Korisno i plodonosno znanje

“O Ebu Zerre, kome god se da znanje koje ga ne rasplače, uistinu mu je dato znanje od kojeg nema koristi, jer je Bog u Kur'anu učenjake opisao riječima: Oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo! I padaju licem na tle plačući, i On im uvećava strahopoštovanje.”

Islam je obuhvatna i potpuna škola. Pozivanjem čovjeka ka savršenstvu želi ga odgojiti društveno, moralno i u svim drugim dimenzijama. Tek onda kada uznapreduje u svim dimenzijama i aspektima znanja, etike i vrijednosti, čovjek dostigne savršenstvo. Islam, koliko god cijeni znanje, specijalizaciju, fikh i idžtihad (donošenje propisa na osnovu izvora šerijata), toliko cijeni i etička i duhovna pitanja, a savršeni čovjek, paralelno napredujući u različitim granama znanja, fikha itd, također napreduje i u dimenzijama etike.

Nažalost, nekada nas zauzetost naučnim pitanjima sprječava da obratimo pažnju na etička pitanja, koja nisu nimalo manje vrijedna od naučnih, kao što nekad zauzetost društvenim pitanjima čovjeka čini nemarnim prema pitanjima duhovnosti i etike. Čovjek se tako zabavi društvenim i izvršnim pitanjima da više nema prilike da se pozabavi sobom i da istražuje svoje moralne potrebe. Da ne bismo bili prevareni i nemarni, potrebno je da često obraćamo pažnju i na etička i duhovna pitanja.

Ovaj dio predaje naglašava sljedeće pitanje: ako nam je Bog podario znanje, On želi da se pored njega poštuju i etičke vrijednosti, jer ako se zabavimo samo naučnim pitanjima, zaboravit ćemo na sebe i bit ćemo pogođeni moralnim iskvarenostima kao što su nemar i samoobmana.

U plemenitom Kur'anu se govori o nekim vrijednostima koje su, nažalost, u našem društvu zaboravljene. Iako neki obraćaju pažnju na neke od njih, ipak te vrijednosti ne nalaze put i do društvene scene. A Kur'an te odlike i vrijednosti predstavlja kao svojstva učenih i odabranih robova. U ta svojstva i odlike spadaju strah od Boga, stanje povratka Bogu i skrušenost. Možda je naglašavanje odlika kao što su tuga, žaljenje i poniznost s ciljem uravnoteženja ličnosti vjernika, a posebno učenjaka, zato što znanje i nauka imaju veliki položaj i nakon bogobojaznosti se ubrajaju u najveće vrijednosti čovjeka. Prirodno, osoba koja posjeduje znanje uživat će ugled i poštovanje u društvu, a ovo samo donosi oholost i samodopadnost. Naravno, u ovakvoj situaciji učenjak se suočava sa opasnošću da bude zaprljan.

Sveti vjerozakon islama, s ciljem sprječavanja oholosti i samodopadnosti kod učenjaka i uravnotežavanja njegove ličnosti, preporučuje mu poniznost, skrušenost, plač i povratak Bogu. Koliko god njegov društveni položaj postaje veći, u nutrini svojoj on sebe vidi manjim i bezvrednijim. Upravo je ovo Imam Sedždžad, a.s., tražio od Boga:

“Bože, blagoslovi Muhammeda i čeljad njegovu, ne uzdigni me među ljudima ni za jedan stupanj, a da me ne uniziš za njemu jednak u meni, i ne proizvedi za me nikakvo uznošenje vanjsko, bez unutrašnje poniznosti u meni u istoj mjeri!”[1]

Uzimajući u obzir do sada rečeno, Poslanik, s.a.v.a., Ebu Zerru poručuje: Ako ti bude dato znanje koje ti ne uvećava skrušenost i poniznost i koje ne prouzrokuje kod tebe stanje nutarnje poniznosti i plača, znaj da od tog znanja nemaš koristi. Korisno je znanje koje uvećava skrušenost čovjeka pred Bogom. Tako i Bog u Kur'anu opisuje učenjake: Kada im se uče Božiji ajeti, odmah padaju na tle i ponizno mole. Ovo stanje pokazatelj je skrušenosti čovjeka pred Bogom.

Iako se plač ubraja u spoljašnja djela, on se javlja zbog promjena koja se dešavaju u srcu i nutrini. Dok srce ne postane tužno i čovjek ne bude ponizan pred Bogom, kod njega se ne javlja stanje plača.

U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“O Ebu Zerre, onaj ko može plakati (zbog straha od Boga Moćnog) – neka plače, a onaj koji ne može – neka (bar) svoje srce upozna sa tugom i neka sebe potiče na plač. Jer, tvrdo srce daleko je od Boga; ali oni to ne shvataju.”

Kao što je i prije rečeno, plač koji je preporučen, između ostalog i u ovoj predaji, jest plač koji je iz straha od lišenosti onosvjetske sreće i zaprljanosti grijesima, ili plač koji je zbog duhovnih lišenosti i lišenosti viđenja Imama vremena – neka Allah Uzvišeni ubrza njegov dolazak – a veći od svega toga jeste plač zbog lišenosti susreta sa Bogom. Oni koji su zaljubljenici u Boga i koji su spoznali skrbništvo Božije, plaču iz straha da bi mogli biti uskraćeni za susret s Bogom, kako to Ali a.s., u Kumejlovoj dovi kazuje:

“Ako bi, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospodaru moj, i izdržao Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?”

Ako neko ne može plakati, neka makar, sugerirajući sebi stvari koje čovjeka mogu rastužiti, ili razmišljanjem o duhovnim lišenostima i grijesima, svoje srce učini tužnim. A ako mu se srce ni tako ne može rastužiti, neka bar bude u stanju onoga koji plače. Ako se kod nekoga ne javlja tuga i bude stalno u veselju i samodopadan, takav je dalek od Božije milosti. Svakako, nije ni tako da je svako ko izgleda uplakan i ko plače blizak Bogu, jer je moguće da i licemjeri, pod utjecajem nekih konstantnih stanja u njima, steknu ovu karakteristiku tako da mogu brzo postati tužni i uplakani. S druge strane, ne možemo kazati da je svaki čovjek koji se ne rastuži i ne plače kamenog srca i dalek od Boga.

[1] Mefatihul-džinan, dova Mekarimul-ahlak.