Kad Zejneb prozbori

Share

Kad Zejneb prozbori

Prva uloga (ožalošćena kćerka)

„O tugo moja golema, od kada babu izgubih ti saputnik moj neodvojivi postade!

A kako ga samo dušmani ubiše!

Da mi bogdo nisu ni ispričali kako mu u logoru kosti polomiše, pa ga onda do smrti pretukoše!

Dok sam tebe babo nad glavom imala nikada se nikoga nisam bojala, nikad ni od čega nisam strahovala, nikad se ni za šta nisam ni brinula, a sada sam jetimski ogrtač na sebe ogrnula.

Težak je teret sudbila na moja pleća postavila!

Rado bih ja babo ovaj dunjaluk ostavila.«

Druga uloga (ožalošćena sestra)

»A meni niko više mog jedinog brata vratiti ne može. Bol je moja veća da mi stala ispod moje kože. Najboljeg prijatelja mi u jeku mladosti uzeše. Da mu bar gutljaj vode na umoru priniješe!Tako je to hrabar mladić bio da mu nadaleko mu ravnog ne bijaše.«

Treća uloga (ožalošćena majka)

»Sestre moje, bol vaša je velika, a šta da vam kažem o mojoj boli kada mi dušmani tek rođeno dijete ubiše! Ko da mi ga iz naručja istrgnuše pa moje džigarice od mene otkinuše. Geleri mu tijelo u sto komada razniješe. Ne daj mi Bože opet svojim ušima slušati jecaje njegove braće dok ga rođaci u mezar spuštaše, a babo ko ukopan od bola pored njih samo stajaše i nijemo gledaše.

Hazreti Zejneb:

O kojoj to boli vi govorite i koje rane otvarate, sestre moje zašto bar malo ne razmislite i sa mnom se ne saosjećate. Svojim suzama ćete mene, kćerku šehida, sestru šehida i majku šehida da povrijedite. Vi svoju bol bolom nazvate zato što moju bol niste osjetile. Ako već ne možete da se mojih šehida sjetite i za njima suzu pustite onda bar iz obzira prema meni ŠUTITE! Moj šehid je postao Sejjid (prvak) svih šehida jer ga  na sve moguće načine ubiše, kopljima, sabljama i strijelama gađaše, žeđu i glađu ga moriše, tijelo mu konjskim kopitama gaziše, a da vam ne pričam šta mu od glave radiše. Da bogdo nisam ni vidjela kada dušmani nož izvadiše.

Ko će za mojim šehidom da tuguje i ko će mog šehida da oplakuje kada mu majku, oca i brata davno ubiše , na Kerbeli mu svu mušku čeljad pobiše, a ono malo nejači što osta u lance okovaše i u prljavu Jezidovu palaču odvedoše. Zar da za njim niko ne plače, a Imam (nekako da kažemo da je to više od babe) čitavom ummetu bijaše. Najbolnije je sestre moje to što ga sljedbenici baš tog ummeta ubijaše. A od petero čistih ispod pokrivača zbog kojih se ajeti spuštaše jedino još on na zemlji ostaše. Pa zašto ga muslimani ko kap vode na dlanu ne čuvaše?!

Vi zaista razloga za žalost i plač imate jer moga djeda, moga oca, moju majku, moju braću ne poznajete i njihovo pravo ne poštujete, a o ni su vam preči od vas samih samo što vi to ne znate. Pa zar svetu knjigu ne čitate?! Poslanik je vama preči od vas samih, dajte porazmislite. On nagradu za svoj trud ne traži, ali vam Bog jasno kaže da samo ljubavlju prema njegovoj čeljadi možete da mu se zahvalite. Kako rasuđujete? Kad ćete da se opametite?

Sestre moje ako ne želite sutra pred Poslanikom da se sramite, onda se što prije pokajte i u Husejnovu lađuse ukrcajte. Na njoj plačite i jecajte, svojih šehida se prisjećajte pa ćete čašću  Husejnove krvi i za te suze biti nagrađene.

  • 22 Marta, 2019