Konačna mudžiza

Autor: Murteza Mutahari
Izvor: Objava i vjerovjesništvo
Share

Konačna mudžiza

Kur'an Časni je vječna mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika. Polje na kojem su prethodni poslanici – poput Ibrahima, Musaa i Isaa, a.s., koji su imali i nebesku Knjigu i mudžizu – pokazivali svoju nadnaravnost bilo je nešto izvan okvira njihove nebeske Knjige, kao što je promjena užarene vatre u hladnoću i spasonosnost, pretvaranje suhog štapa u aždahu ili oživljavanje mrtvih. Jasno da je svaka od ovih mudžiza bila privremena i prolazna. Ali, polje mudžize posljednjeg Božijeg poslanika je njegova Knjiga. Njegova Knjiga je istovremeno i njegova mudžiza, dokaz i poslanica. Iz istog razloga, konačna mudžiza je, za razliku od ostalih mudžiza, vječna i opstojna, a ne privremena i prolazna.

To što je mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika data u obliku knjige, pokazuje nešto što je prikladno njenom vremenu, odnosno vremenu napretka znanja, civilizacije i kulture. Ovi napreci daju mogućnost da se postepeno otkrivaju nadnaravna svojstva ove Časne Knjige, koja prethodno nisu bila otkrivena, kao što je i njena vječnost prikladna vječnosti Poslanikove poruke i Poslanstva, koje opstaje u vremenu i nema mogućnosti da bude dokinuta.

Kur'an o svojoj nadnaravnosti

Časni Kur'an je jasno, kroz nekoliko ajeta, obznanio svoju nadnaravnost,[1] kao što je jasno ukazao na pojavu drugih mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika, mimo Kur'ana.

U Kur'anu su razmatrana brojna pitanja u vezi sa mudžizom, kao što je pitanje mudžize koja neophodno prati poslanstva Božijih poslanika, uloga mudžize u rasvjetljavanju, mudžiza kao nedvojbeni dokaz, poslaničko donošenje mudžize uz dozvolu Božiju, poslaničko donošenje mudžiza tako da su bile znak i jasan dokaz za istinitost njihovog govora, ali i stav da poslanici nisu bili dužni slijediti želje i traženja ljudi te svaki dan i svaki sat udovoljavati svakom ko zatraži mudžizu.

Drugim riječima, poslanici nisu postavili pozornicu mudžiza i nisu napravili tvornicu za pravljenje mudžiza.

Časni Kur'an, isto kao što je razmatrao ova pitanja, potpuno jasno prenosi mudžize mnogih prethodnih poslanika poput Nuha, Ibrahima, Luta, Saliha, Huda, Musaa i Isaa i na njih stavlja pečat ispravnosti, koji se ni u kojem slučaju ne može drugačije tumačiti.

Neki orijentalisti i kršćanski svećenici, oslanjajući se na ajete u kojima Kur'an odrično odgovara na zahtjev mušrika u traženju mudžize, utvrdili su da je Poslanik islama ljudima govorio da nema druge mudžize osim Kur'ana.

“Ako prihvatate Kur'an kao mudžizu, onda je poteškoća riješena, u suprotnom, ja nisam u stanju da ponudim drugu mudžizu.”

Neki od pisaca, intelektualaca među muslimanima, u posljednje vrijeme su, također, prihvatili ovo mišljenje i opravdali su ga stavom da je mudžiza dokaz, ali ušutkujući (udovoljavajući) dokaz za nezrelog čovjeka, koji ide za neuobičajenim i čudesnim.

Zreo čovjek se ne obazire na ovakve pojave. On se bavi logikom, a budući da je doba islama doba razuma i logike, a ne doba privida i mašte, Poslanik islama se, uz Božiju dozvolu, sustegao od nuđenja bilo kakve vrste mudžiza osim Kur'ana na upućene zahtjeve.

Oni kažu:

“Traženje pomoći u vidu mudžiza i nadnaravnih stvari za prethodne poslanike bilo je neizbježno. Upućivanje uz pomoć razumskih dokaza u tom vremenu bilo je teško, štaviše nemoguće… U vrijeme pojave Poslanika islama ljudsko društvo je ostavilo iza sebe razdoblje djetinjstva i zakoračilo je u razdoblje misaone zrelosti.

Dojučerašnje dijete, kojem je bila potrebna majka da ga uzme za ruku i nauči ga hodati, sada je samo moglo stati na vlastite noge i upotrijebiti svoj razum… Nije se bez razloga i mudrosti Poslanik islama opirao navalama poricatelja i prkosnika za pokazivanjem mudžiza i nadnaravnih djela. On se oslanjao na iskustvo, razumske i historijske dokaze u potvrđivanju istinitosti svoga poziva.

Unatoč svim tim navalama i tvrdoglavostima prkosnika, Poslanik islama se, po Božijoj naredbi, ustezao od donošenja mudžiza sličnih onima koje su donosili prethodni poslanici i oslanjao se samo na Kur'an, kao mudžizu kojoj ništa neće biti slično.

Kur'an, mudžiza posljednjeg u nizu Božijih poslanikā, još je jedan dokaz za okončavanje Poslanstva. To je Knjiga koja sadrži činjenice o svijetu, stvaranju, učenju i uputa je za život, potpuno usklađena sa svim vidovima čovjekovog života. To je mudžiza prikladna čovjeku, zrelom i razumnom, a ne nezrelom čovjeku okovanom prividom i maštom.”[2]

Oni kažu:

“Prostor u kojem je živio čovjek prošlosti, neprekidno je bio preplavljen praznovjerjima, fantazijama i nadnaravnim pojavama, i osim onoga što je oprečno razumu i osjetilu, ništa drugo nije ostavljalo traga na njegova čula. Stoga, vidimo kako čovječanstvo kroz historiju stalno traga za nadnaravnim stvarima i opčinjeno je skrivenim. Ova osjetljivost prema svemu što je neosjetilno i neracionalno izraženija je među ljudima koji su udaljeniji od civilizacije. Što su bliži prirodi, željniji su natprirodnog. Sujevjerje je poročan plod ove činjenice. Pustinjski čovjek stalno traga za mudžizom. Njegov svijet preplavljen je zapanjujućim duhovima i tajnama… Duh jednog drevnog čovjeka će biti potaknut samo onda kada se u njegovom pogledu pobudi čuđenje prema nečemu, pa tu pojavu vidi kao tajanstvenu, začaranu i nejasnu. Iz ovoga shvatamo da su ne samo poslanici, već i kraljevi, silnici i mudraci svakog naroda kao opravdanje koristili nadnaravne pojave, a u tome bi poslanici, kojima je temelj Poslanstva postavljen na gajbu (skrivenom), prije drugih trebali posegnuti za mudžizom. U vjerovanju naroda njihovoga vremena nadnaravnost je bila djelotvornija od logike, znanja i osjetilnih, neporecivih i objektivnih činjenica. Ali, slučaj Muhammeda, s.a.v.a., je izuzetak od ovog pravila. Poslanik se nalazio u društvu najvećeg otvorenog i naprednog trgovačkog grada, u kojem nije bilo više od sedam pismenih ljudi. Oni nisu razmišljali ni o čemu drugom osim o samohvali, sablji, trgovačkoj robi, kamilama i sinovima. Svoju mudžizu Poslanik obznanjuje kao knjigu i ta činjenica je sama za sebe jedna mudžiza. Knjiga! U državi u kojoj historija nije zabilježila niti jedan primjerak knjige. Njegov Gospodar se, među ljudima koji pero smatraju sredstvom rada nekoliko jadnih, nemoćnih, neuglednih ljudi, zaklinje “mastilom, perom i onim što je napisano”. Ovo je samo za sebe jedna mudžiza… Knjiga je jedina mudžiza koja se može stalno vidjeti, svaki dan se može bolje uočiti njena nadnaravnost i jedina je mudžiza čiju će nadnaravnost, za razliku od drugih, pametniji i učeniji, kao i naprednije i razvijenije društvo, shvatiti dublje i iskrenije. Knjiga je jedina mudžiza takve naravi da se vjerovanje u nju ne svodi samo na uvjerenja o skrivenim pojavama, njenu nadnaravnost priznaje svaki mislilac. Jedina je mudžiza koja nije za svjetinu, već za intelektualce… Ona je mudžiza koja, za razliku od drugih mudžiza, nije samo za poticanje osjećaja divljenja i čuđenja gledalaca, već je uvod i sredstvo za prihvatanje Poslanstva, upućena radi pouke i odgoja njenih sljedbenika – sama je cilj prihvatanja i sama je Poslanstvo. I na kraju, Muhammedova mudžiza ne spada u kategorije stvari nesvojstvenih čovjeku, iako je jedno djelo nesvojstveno čovjeku. Stoga, za razliku od prethodnih mudžiza, koje su korištene samo kao činilac koji će potaći vjerovanje ljudi (i to samo nekolicine ljudi koji su ih vidjeli) i osim toga nisu imale nikakve druge koristi, Muhammedova, s.a.v.a., mudžiza spada u kategoriju najuzvišenijih čovjekovih sposobnosti i može se upotrijebiti kao njegov najuzvišeniji uzorak. Uzorak koji mu je stalno nadohvat ruke. Muhammed, s.a.v.a., nastoji da želju ljudi sa neuobičajenih stvari, kerameta i natprirodnih pojava usmjeri na razumna, logička, naučna, prirodna, društvena i moralna pitanja te da smjer njihove osjetljivosti okrene od čudnovatosti i neobičnosti ka stvarnosti i činjenicama. Ovo nije jedno jednostavno nastojanje, naročito sa ljudima koji se ne pokoravaju ničemu osim onome što je natprirodno, a naročito ne čovjeku koji sebe proglašava njihovim poslanikom. Proglasiti sebe poslanikom i pozivati ljude svom božanskom Poslanstvu i istovremeno zvanično priznati: “Ja nisam obaviješten o skrivenom”, začuđujuće je. Pored Poslanikove ljudske vrijednosti, ono što je itekako zapanjujuće jeste nadnaravna iskrenost koja se osjeća u njegovom djelu i ona potiče svako srce na posvećenje i svako razmišljanje na veličanje i divljenje. Pitaju ga: “Ako si ti Poslanik, unaprijed reci cijenu robe kako bismo zaradili u našoj trgovini.” Kur'an mu naređuje da kaže: “Osim onoga što Bog želi, ja nisam vlasnik ni koristi ni štete za sebe, i da imam vijesti iz skrivenog, uvećao bih dobro i zlo me ne bi snalazilo. Ja samo donosim opomene i radosne vijesti za ljude koji imaju vjere.”[3]

Ali, kako može izgledati u očima pustinjskog čovjeka poslanik koji ne govori o stvarima iz Skrivenog svijeta, ne razgovara sa duhovima i džinima, ne pokazuje svaki dan neki keramet? Muhammed ih je pozivao na razmišljanje o stvorenom, na čistoću, ljubav, znanje, vjernost i razumijevanje smisla postojećeg svijeta, života i ljudske sudbine, a oni su od njega neprestano tražili mudžizu, vijesti iz skrivenog svijeta i keramete. Bog njegovim jezikom, tonom koji se nikada od njega ne očekuje, kaže:

Hvaljen neka je Gospodar moj! – zar ja nisam samo čovjek, poslanik?[4]

Ono na šta se više oslanja ova skupina jesu ajeti od 90. do 93. sure Isra’ koji kažu:

 I još govore: “Nećemo ti vjerovati sve dok ne učiniš da iz zemlje voda provrije, ili dok ne budeš imao bašču palmi i grožđa, pa da kroz nju provedeš rijeke posvuda, ili dok na nas nebo u komadima ne oboriš, kao što tvrdiš, ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš, ili dok ne budeš kuću od ukrasa imao, ili se na nebo uspeo! A nećemo vjerovati da si se uspeo sve dok nam ne budeš knjigu, da je čitamo, spustio!” Ti reci:“ Neka je Gospodar moj slavljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?”[5]

 Kažu kako ovi ajeti pokazuju da su mušrici tražili od Poslanika mudžizu (mimo Kur'ana) i Poslanik se ustegao pred ovim zahtjevom.

Dok potvrđujemo neke stavove koje smo prenijeli, naročito ono što je rečeno o prednosti Knjige kao mudžize nad ostalim mudžizama, žao nam je što ne možemo biti saglasni sa svim ovim stavovima. Ono što je sa našeg stanovišta vrijedno rasprave jesu sljedeća pitanja:

  1. Poslanik nije imao mudžizu osim Kur'ana i ustezao se pred zahtjevima da pokaže mudžizu; nije pokazivao ništa osim Kur'ana, a ajeti iz sure Isra’ su dokaz za to.
  2. Kolika je vrijednost i upotreba nadnaravnih pojava? Da li su nadnaravnost i neuobičajene pojave bile nešto što je prilagođeno razdoblju djetinjstva čovječanstva, kada razum i logika nisu bili djelotvorni i svako je, čak i mudraci i kraljevi, sebe pravdao ovakvim djelima; a poslanici su bili primorani da istim ovim djelima pravdaju sebe i zadovolje ljude? Poslanik, čija je mudžiza Knjiga, izuzetak je od ovog pravila. On je sebe opravdao Knjigom, a ustvari razumom i logikom.
  3. Poslanik pokušava ljude usmjeriti sa neuobičajenih djela, kerameta i nadnaravnih pojava prema razumskim i logičkim pitanjima; preusmjeriti njihovu usredsređenost sa neobičnog i čudnovatog na stvarnost i činjenice.

 

[1] Kao što je ovaj ajet: A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu. (El-Bekare, 23)

[2] Doktor Habibullah Pajedar: Filozofija historije sa stanovišta Kur'ana, str. 15–16.

[3] Ukazuje se na 188. ajet sure A‘raf. (Prim. prev.)

[4] El-Isra’, 93.

[5] El-Isra’, 90–93.

  • 23 Februara, 2019