kraju kaže: „i rekao sam: ‘Sve je to loza jedna od druge!’[7]“[8]

5. Ebu-l-Feredž El-Isbahani je pernio: “Pripovijedao mi je Jahja ibn Hasan: ‘Kad bi Musau ibn Džaferu stiglo od nekog nešto što on nije volio, poslao bi tom čovjeku kesu sa dinarima. U njegovim kesama je bilo između 300 do 200 dinara, a Musaove kese su bile uzrečice kod ljudi.’ I govorio je: ‘Jedan od potomaka Omera ibn Hattaba kada bi vidio Musaa ibn Džafera, vrijeđao bi Alija ibn Ebu Taliba i uznemiravao bi ga kada bi se sreo s njim. Neki od njegovih prijatelja i sljedbenika su mu rekli: Dopusti nam da ga ubijemo! On je rekao: Ne! Potom je on sam uzjahao i krenuo s namjerom da ga vidi na njegovoj njivi, pa je vodio svog magarca po usjevima, a taj čovjek je vikao: Nemoj gaziti po našim usjevima! On nije obraćao pažnju i nastavio je da se kreće prema njemu sve dok nije sjahao kod njega. Sjeo je sa njim i počeo je se šaliti i zasmijavati ga. U razgovoru ga je upitao: Koliko si potrošio za ove usjeve? Odgovorio je: 100 dirhema. Upitao ga je ponovo: Koliko se nadaš da zaradiš? On reče: Ne znam. Rekao mu je: Pitao sam koliko se nadaš. On reče: Još jedno 100. On je izvadio 300 dinara i poklonio mu. Čovjek je ustao i ljubio ga u glavu. Poslije tog događaja kad je Musa ibn Džafer ušao u džamiju, Omerov potomak je skočio s mjesta, nazvao mu selam i počeo mu govoriti: Allah najbolje zna kome će Poslanstvo Svoje da da.[9] Nakon toga, kad god bi on ulazio, ovaj bi ustao i nazvao mu selam, a Musa je govorio svojim sabesjednicima koji su tražili da ubiju toga čovjeka: Šta je bilo bolje, ono što ste vi htjeli ili ono što sam ja?’”[10]
6. Prenosi se da je Harun Er-Rešid jednom pitao Imama Kazima, a.s.: “Kako vi tvrdite da ste potomci Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a vi ste Alijevi potomci. Čovjek se uvijek pripisuje njegovom djedu od oca, a ne majke?” Imam Kazim, a.s., je ovako odgovorio: “Tražim utočište kod Allaha od prokletnog šejtana. U ime Allaha Svemilosnog, Samilosnog … i od potomstva njegova Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna. Mi tako dobročinitelje nagrađujemo – i Zekerijaa, i Jahjaa, i ‘Isaa, i Ilijasa, svi su oni dobri bili,[11] a Isa nema oca, već je stavljen među potomake vjerovjesnika preko svoje majke. Isto tako, mi smo postali potomci Poslanika, s.a.v.a., preko naše majke Fatime Zehre. I još da dodam, zapovjedniče vjernika, uzvišeni Allah je rekao: A onima koji se sa tobom o njemu raspravljaju, nakon što ti Znanje došlo, ti reci: ‘Dođite, pozvat ćemo i naše sinove i vaše sinove, i naše žene i vaše žene, i nas i vas, a zatim se čedno na Allaha pozvati…[12], i nije Poslanik, s.a.v.a., pozvao na mubahele sa kršćanima osim Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. Onda su njih dvojica njegovi sinovi (po časnom ajetu).“[13]
7. Što se tiče njegovog znanja i prenošenja hadisa od njega, pa učenjaci su od njega prenijeli u raznim granama znanosti toliko toga da su napunjene knjige. On je među prenosiocima hadisa bio poznat kao ‘alim – učenjak. Ljudi su od njega prenosili mnoge hadise i bio je najučeniji u svoje vrijeme i najbolji u hifzu časnog Kur'ana.[14]

 

Njegov šehadet

 

Historičari su se složili da je Harun Er-Rešid uhapsio Imama Kazima, a.s., i smjestio ga u zatvor dugi niz godina. Naređivao je svojim upravnicima u zatvoru da budu što strožiji i rigorozniji prema njemu.

Ibn Kesir kaže: „Kada je potrajalo zatvaranje Imama Kazima, a.s., Imam je napisao Rešidu: ‘Zapovjedniče vjernika, ne prolazi nijedna nevolja meni, a da i tebi ne prolazi jedan dan udobnosti, sve dok to nas ne odvede do dana u kojem će oni nevaljali biti gubitnici.'“[15]

I tako su nastavili da prebacuju Imama, a.s., iz zatvora u zatvor sve dok nije došao u zatvor čiji je upravnik bio Sindi ibn Šahik.[16] Ovaj čovjek je bio pokvarenjak i razvratnik. Nije se libio počiniti bilo šta radi ulizivanja vladaru. Stoga je on pretjerivao u nasilju i mučenju Imama, a.s., i povećao je okove oko njega, sve dok nije stigla Rešidova naredba o trovanju Imama Kazima, a.s. Sindi je požurio u izvršenju naredbe i tako je Imam, a.s., nakon dugih godina muke i nevolja zatvora u 183. godini po hidžri postao šehid.

Budući da se Harun Er-Rešid bojao reakcije muslimana kada se proširi vijest šehadeta Imama, a.s., smislio je lukavu varku kako bi se ogradio od posljedica svog ogromnog zločina. Ebu-l-Feredž El-Isbahani i drugi su naveli: Kada je Imam Kazim, a.s., umro od otrova, Harun je doveo učenjake i velikane Bagdada, među kojima su bili Hejsem ibn ‘Adi i drugi, da svjedoče da je Imam, a.s., umro prirodnom smrću, bez umiješanosti Rešida i njegovih zločinaca u to. Nakon što su ga oni pogledali, iznijeli su tjelo časno tjelo, postavili ga na most u Bagdadu i proglasili njegovo preseljenje.[17]

Imam Kazim, a.s., je ukopan u Bagdadu na zapadnom djelu greblja koje je bilo poznato kao kurejšijsko greblje, mjesto koje je danas poznato kao Kazimija.

Neka je Božiji mir na njega na dan kad je rođen, na dan kada je u zatvoru obespravljen i otrovan postao šehid i na dan kad će proživljen biti.

 

[1] El-Fusulu-l-muhimme, str. 231.

[2] O ovim tekstovima vidi: El-Kafi, sv. 1, str. 307 – 311; Isbatu-l-hudat, sv. 3, str. 156 – 170. U ovoj knjizi je navedeno preko 60 predaja o njegovom imametu.

[3] Vefejatu-l-a’jan, sv. 5, str. 309.

[4] Selo u Hidžazu koje je udaljeno dva, a neki su rekli tri dana putovanja od Medine. Allah ga je podario Svom Poslaniku, s.a.v.a., u sedmoj godini po hidžri usljed dogovora s Jevrejima. Poslanik, s.a.v.a., ga je poklonio svojoj kćeri Fatimi Zehri, s.a. Ono je bilo njeno vlasništvo za njegovog života i koristila je njegova dobra. Međutim, Ebu Bekr ga je oduzeo od nje, pa se ona naljutila i dokazivala je da je njeno vlasništvo. Ebu Bekr nije prihvatio njene dokaze i Fedek je tako ostao kao državno vlastništvo do vladavine Omera ibn Abdulaziza koji ga je vratio sinovima hazreti Fatime, s.a. Potom, ga je ponovo Jezid ibn Abdulmelik oduzeo i ostao je u rukama Emevija, sve dok Abbasije nisu preuzele vlast, pa ga je Ebu-l-Abbas Es-Seffah vratio Hasanu ibn Hasanu ibn Aliju. Mensur ga ponovo oduzeo, a njegov sin ga vratio, pa Musa El-Hadi ga oduzeo i ostalo tako sve dok ga opet Memun nije vratio!

[5] Rebi'u-l-ebrar, sv. 1, str. 315.

[6] El-Iršad, str. 296.

[7] Ali Imran, 34.

[8] Tuhefu-l-‘ukul, str. 303; El-Menakib, sv. 3, str. 314.

[9] El-En'am, 124.

[10] Mekatilu-t-talibijin, str. 499 – 500; Tarihu Bagdad, sv. 28.

[11] El-En’am, 84 i 85.

[12] Ali Imran, 61.

[13] El-Fusulu-l-muhimme, str. 238.

[14] El-Iršad, str. 298. O raznim aspektima njegove mudrosti i preporuke vidi El-Kafi, sv. 1, str. 13 – 20 i Tuhefu-l-‘ukul, str. 283.

[15] El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 10, str. 183.

[16] Ebu-l-Feredž El-Isbahani piše: “Kada je Harun uhapsio Imama Kazima, a.s., naredio je da bude prebačen u Basru da se zatvori kod Isa ibn Džafera Mensura koji je tada bio namjesnik Basre. Bio je godina dana kod njega. Potom je on napisao Rešidu: ‘Preuzmi ga od mene i predaj ga kome hoćeš, a inače bih ga oslobodio. Uložio sam sav trud da nađem neki dokaz protiv njega, nisam uspio, čak sam prisluškivao ga kad uči dovu možda bih saznao da moli protiv mene ili tebe, pa nisam čuo ništa drugo osim molenje za sebe, išće od Allaha milost i oprost.’ Harun je poslao nekog da ga preuzme i zatvorio ga kod Fadla ibn Rebi’a u Bagdadu i dzgo je ostao kod njega. Potom je napisao da ga preda Fadlu ibn Jahjau, pa on ga preuzeo. Tražio je od njega da ubije Imama, kao što je bio tražio od Isaa ibn Džafera u Basri, pa nije ga Fadl ibn Jahja poslušao, već je pokazao poštovanje prema Imamu, uvažavao ga i cijenio. Kada je to došlo do Rešida naredio je da se Fadl ibn Jahja bićuje 100 udarca, potom je preuzeo Imama, a.s., od njega i predao ga Sindiju ibn Šahiku, neka je Božije prokletstvo na njega, i bio je kraj časnog života Imama Kazima, a.s., rukama toga prokletog.

[17] Mekatilu-t-talibijin, str. 504.

[/norebro_text]