Kasim, sin Imama Hasana, a.s.
Kasim, sin Imama Hasana, a.s.
Džafer ibn Akil, Abdurrahman ibn Akil, njegov brat, Muhammed ibn Abdullah ibn Džafer ibn ebi Talib, njegov brat Avn ibn Abdullah ibn Džafer, sve jedan po jedan, otišli su u boj i pali kao šehidi.[1] Abdullah ibn Hasan, bratić imama Husejna, također je otišao na bojno polje i poginuo. Poslije njega izašao je njegov brat, Kasim ibn Hasan.
Kasim je još uvijek bio mali i nije bio punoljetan. Kada ga je Imam ugledao, primio ga je u zagrljaj i zajedno s njim, grleći ga, gorko zaplakao. Kasim je zatražio dozvolu za polazak u rat, ali Imam nije prihvatio njegov zahtjev i nije mu dopustio. Na to je Kasim počeo moliti i plakati, poljubio je amidžine ruke, bacio mu se pred noge i poljubio ih. Ustrajavao je, sve dok njegov amidža nije popustio i dopustio mu polazak. Kad je izašao vani, Kasimu su se suze još slijevale niz lice.[2]
Humejd ibn Muslim bio je svjedok ovog događaja:
“Vidio sam dječaka kako ide prema nama. Lice mu je bilo kao pun mjesec. Imao je sablju u ruci i samo jedan komad odjeće, kao košulju, a jedan kao hlače na sebi i sandale na nogama. Sjećam se da mu je bila rasparana sveza na lijevoj sandali.
Kada se Kasim pojavio na bojištu, Amr ibn Nufejl se zakleo: ‘Tako mi Boga, napast ću ga.’ Upitao sam ga: ‘Šta ti imaš s njim? Mnogo je onih koji će ga ubiti’, ali on je, ne obazirući se na mene, otišao i sabljom Kasima udario u glavu. Dječak je licem pao na zemlju i samo uzviknuo: ‘Amidža!’, a Husejn je, poput sokola, skočio s mjesta, napao poput ljutog lava i sabljom udario Amra. Amr je mišicom spriječio udarac, ali ruke su mu bile presječene pa je pozvao u pomoć. Grupa njih je krenula da ga spase. Ipak, dok je bježao, Amr je ispustio dušu pod kopitima konja svojih prijatelja.[3] Kada se prašina slegla, vidio sam Husejna kako sjedi pored dječakove glave. Dječak je trljao nogama o zemlju, a Husejn mu je govorio:
‘Neka su prokleti ljudi koji su te ubili. Na Sudnjem danu tvoj djed, Poslanik Božiji, tražit će pravdu za tebe. Kako je teško tvom amidži da ga zoveš, a on ne odgovara, ili odgovara, ali ti nemaš nikakve koristi od toga…’
Vidio sam da ga podiže kako bi ga ponio sa sobom. Stavio je njegove grudi na svoje i nosio ga je dok su mu se noge vukle po zemlji. Polegao ga je pored tijela svog sina Alija i drugih šehida.”[4]
Humejd ibn Muslim je pričao:
“Kad je Husejnu bilo najteže, čuo sam kako govori: ‘Bože, uskrati im padavine s neba, oduzmi im blagodati i ako im još neko vrijeme daš priliku, ubaci među njih razdor, učini da se sukobe i nemoj da vladari ikad budu zadovoljni njima, jer su nas oni pozvali da nam pomognu pa su nasrnuli na nas.’”[5]
U toku borbe, Imam je primijetio da su tri do četiri čovjeka još živi. Zatražio je da mu donesu odjeću od čvrstog platna i donijeli su mu odjeću koja je, istina, bila čvrsta, ali malo svjetlucava. Imam ju je onda na nekoliko mjesta pomalo rasparao da ne bi privukla pažnju ljudi i da mu je nakon pogibije ne bi uzeli i ostavili ga golog. Međutim, to nije spriječilo čovjeka po imenu Bahr ibn Ka'b da kasnije, poslije Imamovog šehadeta, skine tu odjeću s njega i odnese je, ostavivši ipak Imamovo tijelo bez odjeće.[6]
[1]El–Bidajetu ven–nihaje, sv. 8, str. 186; Taberi, sv. 5, str. 448; El-Kamil, sv. 4, str. 75.
[2]Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 143.
[3]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 202.
[4]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 187; Taberi, sv. 5, str. 449; El-Kamil, sv. 4, str. 76; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 143.
[5]Taberi, sv. 5, str. 452; Et-Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 472.
[6]Taberi, sv. 5, str. 452; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 203; Mektelu-l-Husejn ibn Ali (Et-Taberani), str. 62; U Taberi i Ensabu-l-ešraf se prenosi od Ebu Mihnefa: “Nakon ovog događaja, ruke Bahr ibn Ka'ba bi se ljeti sušile kao drvo, a zimi bi iz njih izlazila voda.”
