Kritički osvrt na Lahorijevo objašnjenje filozofije okončanja Vjerovjesništva

Kritički osvrt na Lahorijevo objašnjenje filozofije okončanja Vjerovjesništva

 

Prvi prigovor koji se može uputiti je taj da, ako je ovaj način razmišljanja ispravan, ne samo da nema potrebe za novom Objavom i novim poslanikom, već uopće nema potrebe za uputom putem Objave, jer uputa iskustvenim razumom nadomješta uputu Objavom. Ako je ovo obrazloženje ispravno, onda je to obrazloženje za svršetak religije, a ne svršetak Vjerovjesništva, te je zadatak islamske Objave samo objavljivanje kraja razdoblja vjere i početak razdoblja razuma i nauke. Ovo mišljenje ne samo da je oprečno nužnostima islama, već je oprečno i mišljenju samog Lahorija. Sva njegova nastojanja i težnje su oslikani u stavu da su nauka i razum potrebni ljudskom društvu, ali mu nisu dovoljni. Čovjeku treba vjera i religijsko vjerovanje u istoj mjeri koliko i nauka. Sam Ikbal izričito kaže da život ima potrebu za postojećim načelima i promjenljivim ograncima i zadatak islamskog idžtihada je otkrivanje podudarnosti ogranaka sa načelima.

On kaže: “Nova kultura (islamska kultura) postavila je temelj svjetskog jedinstva na principu tevhida. Islam je, sa političkog stanovišta, samo praktično sredstvo da se od ovog principa stvori živi činilac u intelektualnom i emocionalnom životu čovječanstva. On traži vjernost Bogu, ne prijestolju. Budući da je Bog konačna duhovna osnova čitavog života, vjernost Bogu predstavlja, zaista, vjernost čovjeka njegovoj vlastitoj idealnoj prirodi… Društvo osnovano na takvoj koncepciji stvarnosti mora u svome životu steći kategorije trajnosti i promjene. Ono treba posjedovati vječne principe da bi upravljalo svojim zajedničkim životom: nešto što je vječno daje nam čvrsto uporište u svijetu stalnih promjena. Vječni principi, kada se shvati da isključuju sve mogućnosti izmjene, koja je, prema Kur'anu, jedan od najvećih Božijih znakova, teže da ustale sve ono što je pokretno po svojoj prirodi. Promašaj Evrope u političkoj i društvenoj znanosti potvrđuje prvi princip, stalnost islama u toku posljednjih 500 godina potvrđuje drugi princip. Kakav je, dakle, princip kretanja u strukturi islama? To je poznato kao idžtihad.”^[1]

U skladu sa prethodno rečenim, potreba za upućivanjem načelima Objave zauvijek postoji. Uputa putem iskustvenog razuma ne može nadomjestiti uputu putem Objave. I sam Ikbal je u potpunosti zagovornik načela vječne opstojnosti potrebe za uputom, a obrazloženje koje on navodi za okončanje Vjerovjesništva iziskuje to da je okončana ne samo potreba za novom Objavom i novom poslanicom, već i potreba za upućivanjem putem Objave. Drugim riječima, ne okončava se samo Vjerovjesništvo, već i vjera.

Ovo Ikbalovo pogrešno objašnjenje okončanja Vjerovjesništva dovelo je do pogrešnog izvođenja zaključka iz onoga što je rekao. Naime, imalo je za posljedicu pogrešno shvatanje da vrijeme svršetka Vjerovjesništva znači vrijeme neovisnosti čovjeka o Objavi.

Čovjekova potreba za uputom, podukom i odgojem od strane poslanikā istovrsna je potrebi djeteta za učiteljem. Dijete svake godine ide u viši razred i mijenja učitelja. I čovjek, također, iz razdoblja u razdoblje pristupa višem stadiju i mijenja mu se zakon i Šerijat. Dijete stiže do posljednjeg razreda, uzima svjedočanstvo o završenom obrazovanju i nadalje se samo, neovisno o učitelju i profesoru, predaje istraživanju. Od trenutka kad je Poslanstvo završeno, čovjek je uzeo svjedočanstvo o završetku školovanja i bespotrebnosti klasičnog načina školovanja. Otada, samostalno se posvećuje istraživanju proučavajući prirodu i historiju. Idžtihad znači upravo to. Prema tome, okončanje Vjerovjesništva označava stizanje čovjeka do razine samodovoljnosti.

Bez sumnje, ovakva vrsta tumačenja okončanja Vjerovjesništva je neispravna. Učinci ovakvih tumačenja svršetka Poslanstva nisu prihvatljivi čak ni Ikbalu, ni onima koji su izveli ove zaključke iz njegovih riječi.

Kao drugo, da je Ikbalovo mišljenje ispravno, trebalo bi se rađanjem iskustvenog razuma okončati ono što Ikbal zove unutrašnjim iskustvom (otkrovenja Božijih evlija), jer pretpostavka je da su ove stvari istovrsne sa instinktom. Pojavom iskustvenog razuma slabi instinkt, koji je upućivač izvana, a vidimo da sam Ikbal jasno kaže da unutrašnje iskustvo postoji zauvijek, dok je sa stanovišta islama unutrašnje iskustvo jedan od tri izvora spoznaje.^[2]

Ikbal, lično, ima jaku naklonost prema irfanu i čvrsto vjeruje u duhovna nadahnuća. On sam kaže: “Ova ideja, međutim, ne znači da je mistično iskustvo, koje se, kvalitativno, ne razlikuje od poslaničkog iskustva, sada prestalo da postoji kao bitna činjenica. Kur'an, stvarno, gleda u isto doba i u Enfus (ja) i u Afak (svijet) kao izvore saznanja. Bog otkriva Svoje znakove u unutarnjem iskustvu isto kao i u vanjskom, i dužnost je čovjeka da procijeni mjeru u kojoj su svi aspekti iskustva pogodni da predstave izvore spoznaje. Ideja konačnosti (svršetka Poslanstva), prema tome, ne bi bila shvaćena tako da ukazuje na to da je konačna sudbina života postavljanje razuma na mjesto osjećanja. Takvo nešto ne bi bilo ni moguće ni poželjno. Intelektualna vrijednost ove ideje je u tome što ona teži da stvori jedan nezavisni kritički stav, s obzirom na mistično iskustvo, stvarajući uvjerenje da je svaki lični autoritet, pozivajući se na natprirodno porijeklo, završio u historiji čovjeka… Mistično iskustvo, ma kako ono bilo neuobičajeno i nenormalno, muslimani trebaju posmatrati kao prirodno iskustvo, koje dozvoljava kritičko ispitivanje, kao i svaki drugi aspekt čovjekovog iskustva.”[3]

Ikbalovo mišljenje u posljednjem dijelu govora je da se okončavanjem Vjerovjesništva nisu okončala nadahnuća, otkrovenja i kerameti Božijih evlija, ali je okončana njihova prijašnja vrijednost, kao vjerski dokaz i pravovaljanost.

U prošlosti, kada još uvijek nije postojao iskustveni razum, mudžiza i keramet bili su jedna potpuno prirodna, prihvatljiva i nesumnjiva potvrda. Ali za zrelog i razumski usavršenog čovjeka, čovjeka iz vremena konačnice – hatemijata, ove stvari više nemaju vrijednost vjerskog dokaza i izvornosti. Kao i svaki drugi događaj, i ova pojava treba biti predmetom racionalnog iskustva. Vrijeme prije konačnice bilo je vrijeme mudžize i kerameta, dakle mudžiza i keramet su stavljali razum pod svoj uticaj, ali vrijeme konačnice jeste vrijeme razuma.

Razum zapažanja ostvarena kerametom ne uzima kao dokaz nečemu, osim što svojim mjerilima otkriva ispravnost i valjanost zbilje spoznate nadahnućem. I ovaj dio Ikbalovih riječi je neispravan, bilo sa stanovišta vremena prije konačnice, bilo sa stanovišta vremena konačnice. O tome ćemo raspravljati kasnije, u dijelu naslovljenom Konačna mudžiza.

Kao treće, greška je to što je Ikbal smatrao da je Objava pojava koja pripada kategoriji instinkta. Upravo taj razlog je uzrokovao njegove druge greške. Instinkt, kao što i sam Ikbal ima u vidu, u potpunosti je jedna urođena posebna odlika, nesvjesna i niža od osjetila i razuma. Zakon stvaranja je postavio instinkte u prvim životnim stadijima životinja (insekata i bića nižih od insekata). Napretkom uputa, u kretanju ka višim stepenima (tj. razvojem osjetila i uma), instinkt slabi i opada. Tako je čovjek, koji je najbogatije od svih živih bića u pogledu sklopa razmišljanja, najslabiji među njima u pogledu instinkta.

Međutim, Objava je uputa iznad osjetila i razuma, i u velikoj mjeri je stečena. Osim toga, na najvišoj razini je svjesna. Aspekt svjesnosti Objave je na daleko višem stepenu od osjetila i razuma. Prostor koji se razotkriva posredstvom Objave umnogome je širi, prostraniji i dublji od prostora koji je sposoban razotkriti iskustveni um.

S obzirom na cjelinu pojedinačnih i društvenih sposobnosti čovjeka, složenost društvenih odnosa čovjeka i neodređenost kraja kretanja u njegovom usavršavanju, mi smo u jednoj od prethodnih rasprava (poglavlje o školi mišljenja i ideologiji) dokazali da su nejasna izlaganja filozofa i mislilaca iz oblasti društvenih nauka, predstavljena terminom ideologija, zapravo, zalutalost i zbunjenost.

U pogledu prihvatanja ideologije čovjek ne može imati više od jednog puta – ideologije prihvaćene putem Objave. Ako ne prihvatimo ideologiju putem Objave, moramo prihvatiti da je čovjek lišen ideologije.

Današnji mislioci priznaju da je predstavljanje čovjekovog kretanja u budućnosti posredstvom ljudskih ideologija jedino moguće na načelu stanica (tj. kretanjem od stanice do stanice). Drugačije rečeno, jedino se sa stajanjem na svakoj stanici može (po tvrdnjama gospode) odrediti sljedeća stanica.

Međutim, postavlja se pitanje gdje su stanice poslije ove stanice, šta je krajnja stanica i da li uopće postoji. Sudbina ovakve ideologije potpuno je jasna. Kamo sreće da je allame Ikbal, koji je manje-više proučavao irfanska djela i bio naročito privržen Mevlaninoj Mesneviji, više iščitavao ta djela i pronašao bolje mjerilo za okončanje Vjerovjesništva.

Arifi su došli do zaključka da je Vjerovjesništvo okončano zbog toga što su sve čovjekove pojedinačne i društvene razine i put koji čovjek treba preći otkriveni na jednom mjestu. Nakon toga, bilo kakvo poimanje bilo kojeg čovjeka ne može biti uzvišenije od toga. On je prisilno osuđen na slijeđenje.

“Okončao je onaj koji je prešao sve razine odjednom.”

Ovo je mjerilo okončanja Vjerovjesništva, a ne napredak iskustvenog razuma društva. Da je više promišljao i pažljivije iščitavao djela upravo ovih ljudi prema kojima je izražavao naklonost, Ikbal bi znao da Objava ne pripada kategoriji instinkta, nego je ona duh i život uzvišeniji od razumskog duha i života.

Četvrto, kao da je allame Ikbal zapao u istu onu grešku u koju je zapao zapadni svijet, a to je postavljanje znanja na mjesto vjerovanja.

Naravno, Ikbal se oštro protivi mišljenju o prevazi znanja, ali put kojim se kreće u obrazlaganju svršetka Poslanstva dovodi do istog ishoda. Ikbal Objavu predstavlja kao vrstu instinkta i tvrdi da se pokretanjem umnog i misaonog sklopa okončava dužnost instinkta te se sam instinkt gasi. Ove riječi su tačne, ali u slučaju da misaoni sklop prati upravo onaj put kojim je išao instinkt. Međutim, ako pretpostavimo da instinkt ima jednu dužnost, a misaoni sklop drugu, nema razloga da pokretanjem misaonog sklopa prestane rad instinkta. Pa ako, naprimjer, budemo smatrali da Objava pripada istoj kategoriji kao i instinkt te budemo smatrali da je posao ovog instinkta predstavljanje jedne vrste svjetonazora i ideologije, koju ne mogu ponuditi razum i razmišljanje, nema razloga da se razvojem razuma induktivne inteligencije (kako to sam Ikbal kaže) okonča rad instinkta.

Činjenica je da allame Ikbal, uprkos istaknutom radu, genijalnosti i islamskoj brižnosti, ponekad zapada u krupne greške usljed toga što je njegova prvostepena kultura zapadna, a islamska kultura mu je sekundarna, tj. sva njegova naobrazba stečena je kroz zapadnjačke nauke, a sa islamskom kulturom – naročito fikhom, irfanom i djelimično filozofijom – susreo se kroz nekoliko proučavanja i ništa više. Mi smo u uvodu petog sveska Načela filozofije i metoda realizma ukazali na nedostatnost Ikbalovih razmišljanja u dubokim filozofskim pitanjima.

Iz istog razloga nije ispravno njegovo poređenje sa sejjidom Džemaluddinom Afganijem. Pored toga što se sejjid Džemal u pogledu lične genijalnosti ne može porediti sa Ikbalom, za razliku od Ikbala – njegova primarna i glavna kultura je islamska, a zapadna kultura mu je drugostepena. Dodajmo još i to da je merhum sejjid Džemal, usljed brojnih putovanja u islamske zemlje i proučavanja događaja u tim zemljama izbliza, bio više od Ikbala obaviješten o prilikama u islamskim zemljama. Zbog toga, nikada nije zapao u krupne greške slične Ikbalovim kada je u pitanju poznavanje događaja koji su se odigrali u nekim islamskim državama, kao što su Turska i Iran.

 

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

 

[1] Obnova vjerske misli u islamu, str. 168–169.

[2] Druga dva izvora čine priroda i historija.

[3] Obnova vjerske misli u islamu, str. 146–147.